zenicaonline@gmail.com

Ljudi prljavog lica i najčišćeg obraza

Piše: Damir Vučak

Danas je Dan rudara, praznik koji je u Zenici uvijek bio rado slavljen i obilježavan. Nekada davno, pedantni austrougarski inžinjeri su odmah nakon okupacije primijetili da je naš kraj jako bogat naslagama uglja i jedna od prvih stvari koju su napravili je bila eksploatacija kamenog uglja iz Zenice i okoline. Počela je u maju 1880. i zadržala se evo preko 130 godina. Isključivši te početne godine naši ugljenokopi danas žive najteže dane.

Rudari su uvijek bili pokretačka snaga našeg društva i ljudi koji su imali srca veličine lopata koje su koristili, a vjerujte mi one nisu bile ni približno standardnih dimenzija. Nenormalno teški uslovi rada su ove ljude vrlo rano slali u penziju i to im je najteže padalo. Prisustvovao sam sceni kada rudar koji je u jami radio 25 godina plače kao malo dijete zato što su mu naredili da mora zadnja dva mjeseca raditi kao vanjski radnik. Oni se tako sentimentalno vežu za jamu da je to teško opisati. Fascinantno je i to kako ih taj posao fizički promjeni. Dovoljno dugo sam radio na Rudniku da sam mogao zapaziti neke gromade od ljudi koji su došli kao golobradi mladići a nakon desetak godina izgledali kao starci. Ugljena prašina i znoj vrlo brzo izbrazdaju njihova lica tako da im je jako teško odrediti godine nakon vizuelnog kontakta.

Moj pradjed, djed, otac i majka su radili na Rudniku pa sam i ja nekim logičnim slijedom okolnosti posao dobio baš tamo. Solidarnost je riječ koja mi se nameće na prvu kada neko spomene rudare. Nebrojeno puta sam prisustvovao njihovim odlascima na spašavanje njihovih “komorata” u rudnike diljem nekadašnje države. Postoje i zvanični podaci u kojima se može provjeriti da su rudari bili i najveći davaoci krvi u onoj državi. Zanimljiva je bila i njihova, skoro pa totemska fascinacija likom i djelom druga Tita. Sjećam se njihovih prosvjeda u ovoj novoj državi kada su iz Raspotočja krenuli prema Opštini noseći ogromnu Titovu sliku ispred sebe. Od kako znam za sebe pratim te ljude posredno ili neposredno ali se ne sjećam niti jednog koji je radio u jami a da nije bio pušač. Pluća su im ionako bila izložena brojnim plinovima i sitnoj ugljenoj prašini ali to ih nije smetalo da pri samom izlasku iz jame zapale po jednu.

Na žalost rudari jako često i ginu i doživljavaju teške nesreće. Najveća u Zenici je bila 12. maja 1982. godine kada je život izgubilo 39 ljudi u jami Raspotočje. Tadašnja država je sve obitelji poginulih zbrinula stambeno a djeca su dobila stipendije do kraja školovanja. Rudari su tada imali status koji im u biti i pripada. Imali su dobre i redovne plaće, bili su svi stambeno zbrinuti a sada je situacija takva da je nekima problem u penziju otići zato što im ne uplaćuju PIO i MIO što je osnovni uslov (uz godine staža) za penziju. Elektrodistribucija se maćehinski odnosi prema ovim ljudima iako su direktno vezani za njihovu proizvodnju. Iako se minimalno ulaže u opremu i modernizaciju jama ovi ljudi se i dalje bore da zacrtane planove ispune prije roka ali to više niko i ne primjećuje.

Žalosno je da ovi ljudi najprljavijeg lica ali zato najčišćeg obraza moraju biti na margini i svakodnevno strahovati za svoju egzistenciju.

Komorati moji, neka vam je sretan vaš dan, Dan rudara!

About the Author

Related Posts

  1. Ahmed

    Damire hvala na ovom tekstu,sav sam se najezio jer mi je i otac rudar 🙂

  2. Savjest

    To su ljudi čiji je dinar najpoštenije zarađen …

Leave a Reply

%d bloggers like this: