zenicaonline@gmail.com

“Spektakluk” je pokazao da publika u Zenici nije zaboravila da se smije – kad ima čemu

Piše: Hana Kazazović

maskeSinoć sam gledala “Spektakluk” u našem pozorištu u Zenici.  Ovo je meni bilo drugo gledanje jer sam ovu predstavu u aprilu 2011. godine pogledala prvi put (nevjerovatno kako vrijeme leti). Sve što sam imala reći o predstavi napisala sam tada u tekstu Gledali smo “SPEKTAKLUK”. Nakon ovog drugog gledanja mislim sve isto, naravno. Jedino što bih mogla dodati jeste da mi je ovaj drugi put bilo i mnogo bolje jer sam, već upoznata sa pričom i dešavanjima na sceni, mogla da se posvetim pažljivijem slušanju dijaloga, a to je sve opet dovelo do toga da se više smijem i bolje zabavim.

Pozorište je bilo zaista prepuno i drago mi je da su Zeničani konačno imali priliku da vide ovu predstavu koju su sinoć Tarik i Rene izveli 145. put. Da, broj izvođenja je zadivljujući i to je možda i najtačniji pokazatelj koliko publika voli ovu predstavu. Kažu da su u Zagrebu uvijek puni i sigurno će još dugo igrati ovo svoje autorsko djelo.

A moram sad priznati jednu stvar – uopšte nisam imala namjeru da pišem tekst o “Spektakluku”. Ko je bio ne treba mu ništa više od toga, a ko nije svakako preporučujem da ode kad god i gdje god bude imao priliku. Nego mi se, od kako sam sinoć vidjela koliko ova naša publika u Zenici uživa i koliko se smiju, vrti po glavi jedna misao koja me i dovukla ovako rano jutros za tastaturu.

A ta misao je – da li će možda rukovodioci našeg Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici nakon ove predstave bar skontati koliko je naša publika željna smijeha?

Zadnja komedija koju su napravili u našem pozorištu je “Opšta bolnica”. Zaista dobra predstava čija je premijera bila 9. januara 2009. godine. Da, dobro ste pročitali, stvarno ima skoro 5 punih godina od tada. I čini mi se da je to predstava koja se nekako najduže zadržala na repertoaru BNP-a. I dan danas kad je stave da igra karte se prodaju bez problema. Ljudi je vole.

I ljudi vole da se zabave i opuste u pozorištu.

Ne znam na koji način se bira šta će se raditi u jednom pozorištu, te ko i kako bira tekstove, ali znam da je većina onog što je iz svoje produkcije izbacilo naše pozorište u zadnjih nekoliko godina teška tegoba. Jedan dio toga sam pogledala, a ono što nisam – nisam isključivo zbog tema. Kad vidim po ko zna koji put temu rat, nasilje i slično ja odem samo ako sam baš u elementu i ako sam baš zaintrigirana tekstom ili rasporedom uloga. Međutim, kako živim ovdje gdje živim pa stalno na ulici imam uživo sve to najčešće nemam snage. Nekad mi baš treba nešto da se opustim, nasmijem, skrenem misli od svog tog crnila i onda realno nemam radi čega otići u naše pozorište.

Znam ja da je svrha umjetnosti da skreće pažnju na stvari oko nas, da budi svijest, da prenosi poruke i slično. Ali nešto kontam, nisu valjda džaba uvijek na simbolu pozorišta ove dvije maske od kojih je jedna tužna a jedna se smije? Šta se desilo u BNP-u sa tom nasmijanom maskom – je li umrla ili…?

Ono što znam jeste da bi takva predstava dovela publiku u pozorište. Nije tajna da sve ove tegobne baš i nisu nešto posebno gledane. Bude tu premijera puna, eventualno neko izvođenje poslije i onda se dalje život predstave produžava gostovanjima, na festivalima najčešće. A u nazivu pozorišta još uvijek stoji Bosansko narodno pozorište.

Malo ste se odmakli od naroda, gospodo, koliko mi se čini. Sve imam utisak da je postalo bitnije napraviti predstavu koja će ići na festivale i zadovoljiti ukus pozorišnih kritičara, nego predstavu koju će voljeti narod. Narod koji će dolaziti da je gleda, koji će se tu i zabaviti, nasmijati… Pa onda nakon nekog vremena doći i da pogleda neku tešku, što da ne.

U svakom slučaju, ne govorim da treba sve promijeniti i početi praviti samo komedije. Ne, naravno. Samo treba naći neki balans. Da se mene lično pita to bi bilo 1:1 – na jednu ozbiljnu predstavu jedna komedija. Ali eto, nekako nakon ovoliko godina bila bih sretna i da doživimo tu jednu. Da vidimo znaju li to u našem pozorištu još uvijek napraviti. Zenička publika je sinoć pokazala da uopšte nije zaboravila da se smije, znači da taj dio uopšte nije sporan – mi smo spremni.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: