zenicaonline@gmail.com

Omladina bez poriva za pobunu

consumerism-ben-heine

Piše: Partizan Bata

Mnogo smo već tekstova napisali o savremenim fenomenima. Selfi, fejsbuk, instagram, šoping. Ljudi su se prevorili u klonove jedni drugih, potrošačko društvo je u fazi vrhunca.

Da li zbog toga mlade generacije uopće nemaju želju za pobunom, za nekomformizmom? Da li zbog toga većina prihvata realnost bez želje za kritičkim promišljanjem?

Usmjerimo li pogled u “rikverc”, vidjećemo da su brojne pobune, buntove i revolte protiv vladajućih sistema, upravo pokretali mladi kao najpotentnija i najproduktivnija klasa. Pa čak je i Tito onomad rekao “Studenti su u pravu”.

A danas?

Protest protiv loših uslova studiranja: okupi se nekoliko desetaka ljudi. Malo više kad se traže “socijalni rokovi”.

Studentski izlet u Prag: 20 velikih, dupke punih autobusa.

U čemu je poenta?

Mišljenja sam da vladajući sistem vrijednosti nameće prihvatljiva ponašanja koja su sasvim prijatna za one kojima su nametnuta.

Kako?

Prihvatljiv obrazac ponašanja je auto/samo fotografisanje, koje je čak i dobilo naziv “selfi”. Toliko je postalo moderno “samoslikati se” da su čak izmišljeni i oni blesavi štapovi, koji mogu poslužiti za hladno oružje. Da ne kažem da je prizor fotografisanja tim “čudom” blago rečeno-bizaran. Ali je popularno, prihvatljivo i što je najvažnije prijatno jer hrani egoizam i sujetu. Sinoć gledam reklamu na tv-u, smišljen novi telefon koji ima blic na prednjoj kameri. Naravno sve za dobar selfi.

Prihvatljiv obrazac ponašanja je i manijakalna kupovina. Ovaj novi šoping centar u Sarajevu, SCC, na zidovima ima ispisane izjave poznatih ljudi koje apologiziraju bjesomučnu kupovinu. Čak se i prave selfiji kraj napisa “ne treba mi psihijatar, samo nove cipele”.

Otkad to da je jedan kaput na nekoliko godina znak siromaštva ili boemstva? Kako to da nam odjednom treba 5 pari cipela? Kako to da nije dovoljno koristiti nešto dok traje, nego dok ne izađe iz mode?

Otkad to da se krpice kupuju na rate? Banke nas bombarduju čarobnim karticama za šoping. Pobogu si brate, auto i stan se kupuju na kredit, a ne ‘aljinče od poliestera 🙂

Ni sam nisam ništa bolji. Uvijek mi “treba” ili novo odijelo, ili nova košulja, nove pantalone, sako, ili cipele.

Zato i nema pobune. Zato i nema težnje ka nekomformizmu, jer je prijatno biti komformista. Ne zahtjeva veliki umni napor niti društveni angažman.

Nema više “heroja rada” niti “udarničkih znački” za koje se trebalo prosipati znoj, krv i suze. Moderni heroji rada sakupljaju lajkove na instagramu i fejsbuku, a za to, ne treba baš neki veliki napor, zar ne?

Htjeli mi to priznati ili ne, potrošačko društvo je ideologija, kao i svaka druga. Jednoumlje se i rađa iz tiranije “srednjeg” i “prosječnog”, onog što se priklanja većini.

Ideologije ne proizvode ni naučnike ni stručnjake, već samo ideologe i njihove trabante.

Čovjek sa prosječnim IQ, nikad neće biti Nikola Tesla, ali manipulacijom pogrešne ideologije, će tlačiti Nikolu Teslu, “handrit” će ga jer ima na to pravo, optuživati za herezu (vjersku, nacionalističku, pa i naučnu ako ne igra kako ideologija svira). Govoriće mu da nađe ozbiljan posao, popovati mu o malograđanskim vrijednostima, učiti ga šta je dobro, a šta loše…

Razmislimo, jer nedostak alternative znači da nade nema, a nade itekako ima.

Umjesto selfija, fotkajmo lijepe krajolike, umjesto petih po redu čizama, svratimo do javne kuhinje, dajmo si vremena i prostora bez interneta i vijesti koje šalju otrove. Protiv struje je teško, nije nužno uvijek ni biti protiv, ali ići prostom inercijom kroz život, recept je za društvo klonova i bezličnosti.

Želim vjerovati da nije (još uvijek) sve otišlo u Honduras.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: