zenicaonline@gmail.com

Razmišljanja na temu zašto kod nas ljudi uglavnom ne rade svoj posao ili možemo li propasti dublje?

Autor: Hana Kazazović, preuzeto sa bloga autorice

mouthoftruthU zadnjih nekoliko godina često u razgovorima sa ljudima čujem onu famoznu “Svako bi se na toj poziciji ponašao identično, svi bi krali”. Pogađate, radi se o komentaru na političke pozicije, odnosno na pozicije moći u našem društvu. Nekako je postalo uobičajeno da ljudi koji dobiju neku funkciju kod nas, makar se radilo samo o mjestu službenika u općinskoj administraciji, počnu malo više brinuti o sebi u smislu da recimo ne rade samo za platu nego da se tu nađe i nekih dodatnih načina za “zaradu”. Korupcija, mito, dogovaranje poslova i nalaženje sebe u tim nekim poslovima – bude tu svega.

Realno, malo šta od svega toga kod nas bude i dokazano. Samo nekad kad pogledate nekog političara i njegovo imanje, prije i poslije funkcija koje je obavljao, vidite da su ili plate koje je isprimao jako visoke, ili je tu bilo i nekih “zarada” sa strane.

Kod nas se inače svi prave slijepi kod očiju. Dok ovo pišem sjetim se i primjera sa prijavljenim radnicima. Krenu počesto kod nas u kontrolu inspekcije rada i onda dođu u veliku samoposlugu gdje na 200 kvadrata rade 2 cure. Jedna na kasi a jedna nekako uspijeva sve ostalo – i utovariti robu, i složiti istu na rade, i izvagati voće i povrće i sve ostalo. I inspekcija završi pregled diveći se svestranosti i super moćima jedine dvije prijavljene cure u radnji zaključujući zapisnik kao uredan. O ovome pričah sa prijateljem na temu zašto su neki trgovački lanci kod nas tako skupi u odnosu na neke druge naše prodavnice. Pa se složismo da se ta jeftinija cijena proizvoda krije upravo u svim tim neprijavljenim radnicima – oni “plaćaju” tu našu razliku u cijeni. A oni koji sve svoje radnike i prijave češće imaju i skuplju robu.

Ista stvar mi se često motala po glavi kad inspekcija dođe na primjer u kafanu u kojoj ima 200 sjedećih mjesta i koja je uglavnom puna stalno, a nađu prijavljeni dnevni promet od nekih 100 KM. Samo da se okrenu oko sebe i onako na brzinu saberu u tom momentu bi izračunali toliki promet. Ali eto, ne ide im valjda matematika od ruke. Kako god okreneš, kod nas ni svi oni zakoni o fiskalnim računima i obaveznom izdavanju i uzimanju nikad nisu zaživjeli. Skoro je incident kad u nekoj kafani dobiješ račun. Čast pojedincima, zaista ih ima mada su rijetki. A opet, poznavajući nas i naše zakone uopšte me ne bi čudilo da inspekcija više kažnjava takve koji rade pošteno i kojima se potkrade neka greška, nego ove kod kojih i laik može naći 15 grešaka u poslovanju. Jer naravno da takvi te svoje greške nekako doplate inspekcijama, znamo kako to ide.

Ili da se dotaknem uličnih prodavača? I kod njih je sve regularno, zar ne? Kod nas u glavnoj ulici po nekim divljim cijenama možete kupiti salame, pavlake, čokolade i slično po drastično niskim cijenama. Takvim cijenama da ja kad ih čujem imam dilemu je li roba ukradena ili joj je istekao rok trajanja. Ta roba se podjednako prodaje tu na cesti i na plus 40°C i na minus 20°C. Sporna je uvijek, a posebno na tim vrućinama jer nema šanse da ostane kako treba i da se ne pokvari. Ali džaba, narod je kupuje k’o blesav. Valjda zato što je jeftina a opet je koliko toliko sigurnije kupiti je tu nego roviti po kontejneru. I nema te inspekcija koja će tu reagovati ili zabraniti tu prodaju. Ja sam čak jednom pitala ministarstvo trgovine ko će odgovarati ako se neko otruje od te robe. Oni me uputili da pitam inspekciju. Šta ima ja da ih pitam, kad krenu na posao svaki dan prolaze pored njih, da vide tu bilo šta sporno valjda bi reagovali. A onda kontam kako očito i mene muče brige koje nisu moje pa odustala. Ako se svi prave da ne vide – šta ima ja da gledam, je li tako?

I tako, gdje god se okreneš neko ne radi svoj posao. Zašto – nikad neću shvatiti. Doduše, jednim dijelom shvatam – mnogi su na pozicijama za koje nisu školovani pa vjerovatno i ne znaju šta i kako trebaju raditi. Mislim realno, nije jednostavno voditi jedan grad. Ima tu dosta posla i to iz različitih oblasti. Ili još teže – ministarstvo. Kad god razmišljam na ovu temu sjetim se ministra saobraćaja i komunikacija koji je po zanimanju bio doktor. Sve sam razmišljala o tome kako li njemu anatomija koju je morao savladati pomaže da shvati ove ceste i promet. Onda se sjetih krvotoka i vena pa kontam – garant je našao poveznicu. Ali vjerovatno bude i onih koji ne uspiju, pa onda posao trpi. Mi ovamo gledamo sa strane i kontamo “Vidi ga, ništa ne radi a dobija platu!” a nikom ni na pamet ne padne da on jadan u stvari ne zna. Možda bi i radio da zna.

Odoh ja od početne ideje, a u suštini sam htjela reći ovo – nije moć ta koja ljude tjera da budu onakvi kakvi jesu. Moć je sama po sebi neutralna, a ljudi su ti koji sa njom rade dobro ili zlo.

Činjenica, kad pogledam oko sebe čini se da su onda ljudi uglavnom zli i da se zbog toga dešava da na sve strane imamo toliko onih koji ne rade ništa kako treba i puštaju da sve propada. Zaista je previše onih koji sjede na tim nekim pozicijama i samo misle o tome kako da sebe zbrinu da ne moraju ništa više raditi do kraja života. Ali, sve se nekako nadam da još postoje ljudi koji su u osnovi dobri i koje možeš postaviti na neku funkciju a da se oni onda prihvate toga i rade svoj posao pošteno i kako treba.

Možda sam naivna ali želim da vjerujem da je moguće da baš takvi ljudi dođu i na neke bitne funkcije i da odlučuju o nekim važnim stvarima. A ako se to ne desi, onda baš i ne vidim neko rješenje za nas. Propašćemo još dublje, ako je to ikako moguće.

“You can easily judge the character of a man by how he treats those who can do nothing for him.

Johann Wolfgang von Goethe

About the Author

Leave a Reply

%d bloggers like this: