zenicaonline@gmail.com

Narodni heroj Mrki Šćene

bosniangenocideapril199

Piše: Mediha Selimović

Negdje u ljeto 1992. godine, moja komšinica Marija Baković je odlučila da napusti svoju kuću i skloni se kod sina, koji je skoro desetljeće živio u Zelini kod Zagreba, odakle je Marija inače bila rodom.
Već tog ljeta, pod najezdom granata, bombi i letjelica, mnogo smo se puta morali sakriti u njenom podrumu – najsigurnijem u cijelom komšiluku.
Puna mahala naših „ratnih stručnjaka i strategičara“ bez dana ratnog staža i iskustva, procijenila je da nas samo u Marijinom podrumu ne mogu lako smaknuti, jer je „ukopan u zemlju sa sve tri stane“. Četvrta strana, do ceste, sa metalnim vratima i prozorčetom (koji je bio postavljen u visini zemlje, tačnije cvijetnjaka ispred kuće), mogla nam je eventualno doći glave… „ali samo ako nas neprijatelj bude ciljano napadao sprijeda… odnosno sa Smetova“.
Ali, Smetovi su bili naši.
Armija BiH je tu navodno, pri onom prvom bombardovanju Zenice iz zraka, oborila neprijateljsku letjelicu, zauzela položaj i tako nam osigurala bezbjednost sa te četvrte, prednje strane.
Ostale tri, koje su bile upitne, bile su “srećom duboko ukopane u zemlju”.

I tako… dok smo mi onako neuko utvrđivali mjere bezbjednosti i sigurnost Marijinog podruma, ne znajući na tom početku da se u ratu ne gine samo od metka, granate i bombe iz letjelice, nego i od mnogih drugih faktora… ispila su se u „sigurnosnom“ podrumu najmanje dva kanistera domaće šljive, pojelo nekoliko galona kiselih paprika, pekmeza od šljiva, ispeklo u staroj i trošnoj furuni stotinjak domaćih hljebova, te zapetljavalo jezikom, onako… kao da oni svijetleći metci oko kasarne, svijetle u Bangladešu, a ne par kilometara dalje od podruma.
Neću da griješim dušu, ali dok je u podrumu bilo tih kanistera, galona, drva, furune… i dok smo mi koji smo u njemu tražili sigurnost, imali šta sa sobom ponijeti u „tri ukopane strane“, kao da nam nije ni bilo mrsko kad zasvira uzbuna i natjera nas u „prinudni smještaj“.
Gruhalo je, nije da nije… I strah nas je bilo… nije da nije…
Ali, nekako smo, bar spočetka, bili životni. Valjda još s kuvetom u duši, puni neke nade i naivnosti ljudske, prostodušne…
Marija se lično pobrinula da u podrumu bude dovoljno skemlija, starih štokrla sa tavana i nekih deka kojima je pokrivala ulaz u svinjac iznad kuće, kad stegne minus i krmad zacvokoću svojim promrzlim njuškama.
Ona je živjela sama i čim bi zasvirala uzbuna, trčala je u podrum, radujući se svakom novom licu koje se na vratima istog pojavi. Bila je isprepadana i to se jasno vidjelo tek kad su kanisteri postali suhi k’o barut, a bogme i svi oni galoni koje smo tu smjestili… da imamo, dok to „malo jada ne prođe“.
Krajem ljeta, pokucala je na moja vrata i rekla:
-Medeno, ja došla da se pozdravim! Odoh ti ja u Zagreb… kod svog Tonija. Ne mogu više. Djeca me zovu, a mene je strah. Ja sam sama, neka me malo tamo… proći će valjda brzo, pa ću ja doći – najkasnije na proljeće. Branko će biti tu, dolaziće redovno zbog gice i Mrkija. Ako hoće, neka krme proda, a Mrkija neka vodi sebi, dok se ja ne vratim.

Tužna je bila Marija… jako tužna. Izljubila me nekoliko puta… krene pa se vrati, krene pa se vrati…
– Čuvaj se, Medeno! Pazi na dijete!
Dodala je:
– Ko bi rek’o kad smo ih birali da će nam ovo ovako servirati?!
– Eh… rekoh, znajući na što aludira. Marija je bila jedna od rijetko iskrenih bića u mahali koja je priznala da je na prvim prijeratnim izborima glasala za HDZ i Franju Tuđmana, dok su se svi ostali čudom čudili kako to da u našoj Mjesnoj zajednici pobijedi HDZ.

Okrenula se još jednom na polovini dvorišta, zastala… mahnula mi i poslala pusu.
I ja njoj… stojeći tako i gledajući je.
Zaplakala sam ja za njom, nekako mi se stislo kad me pošla ljubiti i grliti, ali mi je bilo i drago što ide i sklanja se. Osjećala sam njen panični strah i mislila sam:
-Sama i stara u ovim vremenima… dobro je da se ima kod koga skloniti. Zagorka po rođenju, sa mnogo rodbine i sinom koji već živi tamo… i treba da ide, dok „ovo malo jada“ ne prođe!

Branko, njen tada u Zenici živeći sin, odmah je prodao gicu, a Mrki je postao naša mahalska obaveza. Hranili smo šćene, onako stihijski… Niko se nije osjećao odgovornim za njega, tako da je nekim danima imao duplu porciju ispred sebe, a nekim danima duplo ništa.
No, nije to dugo potrajalo.
Već u jesen 1992. godine u Zenicu su došle prve izbjeglice iz Jajca i mjesna zajednica je u prvoj navali izbjeglih, pokislih i pogubljenih ljudi otvorila Marijinu kuću jednom penzionisanom policajcu Rami iz Jajca, te njegovoj ženi i sinu.
Ramo je tu proveo par mjeseci… tek toliko da našoj djeci u komšiluku isplete po vunene čarape i da nas njegova žena nauči razvlačiti jufku… jer glad se polako, ali sigurno uvlačila u naše domove i stomake.
Ramo je onda premješten u neko selo nadomak Zenice, iznad Perinog Hana i mi ga od tada nismo više vidjeli.
Branko je tako htio. Trebala mu kao kuća zbog bašte… jer već u proljeće 1993. godine je u Zenici i oko Zenice bio svaki pedalj zemlje zasađen.
I u zgradama su iz saksija izletjeli kaktusi, filadendroni, antrijumi i difenbahije da bi u njih uletio luk, peršun i paradajz.
Jednog ljetnog dana, 1993. godine u Marijino dvorište su umarširala konjska kola. Jedan upregnuti konj i drvena kola natovarena nekim stvarima. Drugačijih prevoznih sredstava nije bilo, jer ni goriva nije bilo za lijeka. Iza konja i konjanika… u dvorište je onda umarširao ogroman čovjek. Visok, možda i preko dva metra, jedna mršavna žena, dvoje djece i jedna nana…
Klimnuli smo jedni drugima glavom, znajući bez ikakvog pitanja da su to nove izbjeglice, naše nove komšije…
Ne gledaju oni nas, skidaju svoje stvarčice sa konjskih kola, unose šuteći u kuću, djeca trčakaraju, a Mrki maše repom i laje k’o sumanut.
– Šut’ Mrki!, dobacujemo mi domoroci.

Kad smo umirili Mrkija, pozvali smo ljude na čašicu razgovora i kafu… onu doljevušu, ali nema veze. Nije fazon bio u kafi, nego u upoznavanju budućih komšija.
Bilo je vrlo važno održavati dobre bilateralne odnose sa novim stanovnicima Marijine kuće. Zbog podruma, naravno. Sve nam je već bilo zavrnuto… samo podrum , ukopan sa sve tri strane nije bio upitan.
Ogromni čovjek, po imenu Ćamil i njegova supruga Samira objasniše da dolaze iz Šipova kod Jajca, da im je kuća zapaljena od temelja do sljemena i da su eto… iz nekog kriznog štaba dobili tu adresu, da se smjeste dok „ovo malo jada“ ne prođe.
Ćamil nije bio kao Ramo. Nosio je maskirnu uniformu, naočale…. ispričao je gdje je studirao, radio i vidjelo se da sa Ćamilom nema zajebancije. Ni vunenih čarapa.
– Podrum da… ali, kad ja odem na ratište sutra, ženi i djeci mi dlaka sa glave ne smije faliti, jasno?!

Ništa od toga Ćamil nije izgovorio… ali svaki damar njegovog bića odavao je upravo taj stav.

Mrki je već sljedećeg dana prestao lajati i počeo se igrati sa Ćamilovim sinovima, Arminom i Merimom. Oni su opet ponosno prihvatili opskrbu nad crnim i zapuštenim paščetom koji ih je činio dominantnijim od djece mahalskih domorodaca.
Mogli su komotno podviknuti:
-Mrki, puc’ ga!
I Mrki k’o blentav… zaleti se… kao da ga taj na koga ga napucavaju nije do juče hranio. I milovao ponekad.
U jesen i zimu 1993. godine, kad smo više strahovali od gladi, nego li od metka… i kad su i Ćamilova i naša djeca jela mekinje i kukuruzu staru tri dana… otelo se sve kontroli.
Ćamil nije mogao gledati ni gladnu djecu, ni gladno pašče.
Dolazio je svakog vikenda sa linije razgraničenja na Mehurićima, podno Vlašića… donoseći porodici što-šta da prežive, ali Mrki…
Za njega bi rijetko šta preostalo.
Mrki je takođe postao kost i koža, baš kao i mnogi ljudi u našem okruženju.

Jednog jutra, kad je obukao svoju maskirnu uniformu i krenuo opet pješice put Mehurića na liniju, ostavljajući ženu, djecu, punicu i podrum ukopan sa sve tri strane, odluči Ćamil da sa sobom, na put, povede i Mrkija…
I učini to. Mrkija na uzicu i pravac Mehurići… u blizini Travnika, a podno Vlašića.
Ostavi ga tu, u selu… računajući da tamo ne može umrijeti od gladi, jer su mještani tog sela u ratu dobro živjeli, a još bolje švercali… posebno hranom.
Mrki je lajao za njim, cvilio… ali, vojno lice od dva metra, u maskirnoj uniformi se nije osvrnulo.

Kod kuće, u Marijinom dvorištu, domu i komšiluku nastala je tuga golema.
Merim je plakao i odbijao da jede kukuruzu staru tri dana. Armin nije htio da priča, moja kćerka i Davor su iskreno učestvovali u njihovom bolu oponašajući i plač i šutnju.

Mrkijeva kućica je zjapila prazna.
Odrasli se nisu baš puno osvrtali na tugu zbog Mrkijevog umaknuća… jer ko nije živio u tim vremenima ne zna kako izgleda najduža zima u jednom životu. Hladna i gladna… za srce ujeda.
Podrum ukopan sa tri strane nam je sve manje bio na pameti… poglede smo sve više usmjeravali na dno vreće s brašnom iza vrata: još dvije kile, još za jednog hljeba… ni za hljeba…
Ljudi su bili ukopani u zemlju, sa svih mogućih strana… tako da je bezbjedonosni podrum sa početka priče izgubio i na značenju i na formi.

Prošla je zima i ugrijali su prvi zraci sunca… proljećnog… te neke 1994. godine.
Mrki nam nije bio ni na kraj pameti… jer sve više su nestajali ljudi.
Majkama se djeca nisu vraćala kući, komšiluk se rasipao… tako da jedan ker… manje- više. Najljepša vijest koja te tada mogla strefiti bila je da ti je neko odnekud poslao neki paket sa malo hrane i odjeće. Ali, ni od toga niko nije padao u trans ushićenja sa sretnim poklicima.
Zato je bilo jako neobično, jednog poslijepodneva… u proljeće te 1994. godine začuti viku iz Marijinog dvorišta. Posebnu viku i ciku… koja je podsjećala na radost.
Istrčasmo i ugledasmo kako Merim i Armin grle, ni manje ni više nego – Mrkija.
Mrki je mahao repom, a djeca svim mogućim pokretljivim organima.
– Mrki se vratio! Mrki se vratio! , odjekivalo je.
Samira je poskakivala zbog te i tolike sreće svoje djece, a nana je iza njenih leđa lomila ruke.
– Šta sad?
– Šta kad Ćamil dođe i vidi da se šćene vratilo?
– Šta ako ga opet odvede od djece?
Valja ono sve ponovo proći.

Mrki je i dalje vrckao repom i svojim psećim, prodornim pogledom udarao na savjest svih nas, odraslih i iscrpljenih „stanovnika sela Mali Mokri Lug“.
Merim je uzvikivao:
– Ja sam ovo znao, ja sam znao! Jesam, allahami… ja sam sanjao da će se on nama vratiti.
Davor je ponavljao:
-I ja sam, allahami… njemu nije moglo ni kod koga biti bolje.

Ali, Mrkijeva sudbina je bila sada u rukama jednog drugog „Allaha“ … visokog preko dva metra i u maskirnoj uniformi… Na njega su svi čekali.
I stvarno, došao je Ćamil opet sa linije, otvorio kapiju i kročio u avliju iz koje ga je pristojinim lavežom pozdravio Mrki. Onaj isti Mrki koji je za njim zimus zacvilio… podno Vlašića.
Zastala gromada od čovjeka pred sićušnim paščetom, u nevjerici i bez riječi…
Djeca otvoriše vrata i ugledaše kako Mrki hrabro stoji ispred njihovog oca koji je šćene iz logističkih razloga uklonio od svoje familije.
Ćamil čučnu ispred kera i reče skrušeno:
– Izvini, legendo! Mor’o sam! Ali, neću nikad više… dok ima kukuruze neka i tebe!, te spusti svoju krupnu, vojničku šaku na njegovu glavu.
Mrki mu se predao, a Ćamil je iz nekog razloga skinuo naočale sa lica… da bi po njemu mahnuo rukavom svoje prljave maskirne uniforme.

Mrki je preživio rat i još prilično poslije rata.
Imao je kasnije pristojnu starost i još pristojniji pasiji život.

Njegova izvorna vlasnica, Marija Baković, nije se nikada vratila u svoje dvorište.
Umrla je Zelini kod Zagreba gdje je i rođena… prije nego li je „ono malo jada i čemera“ u Bosni i Hercegovini zaustavljeno.
Srce je izdalo.
Ali, intuicija na početku rata nije… te je valjda na vrijeme poslala da umre tamo gdje se i rodila…. pod zagorskim bregima.

Ni slutila nije, kad je odlazila, da nam u amanet ostavlja jedinog i pravog istinskog heroja u mahali.
Njen Mrki je preživio nekoliko vlasnika, neredovnu opskrbu, odvođenje od kuće, glad, jad, hladnoću, nepravdu, diskriminaciju… i jedini se uspio neokrznut provući preko linija razgraničenja… kroz naše i njihove, te zalajati u svom dvorištu.
Ostala bića u njegovom okruženju su bili mahom dezerteri, pobjegulje, ratni profiteri, kukavice i domaći izdajnici.

Ovim putem se izvinjavam nekolicini izuzetaka, među kojima ja u svakom slučaju nisam bila.
I sebe uvrštavam u ovu grupu dezertera, kukavica, domaćih izdajnika i pobjegulje na kraju.
Zato sam pred Mrkijem dugo obarala pogled… i oprostila mu iz sve duše i srca onu mršavu kokoš koju mi je klepio sa stola u zimu 1992. godine.

 

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: