zenicaonline@gmail.com

Kada gori stare ljubavi plamen

og3123201505152106318

Piše: Đuro Pucar

Sretoh je danas na ulici. Iznenada, reklo bi se.

Nismo se vidjeli dobra 3 mjeseca, iako smo se upoznali tako što smo se sretali svako jutro na istom mjestu u isto vrijeme. Kao da je Univerzum htio da nas spoji. Njen osmijeh mi je uljepšavao sumorna jutra. Jedno jutro sam odlučio da joj to i kažem i ljubav se rodila.

Nije iznenada, zna to dobro moje srce. U zadnje vrijeme non stop mi je u mislima. Ni sam ne znam šta mi se događa. Mislio sam da sam prešao preko toga. Objasnio sam sebi situaciju, uporedio je sa već dosta sličnih ili skoro istih koje su mi se izdešavale. Sokolio sebe da sam veteran sa puno pregrmljenih bitaka, koje su mi bile škola i da sam ovaj put sve uradio pametnije.

Ali džaba.

Dovoljan je jedan metak da veteran strada. Dovoljan je njen osmijeh, da sve to padne u vodu.

U zadnje vrijeme, ponovo stalno mislim o njoj. Svaku situaciju zamišljam da je ona sa mnom. Šta li bi rekla na moje glupiranje na ulici? Kako bi me zagrlila dok skupa posmatramo panoramu grada? Kako bismo uživali u zalasku sunca na plaži….

Sanjarim o svim zajedničkim danima i noćima o kojima smo nekoć skupa sanjarili.

Ne, ne bih je nazvao. Ne želim nam to priređivati. Ni sam ne znam kako bi to poslije svega izgledalo. Ali znam da mi fali toliko da me boli. Bol je skoro fizička…

Prizvao sam je svojim mislima. Kao nekom sudbinom, taksi me dovukao tačno na mjesto gdje je stajala. Kada sam je ugledao, imao sam osjećaj da će mi srce prepući…

Širok osmijeh i čvrst zagljaj kada me ugledala. Oj kako samo volim taj parfem! Kako volim te sitne pjegice na licu!

Vidio sam u njenim očima iskru koja još uvijek titra za mnom. Nije to samoobmanjivanje, znam je dobro. Gledala me kao nekad. Ne mora ni priznati ni poricati. Dovoljan je bio pogled koji joj se možda i omaknuo i osmijeh koji se ne može glumiti.

O čemu li ona sad razmišlja? Da li je njoj ovaj susret značio kao što meni znači? Da li se ipak pomirila sa njim? Da li je sretna sa njim?

Ponekad mi dođe da zaustavim vrijeme, jer svakim danom smo sve udaljeniji, blijedimo jedno drugom u sjećanju. Zar je to sve što ostaje od jedne ljubavi?

Misli mi se roje u glavi. Knedla pritišće grlo, kragna me steže…

Mislio sam da sam prebolio. Divio sam se sam sebi na snazi i hrabrosti kojom sam podnio iznenadni kraj. Biće da sam se zavaravao.

Nije lako okrenuti glavu kao da se nikad poznavali nismo, a nije lako ni glumiti osmijeh, reći da je sve dobro i da sam super i postaviti naizgled kurtoazno, a ustvari do bola iskreno, pitanje kako si, šta ima i strahovati od odgovora.

“Dobro sam, super sam, hvala što pitaš” izustih uz širok osmijeh, a drhtave brade, a u sebi sam mislio: “Grozno sam, fališ mi beskonačno”

“Kako si ti? Šta ima”, upitah, a u sebi sam strahovao šta ću čuti kao odgovor.

Nije to trajalo dugo. Par trenutaka, poput starih poznanika koji se ne viđaju često, a ja sam želio da traje i traje, iako sam pobjegao čim je nastupila prva rupa u razgvoru.

Osvrnuh se još jednom za njom, pa nastavih užurbanim korakom,  sakrivajući bolnu grimasu ispod sunčanih naočala…

I dalje je lijepa kao prije.

I dalje sam njen, ali pustio sam je.

Idi ljubavi, idi, daleko od mene, idi….

… da mi se vratiš.

About the Author

Leave a Reply

%d bloggers like this: