zenicaonline@gmail.com

O problemu pasa u BiH – da li je jedini zakon koji u ovoj državi funkcioniše zakon jačega?

Autor: Hana Kazazović, preuzeto sa bloga autorice

1Sasvim običan jučerašnji dan “začinim” sebi raspravom o problemu pasa u Zenici, odnosno u čitavoj BiH. Sretnem poznanika koji inače živi u potpuno uređenoj zemlji u Evropi i kroz šalu počnemo priču o tome kako on na svojim fotografijama Zenicu posprdno naziva gradom u kojem vladaju psi. Osim toga po njegovim “aktivnostima” na Facebooku znam kakve stavove inače zagovara i kako svim srcem podržava inicijativu za promjenu postojećeg zakona o zaštiti životinja u BiH. I tako krene priča sa željom da čujem argumente kojima brani takav stav.

Ali da znaš, ja jako volim životinje, posebno pse, samo ovo je grozna situacija i mora se nešto uraditi, kaže on.

Da, naravno da je grozna i naravno da se mora nešto uraditi. Već 4 godine se priča o tome da se mora provesti zakon pa niko ni prstom nije mrdnuo. Šta je po tebi rješenje, pitam.

Pa rješenje je sve dovesti na nulu i onda krenuti sa provođenjem zakona, pri čemu bi morali imati rok do kojeg se psi mogu držati u azilu, a nakon toga uspavati, odgovori mi.

Ok, a zašto se sad zakon ne provodi, pitam.

Pa nemoguće je, previše ih je na ulicama.

Ok, kažem, hajde mi samo reci – ko je garancija da će se zakon provoditi ako se po tom tvom krene od nule?

Pa država, odgovara mi.

Pa što ta država sad ne uradi nešto, što ne provede bar jednu stavku iz zakona? Što ne urade ono što su morali uraditi još prije 4 godine?

Pa previše ih je, ponavlja opet, nemoguće je.

I tako smo se vrtili u krug. On sa svojom tezom da je jedina smetnja neprovođenju Zakona o zaštiti životinja u BiH to što je pasa na ulicama previše, a ja sa svojom tvrdnjom da država, ako hoće da provodi Zakon to može uraditi sad odmah, kad već do sada nije uradila ništa. I upravo zbog toga što nije uradila ništa imamo ovoliko napuštenih pasa na ulicama.

Nije me ubijedio. I nikad me niko neće ubijediti da je ubijanje životinja način za rješenje problema koje su napravili ljudi.

Ali moram priznati da mi je jučerašnji razgovor pomogao da u potpunosti shvatim šta se krije iza ove inicijative za promjenu Zakona o zaštiti životinja.

Naime, dotakli smo se i primjene ostalih zakona u BiH. Pitam poznanika:

Hajde, reci mi ako znaš neki zakon u BiH koji se provodi, onako baš kako treba i bez izuzetaka, pitam.

Mislim da ne znam nijedan, odgovori mi.

Tu smo se složili – zakoni u BiH su uglavnom mrtvo slovo na papiru. Čak i kad se ljenguze po parlamentima smiluju i nešto od njih i usvoje, a mislim da su u svijetu rekorderi po tome koliko je to malo, uvijek to ostane mrtvo. Ili ako se i provodi uvijek ima neko ko to eskivira i na koga se zakon ne odnosi. Uvijek ima neko ko nađe rupu u zakonu ili dovoljno jaku vezu da ga prevari. Ispravite me ako nisam u pravu, ali ovo koliko ja vidim iz života u BiH – nijedan zakon nam ne funkcioniše.

Dok smo stajali na trotoaru moj muž pokaza na kolonu automobila uz komentar kako bar pet njih koji su prošli pored nas sigurno ne bi prošli tehnički pregled. I pita ga šta je rješenje – oduzeti ljudima automobile?

Pa ne možeš tako, kaže on. Mada jesu neispravni sigurno.

Pa kako ne možeš, neispravni su. Možeš ih bar kazniti, mada bi oduzimanje automobila bilo otprilike kao ovo ubijanje pasa koje ti zagovaraš, reče mu.

–  Ali znaš, mene sramota strance provesti gradom, ovoliko pasa je sramota za grad, iznosi mi novi argument.

Da, tačno. Ali je li jednaka sramota za grad ona hrpa nelegalnih karton trgovaca koji prodaju salame i paštete u glavnoj ulici, pitam. I je li jednaka sramota za grad to što su se strani trkači na skoro održanom maratonu u Zenici žalili na zrak, kažu da su jedva disali?

Pa jeste, ali ne pričamo sad o tome, pričamo o problemu pasa u gradu. To je drugi problem, kaže.

Pa da, svi pričate samo o psima, kao da su oni jedina stavka koja ne funkcioniše u državi. Svi ste se nabrusili na to da ih pobijete kao da će time biti riješeni svi naši problemi. A ja ti uporno tvrdim da nije problem u njima nego u neprovođenju zakona. Neko dobija pare za neke plate a ne zarađuje ih – inspekcija, sudovi, policija, opštinski službenici – svi su krivi. Nisu psi krivi a hoćete da oni plate glavom zbog tuđeg nerada, odgovorim.

I ako ćemo iskreno meni više smeta zrak, odnosno smeće koje udišem a koje se zove zrak nego svi psi ovog svijeta. A ko će to riješiti, pitam.

I onda mi tu kaže rečenicu nakon koje sam shvatila sve:

Pa ne možeš na Mittal, ne možeš protiv Mittala. Oni su ipak prejaki.

Da, to je ta stvar – oni su prejaki pa se protiv njih ne možemo boriti.

Da, nisu legalni karton trgovci na ulicama ali ne možemo protiv njih jer ih štite vladajuće stranke koje na taj način kupuju socijalni mir, odnosno glasove na izborima. Da, nelegalno je voziti tehnički neispravna vozila ali ne možemo ni to riješiti – kaznimo one koji nemaju nikoga a oni koji imaju vezu mogu kako hoće. Da, kriminalci nam hodaju gradom ali ne možemo ih pozatvarati jer su prejaki, može neko platiti glavom zbog toga.

Da, imamo hiljadu problema i ništa nam ne funkcioniše, ali bar smo od pasa jači. Bar njih možemo pobiti i prividno riješiti bar neki problem. Tako će ljudi misliti da nam je stalo do njih i do rješavanja bar nekih problema.

I sigurno nije slučajno što je inicijativa za promjenu zakona došla od zastupnice iz stranke. Stranke koja manje više učestvuje u vlasti zadnjih 20 godina i nosi debeli dio odgovornosti za neprovođenje istog zakona. Taman fino – tražimo izmjenu zakona pa ljudi misle da nam je stalo do njih – upravo ovo o čemu pisah gore.

E pa dragi moji, dosta mi je više šuplje priče. Da, stanje sa psima u državi zvanoj BiH je katastrofalno. Da, previše ih je. I zaista predstavljaju problem na ulicama koji treba riješiti. I ja želim da dođemo na nivo Austrije ili Njemačke u kojima pasa na ulicama nema, a nema ni eutanazije u azilima. Tamo psi žive do svoje prirodne smrti.

Ali znate šta još postoji u tim zemljama? Kazne – za one koji pse ne prijave ili ih napuste. Ogromne kazne koje možete platiti ili odležati u zatvoru. Bez veza, rođaka i ostalih čuda. Država stoji iza svojih zakona i provodi ih – doslovno i do svakog posljednjeg slova.

Je li nama cilj da budemo Rumunija ili Njemačka? Je li vi u svojim životima želite ići naprijed ili nazad?

Da li je zaista jedini zakon koji se može provesti u ovoj smijuriji od države zvanoj Bosna i Hercegovina zakon jačega?

Ako jeste – hajde da onda ukinemo parlamente, sudove, policiju i sve ostalo. Uštedićemo brdo para time, znate to i sami.

Ako nije – hajde da krenemo raditi nešto. Meni je više muka od nerada i od stalnog traženja prečice i nekih polovičnih rješenja.

Jer činjenica je – da ovog momenta nema nijedne napuštene životinje na ulici – bez provođenja zakona za 3 mjeseca ćemo imati skoro isto stanje.

Ljude treba natjerati (da, kaznama) da svoje ljubimce prijave i sterilišu. Treba ih kazniti ako ih napuste ili se neodgovorno ponašaju prema njima. Treba u državi postojati evidencija o sve i jednoj životinji, centralni registar u kojem će biti svi podaci o svim vlasnicima i životinjama. I da, posebno važno – treba imati kontrolu nad svim sredstvima i svim azilima, postojećim i onim za sada nepostojećim. Spriječiti pranje novca i sve silne malverzacije koje se sada dešavaju pod krinkom brige o životnjama.

Postoje ljudi koji ovo sve moraju uraditi jer im na papiru piše da je to njihov posao. Mislim da je krajnje vrijeme da ga počnu raditi.

Jer – ako ćemo po zakonu jačeg onda treba imati na umu jednu jako bitnu stvar – uvijek od jakog ima jači. 

 

About the Author

Related Posts

%d bloggers like this: