zenicaonline@gmail.com

Grobovi i Dan mrtvih

happy-haloween-halloween-26333455-600-428

Piše: Mediha Selimović

Moja porodica (i s očeve i sa majčine strane) je toliko izbjeg(a)ovala u poslednjih pet stoljeća, da uopšte ne mogu uvezati od koga su postali, odakle potiču, gdje pripadaju…
Moj djed, otac mog oca je za vrijeme drugog svjetskog rata umro sa četrdestinešto godina u Sremskoj Mitrovici, kao izbjeglica. Ne zna mu se za grob.
Moj djed, otac moje majke je za vrijeme drugog svjetskog rata umro sa četrdesetinešto godina na Ilidži, kao izbjeglica. Ne zna mu se za grob.
Njihove žene, a moje nene su se, poslije rata, vratile sa djecom na svoja zgarišta u Istočnoj Hercegovini.
Uprkos tome, nijedno dijete nije ostalo da živi tu, na rodnoj grudi.
Kad bi pala ta neka godišnjica smrti mog djeda, kojeg se moja majka uopšte nije sjećala (imala je tri i po godine kad je umro i lik je sebi dozivala sa jedne izbledjele fotografije), ona bi po cijeli bogovetni dan plakala.
Sjećam se kad je ocu jednom rekla: Pa, ni ti, ni ja im ni na mezar ne možemo otići! Teška je pokora to što im se ni za grob ne zna!
Kao dijete sam zaista mislila da je to nešto strašno… Ne znati gdje ti je sahranjen neko drag!
Onda sam ja sahranila svoje roditelje. Ali, tako da im se zna za grob.
I u početku, nisu baš imali neke velike fajde od toga…
Prvo, što sam se ja teško snazila gore, iznad… znajući šta se nalazi dole, ispod…
Svaki put kad bih otišla na groblje, zamišljala sam sebi (onako dječije) slike kostura, pitajući se koliko je od poslednjeg mog dolaska istruhlo, šta li je sad preostalo i kad bih ja to sve sad otkopala, šta li bih dole pronašla…

Nikada nisam obilazila te grobove i mezare onako kako to normalni ljudi učine. Nekada sam trčala da stanem iznad mezara i prije Fatihe promrmljam sav svoj očaj… svaki drugi dan, bez smisila i osjećaja za vrijeme.
A, nekada nisam mjesecima navraćala. Jednostavno, nisam imala potrebu ili nisam htjela… ne znam.
Sad, kad nisam blizu tih grobova i kad padnu ti neki dani koji obilježavaju njihov prelazak s ovog na onaj svijet, ja potonem… baš, kao što je to onomad moja majka činila, uzdišući što se njenom ocu “ni za grob ne zna”.
I pomislim:
-Koja korist od toga što se za tvoj grob zna?
-Kakav ti je smisao toga?
-I kad ti dođem… šta ti imaš od toga? Ja ionako dolazim radi sebe…da malo mučim, da blejim, da stenjem, da šutim… Da ti samo znaš šta sam ja sve rekla i pomislila sjedeći sa tvoje lijeve strane, na onoj izlivenoj betonskoj pozidi… poželjela bi da se i tebi za grob nikada nije znalo.

Ljetos, kad sam sjela tako uz majčin mezar… ustanem i pređem preko puta u katoličko i srpsko groblje koje je puno živopisnije, šarenije… Šetala sam dugo između tih spomenika, posmatrala ljude koji dolaze na grobove svojih najmilijih potpuno drugačije nego li što to ja činim…
Nose bukete cvijeća, vodu, male krampove, svijeće, figurice neke, kamenje sa natpisima… pomole se, pa zapale svijeću, pa presipaju vodu iz flaše u saksiju, stavljaju cvijeće… neki krampaju, čopkaju, pričaju kao da su u kafiću… sve nekako “normalno”… kao što se u samoposlugu ide “normalno”.

I onda se opet vratim na majčin mezar, zapiljim u onaj nišan ispred sebe i kažem:
– Koji će tebi klinac cvijeće… da grobari imaju više posla, figurica nemam, a i ne ide kod nas… svijeću da ti palim takođe (iako ja nađem tu ponekad ostatak svijeće i znam da svrati neko ko ti je zapali po svome, pa mi bude milo oko srca – treba to zaslužiti, ma ko da je).
I dodam:
– Ja tebi vazda ovako, praznih ruku i prazne duše!

Pa ispružim te prazne ruke, proučim Fatihu iz prazne duše i poslije onog “Amin” još jedno 10 puta kažem:
-Eto, odoh ti ja sada… pa kad ti dođem… opet!
I sve tako dok ne osjetim ono neko:
– Idi u vražiju mater… da mi se bogdo za grob ne zna! Sve je tvoje naopako… i mimo svijeta. Sve! Pa, i ove posjete…

I onda mi bude lakše! Osmjehnem se… Isprovocirala sam je! A, ništa mi ne može! Ovdje, gdje je moja majka sada, disciplinske mjere su drugačije. Nema kaiša, nema pruta…
Dok se druga djeca i roditelji tamo preko puta izvinjavaju jedni drugima cvijećem i svijećom, ja njoj praznim rukama i praznim mislima… a, ona meni nekim išaretima koje samo ja razumjeti mogu.
Jednom sam izvadila karmin i ogledalce iz tašne i tu pored mezara popravila šminku, govoreći:
– Fadila, odoh ja sad na kafu sa kolegicom, a ne mogu ovako izaprana. Moram se sad malo napisati… to je tebi bilo jako važno, ovo gradivo je iz one tvoje lekcije “Nikad ne izlazi iz kuće k’o smlata, pogledaj se u ogledalo i kad pođeš smeće izbaciti!”
A, znam… isto tako da ona odnekud razjareno stavlja ruke u kosu govoreći:
– Šta će reći svijet? Pa, to se ne radi na groblju! Pa, svi će nam se smijati!
– Ako! Ja i hoću da se smiju… sevap je. Sevap je ljude nasmijavati u njihovim žalosnim životima…

Kad pređem na očev mezar, samo šutim. Nema te provokacije koja bi mi pala na pamet da je izgovorim, promrmljam i prošapućem pred pločom na kojoj stoji ugravirano njegovo ime… Ništa osim onoga što mislim decenijama:
– Kad si ti otišao, svijet nikada više nije postao ono što je bio. Niti sam ja u njemu postala ono što sam trebala BITI.
I zbog tog mi oprosti!
On nikada ne kaže:
-A, šta će reći svijet?! I sve ti je naopako i mimo tog svijeta!
On kaže:
– Meni si ti dobra i takva!

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: