zenicaonline@gmail.com

Porodica Kotromanići

Pripremio: Kolekcionar 52

bosansko-kraljevsko-stablo1Kotromanići, porodica koja je vladala srednjovjekovnom bosanskom državom od XIII st. do njene propasti 1463. Porijeklo ove porodice nije objašnjeno, kao ni to da li su joj pripadali prvi bosanski banovi – Kulin, Stjepan i Ninoslav; za ovog posljednjeg zna se da je bio rođak (consanguineus) Prijezde, prvog sigurno poznatog člana dinastije Kotromanića, ali se ne zna u kojem stepenu srodstva.

Sve kombinacije o porijeklu Kotromanića, zasnovane na tekstovima Orbinija i dubrovačkih analista, više ili manje su proizvoljne. Tek od Prijezde, koji se prvi put spominje 1233 kao jedan od Ninoslavovih velmoža, može se sigurno pratiti daljni razvitak porodice Kotromanića u direktnoj liniji. Kad je sredinom XIII st. na duže vrijeme učvršćena ugarska prevlast u Bosni, Prijezda je ugarski vazal na koga se budimski dvor oslanja u svojoj politici u Bosni. Prilikom rasparčavanja zemlje Prijezdi je ostavljena središnja oblast Bosne gdje su se otada nalazili porodični posjedi Kotromanića.

Imao je tri sina, Stjepana, Prijezdu i Vuka. Stjepan i Prijezda spominju se 1290. kao banovi Bosne, što znači da su dijelili vlast nad baštinom, dok se Vuku gubi svaki trag. Poslije 1290 ne spominje se ni Prijezda (II), a ostaje samo Stjepan koga dubrovački pisci zovu Kotromanom (Cotromano); po njemu se njegovi potomci nazivaju Kotromanićima. Stjepan se 1284. oženio Jelisavetom, kćerkom srpskog kralja Stefana Dragutina; tim brakom uspostavljeno je srodstvo između dinastija Kotromanića i Nemanjića na koje se pozivao Tvrtko I kad se u Mileševi 1337. krunisao za kralja; Srbljem i Bosni. Iz braka Stjepana i Jelisavete Nemanjićke potječe čitavo potomstvo Kotromanića koje se u kontinuitetu može pratiti sve do posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića. Red naslijeđa u srednjovjekovnoj Bosni nije bio tačno određen, ali vladari koji su se smjenjivali uvijek su bili iz porodice Kotromanića i česte borbe pretendenta na prijestolje odvijale su se u okviru te porodice. Jedini izuzetak je kraljica Jelena (1395-98) koja je naslijedila svoga muža, kralja Stjepana Dabišu. Najmoćnije velmože uvijek su priznavale vladalačka prava Kotromanića pa ih, štaviše, i branile od ugarskih pretenzija. Stjepan Ostoja, Kotromanić iz neke nepoznate bračne veze, uživao je 1398. i kasnije podršku glavne vlastele, iako je, prema ocjeni Dubrovčana, bio čovjek neznatna položaja (de picollo condition). Iz njegove linije potječu tri bosanska vladara: njegovi sinovi Stjepan Ostojić (1418-20) i Stjepan Tomaš (1443-61) i unuk Stjepan Tomašević (1461-63). Treći Ostojin sin, Radivoj, pojavljuje se od 1428. kao pretedent protiv Tvrtka II. Prema jednom dubrovačkom podatku iz 1467., Ostojin je potomak i Matija Sabančić, koga je sultan 1465 postavio za ; kralja; u osvojenoj Bosni.

Postojala je još jedna grana Kotromanića koju je predstavljao Pavao Radišić. On je napustio Bosnu te je u doba prve vlade kralja Stjepana Ostoje (1398-1404) živio kao emigrant u Dubrovniku gdje je, čini se , radio protiv kralja koji je zbog toga tražio njegovo izručenje ili protjerivanje iz Dubrovnika. Dubrovčani su Pavla Radišića smatrali pripadnikom ; stare loze Kotromanića; te su preporučivali vojvodi Hrvoju Vukčiću da ga uzme u obzir prilikom izbora novoga kralja. U dubrovačkim spomenicima spominje se između 1422. i 1428. neki Vuk Banić Kotromanić, također politički bjegunac. Živio je od neznatne potpore koju mu je davala dubrovačka vlada. Kralj Tvrtko II smatrao ga je opasnim protivnikom, pa je više puta tražio od Dubrovčana da mu ga izruče.

Porodica Kotromanića bila je ženidbenim vezama povezana, osim s Nemanjićima, i sa drugim vladarskim i vlasteoskim dvorovima susjednih i daljih zemalja. Jedna Prijezdina kći nepoznatog imena bila je udata za sina vodičkog kneza Stjepana (Babonića) te su po toj vezi Kotromanići došli u srodstvo sa kasnijim knezovima Blagajskim, a preko ovih sa štajerskim Ortenburgovcima. Srodstvo putem ženidbenih veza postojalo je između Kotromanića i bribirskih Šubića već krajem XIII v. God. 1329. Stjepan II Kotromanić oženio se Jelisavetom, kćerkom kujavijskog kneza Kazimira i time došao u dalje srodstvo s ugarskim kraljem Karlom Anžuvincem. Iz ovog braka potekla je Jelisaveta koja se 1353. udala za hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Kao regentkinja Ugarske igrala je važnu ulogu u krupnim istorijskim događajima 1382 -86. Uhvaćena od pobunjenih hrvatskih velikaša, pogubljena je u tamnici u Novigradu. Jedina njezina kći, Jadviga, bila je udata za poljskog kralja Vladislava Jagela, a druga, Marija, za njemačko- rimskog cara i ugarskog kralja Žigmunda Luksemburgovca. Druga kći Stjepana II Kotromanića, Katarina, udala se 1362. za celjskog grofa Hermana I. Na ovoj porodičnoj vezi zasnivao se ugovor između kralja Tvrtka II i Hermana II Celjskog iz 1427. po kojem bosanski kralj priznaje celjskom grofu pravo nasljedstva u Bosni u slučaju da kralj ostane bez potomstva. Ovaj ugovor nije nikada ostvaren.

Brat Stjepana II Kotromanića, Vladislav (umro1353/54), bio je oženjen Jelenom, kćerkom Jurja Šubića; iz tog braka imao je kćer Mariju, koja se 1351. udala za Ulriha od Helfensteina, i sinove Tvrtka i Vuka. Prema jednom podatku, njegov sin (možda iz nekog drugog braka) bio je i kasniji kralj Stjepan Dabiša. Tvrtko I oženio se 1374 Dorotejom, kćerkom bugarskog (vidinskog) cara Stracimira, a njegov sin, Tvrtko II, Dorotejom iz porodice Gorjanskih. Nejasno je porijeklo Stjepana Ostoje, nesumljivo Kotromanića. Njegova žena bila je Vitača (nepoznatog porijekla), druga Kujava (iz vlasteoske porodice Jablanića- Radinovica) i treća Jelena (udovica Hrvoja Vukčića, iz porodice Nelipića); Jelena je bila protjerana sa dvora kada je na prijestolje (1418) došao Stjepan Ostojić, sin Stjepana Ostoje i Kujeve. Drugi Ostojin sin – ne zna se iz kojeg braka- bio je Stjepan Tomaš. On je, iz prvog braka sa Vojačom (nepoznatog porijekla), imao sina Stjepana Tomaševića, a iz drugog braka sa Katarinom, kćerkom hercega Stjepana Vukčića, sina Sigismunda i kćer Katarinu. Posljedni bosanski kralj Stjepan Tomašević bio je od 1459. oženjen Marom, kćerkom despota Lazara Brankovića.

S propašću bosanske države nestalo je uskoro i Kotromanića. Stjepan Tomašević i njegov stric Radivoj pogubljeni su od Turaka 1463. Malodobna djeca Stjepana Tomaša, Sigismund i Katarina, odvedeni su u Tursku, gdje su primili islam. Sigismund je dobio ime Ishak te se 1487. i 1493. spominje kao sandžak – beg u Maloj Aziji, dok o njegovoj sestri nema nikakvog sigurnog spomena. Njihova majka Katarina umrla je u Rimu 1478. Udovica Stjepana Tomaševića, Mara, sklonila se poslije kraljeve pogibije (a možda već i ranije) u Dalmaciju, zadržavala se jedno vrijeme u Dubrovniku i poslije 1466. otišla u Tutsku; živjela je u Ježevu kod Sereza gdje je umrla poslije 1476. Radivojeva udovica Margareta iz porodice knezova Veličkih (gospodara grada Velike u Požeškoj županiji), spominje se 1470; tada se već bila preudala za slavonskog vlastelina Ivana Senčeja. Nije poznata sudbina Radivojevih sinova Tvrtka i Đurđa koji su spomenuti u Dubrovniku još u junu 1453.

Posjedi Kotromanića nalazili su se u srednjoj Bosni sa gradovima: Visoki, Sutjeska, Bobovac, Fojnica, Kreševo i rudarskim mjestima tog područja, zatim na području doline Bosne do Vranduka i u župi Lašvi sa okolnim planinskim pašnjacima. Poslije smrti Hrvoja Vukčića i rasula njegove porodice , K. su došli u posjed Plivske i Lučke župe sa gradom Jajcem gdje su stolovala dva posljedna bosanska kralja, pošto je stari kraj bio suviše ugrožen od Turaka.

Literatura: Glasnik Zemaljskog muzeja BiH,1893,1915, Ć. Truhelka, Kolijevka i groblje Kotromanića,Nastavni vjesnik,XLI, 1932/33.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: