zenicaonline@gmail.com

BALKAN, RUBAIJA, LOVAČKI, GURMAN, DIT… (Zeničke nostalgične kafane)

Piše: Kolekcionar52 – Ibrahim Emić

balkanHajduk, Čerkez, Nes, Stadion, Kasina, Metalurg, Paviljon, Kod Zdenke, Mišo, No1 i mnogi , ali su ipak ova mjesta postala „kultna” za mnoge zeničane.

Vratimo se u 1954. godinu. Hoteli i restorani u Zenici: na željezničkoj stanici bife i restoran, u gradu hotel „Kozara” B kategorije, hotel „Kasina” B kategorije, prenoćište „Romanija”, gradska kafana, više bašta i bifea. Telefon broj 141 – Telegrafska adresa: Romanija Zenica. A 1966.godine, prvog oktobra, formira se radna organizacija, Ugostiteljsko preduzeće „Zenica”, koje pored „Metalurga” gazduje sa 36 objekata od kojih su najpopularniji restorani „Korzo”, „Balkan”, Dom Armije, „Kuglana”, „Paviljon”, „Lovac”…

Nabrojani objekti daju posebnu draž gradu Zenici i čine je zaista gradom, zadovoljavajući njene građane za njihovim potrebama za ovakav vid „aktivnog odmora”.

Pa krenimo redom:

Restoran-kafana „Balkan” zaslužuje da se o njoj kaže nešto više. U prizemlju sive zgrade, preko puta kina Central, smještena ja kafana „Balkan”. Ulazi se na dva ulaza, direktno sa trotoara, ili kroz mali hodnik pa „lijevo”. Kafana kao i svaka druga kafana: stolovi, stolice, šank, „druga sala”, vizuelno je dočaravaju ogledala na lijevoj bočnoj strani, poredani površinom cijelog zida. Kada se malo „duže” ostane u Balkanu, ujutro se zapitamo: „u kojoj smo sali sjedili”. Stalni gost Hamdo iz kina, jedini gost od starije raje. Ostali gosti, trebao bi malo duži spisak, ali eto, onako iz prve: Boro D, Simo M Boro Š. Jasko Š, Hamza B, Miro O, Bobo J, Burho, Meče, Bobo B, Fudo K, Josip K, Braki K, Pešo, Zoran K, Zoran M, Dinčo, Švabo, Džo… Magdalena, Ljilja, Renata, Slavica, Svjetlana… da oni nisu postojali, ne bi bilo ni „Balkana”. Mnoge mladelačke veze iz tog doba bile su krunisane brakom, što daje posebnu vrijednost toj kafani. Luksuz tu uopšte nije postojao, ali bio je prisutan „fluid” koji je mjesto, vrijeme i ljude spajao u  nešto neraskidivo. Bez muzike, sa ponekim „soliranjem” i eto ugođaja. Razmjenjivanje ploča, odjeće „šik” za to doba, što bi rekli u sadašnjem žargonu odjeće u „trendu”, nove ljubavi, razočarenja ljubavna, podjela ljubavnih „jada” sa gostima, sve je to bila svakodnevica „Balkana”. Dogovaranja za odlaske na koncerte u zemlji i inostranstvu, odlazak na more kasno uveče a povratak odmah sutra dan, poslije jednog kupanja, sve je to bio „Balkan”.

„Rubaija” (pjesma od 4 stiha), bilo je ime kafane smještene odmah iza prodavnice konfekcije „Partizan”, na samom početku Masarikove, na desnoj strani, polazeći od Titove. Kafana je bila montažna, sa niskim stolovima i stolicama, kombinovanim tako da kad se kafana napuni, sjedi svako sa svakim, a bila je uvijek puna. Blizina korza (šetališta), također je doprinosila posjeti ovoj kafani gdje su se isključivo, pored kafe, služila bezalkoholna pića. Vlasnik kafane je bio Nadžaković Nizo, naš sugrađanin iz naselja Pišće. Muzika lagana, aktuelna, a gosti mlađa raja većinom novopečeni parovi.Tu su se „kontale” gimnazijalke kojima je to bilo primjereno mjesto za njihov uzrast.

Kafana „Lovac”, popularno Lovački, smještena na početku Štrosmajerove ulice, čelom okrenuta na „Sarajevsku”, bilo je omiljeno sakupljalište kako starije tako i mlađe raje. U ljetno doba iza kafane – restorana, bašta na dvije kaskade, vanjskim roštiljem i dimom iz njega koji je davao posebnu draž ambijentu, dupke puna sa traženjem stolice „viška”. Normalno je bilo, ako su samo dva mjesta za stolom zauzeta, prići, pitati je li slobodno sjesti za isti sto i eto novog poznanstva, spontanog, zvanja pića jedni drugima, ugodan razgovor i td.

Stariji gosti obično su sjedili bliže kuhinji i roštilju, a mlađi malo udaljenije, bliže zelenoj ogradi koja je ograničavala baštu.

U zimsko doba, ulaz u kafanu je bio sa prednje strane, kroz mali hodnik desno i eto te u predvorju u kojem su bile smještene sećije i stolovi. Silazilo se lijevo, na jednu stepenicu u glavnu četvrtastu salu koju je ukrašavala staklena ugradbena vitrina sa prepariranom divljači, trofejom lovaca, članova lovačkog društva koji su i gazdovali ovim objektom. Kafana je imala imidž mirnog mjesta, sa žagorom glasova gostiju koji je nadjačavao muziku sa radija. Sretni smo bili, kada, šetajući gradom po jesenjoj kiši, nađemo slobodno mjesto u Lovačkom, naručimo kuhano vino i provedemo ugodno veče.

Kafe „Gurman”, bio je smješten blizu kapije II Željezare, u vlasništvu poznatog ugostitelja Rame  Gurmana, kojemu je to bio nadimak. Danju je to bio tipičan restoran sa Raminim specijalitetima, a navečer ugodno okupljalište mladih. Posluživala su se bezalkoholna pića, a najpopularniji je bio puding koji je omladina konzumirala. Više je to bilo ono „romantičarski”: hajdemo kod Gurmana na puding, u večeri kada se bilo „tanko” sa parama.

Poslije će se restoran proširiti i na sprat, kao i na ljetnu baštu iza restorana, baštu u kojoj se ispekao prvi vo na ražnju, a restoran će promijeniti ime u „Nijagara”. Osnivanjem preduzeća „Nijagara”, proširuje se djelatnost na kanditske proizvode i rahat lokum…

„DIT“ – društvo inžinjera i tehničara, poslije DITiE, ekonomista, bilo je smješteno u zgradi ispred rudarskih kolonija, na prvom spratu. U prizemlju je bio Mliječni restoran, a desno od Mliječnog restorana Ekspres restoran. U DIT se moglo ući samo na člansku kartu koju su mogli dobiti samo ljudi sa nabrojanim zvanjima – zanimanjima. Ulazilo se sa zadnje strane u salu u kojoj je bio smješten šank, a na sredini bilijar. Stalni gost je bio Sarajlić Šemsudin-Dudo, radnik Željezare koji je dobro igrao ne samo bilijar nego je upražnjavao i druge sportove. Statirao je i u filmu „Uzavreli grad”, kao bubnjar u muzičkoj grupi. U toj sali su se organizovale i promocije knjiga, izložbe slika zeničkih umjetnika. Jedna od izložbi je bila i izložba Rade frizerke, kćerke frizera Duška, koja je bila jako talentovana. Poslije će DITIE preći na novu lokaciju, u ruski soliter na kraju bulevara gdje je sada smješteno NIP „Naša Riječ”. Nova sala je bila u „L” obliku, sa šankom u desnom dijelu od ulaza, sa stoprocentnom popunjenošću, velikim izborom jela i pića i sa nezaboravnim dočecima Nove Godine. Specifičnost restorana DITiE je bila što se kuhinja nalazila u prizemlju a restoran na spratu, pa su se narudžbe transportovale horizontalnim liftom. Mislim da u Zenici više nikada neće biti takvog mjesta kakvo je ovo bilo.

Ostali nabrojani restorani i kafane, kao i oni što nisu nabrijani, a bilo ih je mnogo, svakako zaslužuju pažnju, ali o njima nekom drugom prilikom…

About the Author

Related Posts

  1. miro vinduska

    Ibro kad si se tako zafur’o udari malo po bastama, pocni od kalinica baste, pa dalje:zelenilo, kod Drine, livnica, kasina kuglana, metalurg, paviljon, lovacki, knajter, JNA
    , kpd, opatija

  2. selto

    Bilo je tih objekata toliko da bismo morali i mrtve probuditi da ih pitamo, a zivi se sjecaju samo onih najposjecenijih.
    Meni nesto naum pade kafanica kod “Franca”.Bila je to mislim najmanja kafana u drzavi,imala je dva stola unutra i dva stola vani pod nadsresnicom ali uvijek sa nekim rastimanim orkestrom narodne muzike koji su tada vecinom dolazili iz Uzica u Srbiji.Kafana se nalazila u tada najmanjoj Zenickoj ulici Save Kovacevica a preko puta rudarskog hotela iduci ka pravoslavnoj crkvi,do istog je bila i jedna privatna “hemijska cistionica”.Jedanput slucajno sam tuda prolazio iz skole kad me zaustavi jedan cikica vec u ceifu te me uz prethodno ubacen baksis zamoli da mu donesem cigarete iz trafike sto sam i ucinio,naravno i sutradan pa i poslije sam navracao iz usluge,bilo je tih baksisa za kino pa i malu porciju cevapa.Jednog dana zatvorise tu kafanu,kasnije sam cuo da je taj Franc otvorio onaj poznati restoran “Ada” blizu Lasve…

  3. Slaven

    Slucajno znam da Dudo nije “statirao” u Uzavrelom gradu kao bubnjar nego je moj stari stvarno svirao bubnjeve tada. Koliko se sjećam imaju dvije scene po par sekundi.

Leave a Reply

%d bloggers like this: