zenicaonline@gmail.com

7% Baterije

low_battery_by_starluz-d5b66tq

Piše: Lotos/Mediha Selimović

Ulazim jutros, kao i obično, u krcat metro. Egzibicija, zvana proboj kroz masu ljudi, djece i ruksaka do jednog jedinog slobodnog sjedišta na kraju vagona – uspjela. Sjedoh sa olakšanjem. Ne samo zato što 9 stanica neću stajati i visiti o štangi k’o kakva go-go plesačica, nego što ću izbjeći 56 spontanih nagaza na nogu, 32 gruhanja u plećke, 19 potkačivanja školskom torbom i 164 bijesna pogleda jer “slučajno” smetam pri svakom novom utovaru i istovaru… na svakoj dolazećoj stanici.

I narafski, čim sam sjela izvadim telefon iz tašne i zarolam. Gledam šta sam u svijetu, izvan ovog prostora, propustila… šta ima novo, ko je koga porobio, koga su otpuhali vjetrovi, gdje je zapadalo, kako osvojiti muškarca u 7 koraka, kako ga zadržati sa pet trikova, šta svaka žena voli, fantastičan kolač bez pečenja, sirijske izbjeglice bez smještaja, frizure koje podmlađuju za 10 godina…

Odjednom, začuh neko nerazgovijetno obraćanje ljudskim glasom… odmah do sebe. Podigoh glavu i ugledah lik dječaka od oko 15-tak godina, sa Down sindromom koji je svo vrijeme, neprimjećen, sjedio do mene. Dok mi se nije obratio nisam ga uopšte primjetila. A, i što bih? Pa, imam telefon i za druženje i za posmatranje. Pošto nisam razumjela šta mi je prvobitno rekao, pogledavši ga, rekoh:

– Molim? On klimnu glavom prema mom telefonu i reče:
– Baterija ti je prazna!
– Ah!, rekoh.
– Pa, nije skroz. Imam sigurno jos 7 %.

Dječak me kritički pogleda i reče:

– Ali, ubrzo nećeš imati ni to.

Jer svo vrijeme činiš ovo… I pođe me oponašati.

Onako kako me oponašao, pognuvši ramena, piljeći u jednu tačku i rolajući prstima gore-dole, čak i izraz lica promijenivši u najdebilastije izdanje koje sam vidjela poslednjih godina… ja prvo zanijemih, a onda se odvalih smijati. Preglasno za rano jutro.

I on se počeo smijati. I ljudi preko puta nas… Dijete mi u 3 minute reče i pokaza da sam debil. I kako me vidi. I što je najgore… tako je. Kad je vidio koliko se smijem i da mu odobravam sve što je rekao i pokazao, izvadio je svoj telefon i ponosno pokazao stanje njegove baterije. – Vidiš, puna je. – Da! Ali, ti si pametan… a ja sam kreten! I hvala ti što si me upozorio.

Ugasila sam telefon, stavila ga u tašnu… i gledala u dječaka smješeći se. I on se meni smijao. Pitao je: -Imas li punjač? -Imam!, rekoh. Napuniću ja bateriju na poslu. Onda, stanica na kojoj moradoh izaći… – Ćao! – Ćao! Stala ispred prozora i kroz staklo mahala dječaku sve dok metro nije krenuo iz stanice. I on je mahao meni. Sa osmijehom koji mi je ugrijao dušu… ovog tmurnog, oktobarskog jutra. *ebo li nas telefon! Koliko li smo samo ovakvih osmijeha propustili gledajući debilasto u taj komadić sredstva za piljenje i punjenje raznim, nepotrebnim informacijama dok nam se baterije prazne, obostrano. Telefon na 7%, ja na 7%… a, dijete pored mene, bez telefona u rukama… u svemu 100%.

 

 

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: