zenicaonline@gmail.com

Nišan

Piše: Miro Vinduška

nisanBilo je to davno i vrijedi se posjetiti. Kao i uvijek, ljudi su tražili nešto za razonodu ili dokazivanje. Ako to nije bilo na vašarima onda je jednostavno za neki vjerski ili drugi praznik. Sjećam se kao dijete da su momci bacali “kamena sa ramena”, rvali se, u Hercegovini je bilo potezanje “kuke” a u Dalmaciji konopa. Meni se urezalo u sjećanje takmičenje zvano “Nišan”.

U selu gdje je živio moj djed i u okolnim selima bilo je puno lovaca. Vrijedno je napomenuti a sjećam se koliki je bio respekt medju tim ljudima a samim tim i prema prirodi i životinjama. Sa obzirom na da je ovaj zadnji period donio sa sobom toliko negativnog, tako da mi se često nameće taj period sloge i poštovanja. Svake godine se održavalo takmičenje lovaca u gađanju lovačkim naoružanjem i to u Željeznom polju, tačnije u jednom zaseoku Mjestova ravan. Mislim da su dolazili lovci i iz drugih udruženja. Moj dido je bio predsjednik udruženja i i sjećam se koliko se poštovala njegova riječ.

Udruženje je bilo sastavljeno od svih pripadnika naroda (danas je to veoma značajno napomenuti) i normalno je i spontani rivalitet postojao.

Glavni nosioci nagrada su bili moj dido i čuveni Željeznopoljac Osman Mandžuka, a tu su bili još poznati Mehmed Husejnagić, Petar Udovčić zvani Čaruga kao i moj dido Petar Galić zvani Pločo. Uvijek sam slušao priče o tom značajnom  događaju a jedne prilike dido me i poveo sa sobom.

Gledalaca puno kako bi rekli “što Vlah što Turčin”. U jednom ćošku drma šargija u drugom gusle, svi napeti ne mogu iščekat. Mete postavljene a sa strane stoji ovan pripet “priuzom” i ne sluti koja mu je sudbina određena. U jednom momentu izađe čiča, brkat, u šalvarama opasan crvenim šalom i sa “zaditom” pravom kuburom “kremenjušom”. Nasta tajac, a on izvadi papir i dubokim glasom pozdravi prisutne, pročita pravila i redoslijed učesnika.

Ja napeto posmatram i slušam okolo komentare: “Pločo je bolji, a ni Mandžuki nije mane, tu je još i Mehmed a na Čarugu nemoj računati on je već “ućejfio”. Naravno da mi je drago šta misle o mom didi. Zadnji put je Osman odnio “nišan”i sad svi nestrpljivo čekaju na revanš Ploče, mog dide.

Pravila su takva da pobjednik nosi kožu i rogove kao trofej a ovan na ražanj pa svi zajedno na kraju zasjednu i uz piće i mezu duboko u noć pretresajući protekli događaj.

Prva runda, dobi neki lovac iz Blatnice, tajac, neočekivano jer su sve oči uprte u Osmana i Ploču. Napokon prolomi se aplauz, Osman poveo ali sljedeće dvije runde odnese moj dido. Slavlju nigdje kraja, bar sa naše strane. Isti čiča izađe podiže ruku i uzvikne: “Ove godine bogami odnese Pločo nišan, sretno i dogodine”. Ej, moj dido, niko sretniji od mene. Konkurenti mu čestitaju a Osman priđe i uz par šaljivih opaski na račun svog velikog rivala podiže mu ruku. Ubrzo donesoše trofej zvani “nišan” i dadoše pobjedniku koji ga podiže uzrak propraćen aplauzom i povicima. Kasno u noći okrenu se dido i reče mi: “Hoćemo li i mi kući “kurcopist”?”, kako je imao običaj da me zove.  A ta riječ potiče, iskrivljena od njemačkih riječ kurz- kratak i pist vjerovatno šuti ili tiše, tako da bi ispalo otprilike, mali šuti.

Tradicija sigurno nije nastavljena poslije svih ovih nepoželjnih događaja posljednjih godina. Kako je to samo lijepo bilo, a ostavilo je na mene neopisiv utisak, pa se ponekad pitam zašto ljudi ruše ono što je lijepo. Kako su se samo ljudi u to vrijeme poštovali, rado se sjećam i uživam sjećajući. U vihoru ovog prokletog rata sam dok se još moglo otišao u Golubinje vozom  da obiđem djedovu kuću u kojoj niko nije živio i dok sam čekao voz uputim se u razgovor sa starim čobanima koji su iz sela Starine i čuvali ovce u Želeći. Uzgred napomenem  mog didu a oni  se prisjetiše rivaliteta mog dide i Osmana Mandžuke i sa uživanjem nastaviše pripovijedati dogodovštine oko “nišana’. Meni naišao voz i na moje razočarenje da ne mogu više uživati da ih slušam sjednem u voz pod utiskom koliko ovi ljudi imaju još uvijek poštovanja prema mom didi i Osmanu Mandžuki.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: