Zenica Online – novosti i price iz Zenice

RASTANAK

Piše: Mediha Selimović

-Volio sam te, volim te i uvijek ću te voljeti!, reče joj na rastanku.

-Zakasnio si sa izjavom svoje ljubavi, mnogo si zakasnio.

-Nikad nije kasno!

-Nekada i jeste, kad ti jedan voz ode ispred nosa, možeš se samo vratiti odakle si došao ili sačekati drugi. Ako i u taj drugi uđeš nasumice, bez karte i cilja… možda opet završiš na ovoj stanici.

-Meni ne treba drugi voz, meni trebaš ti…

-Gotovo je, mene si izgubio definitivno. Tačnije, prokockao si me onako kako to čine okorjeli kockari. Oni koji su prodali dušu đavolu…

-Daj mi još jednu šansu, jednu jedinu… dužan sam ti mnogo lijepih trenutaka u životu. Dozvoli mi da ih nadoknadim.

-Budi iskren i reci mi koja bi to šansa bila, onako po redu? Stota, hijadita, milionita… Ne, nema više šansi. Jedna je uvijek poslednja i kad se ta posljednja prokocka onda si na nuli. Čistoj nuli… Nisi ti meni dužan samo mnogo lijepih trenutaka u životu, ti si meni dužan cijelu jednu sreću. Dužan si mi moju budućnost i sve one slike u glavi od kojih se moram oprostiti  danas, a koje sam sve ove godine njegovala vjerujući ti. Slijepo, onako kako samo dijete i žena koja voli mogu vjerovati.

-Surova si, kako me možeš ostaviti ovakog slomljenog!

-Da, znala sam da će doći i taj trenutak kad ćeš u svojoj igri ti postati žrtva a ja izvršilac. Teško djelo mi se stavlja na teret: ostavila je čovjeka koji je kockar, čovjeka koji je varao i proigrao njeno povjerenje, njenu ljubav i njeno poštenje… ostavila je čovjeka koji je gledao u oči i lagao pričajući bajke koje je slušala onako kako ih i djeca pred spavanje sušaju, s vjerom i nevjerom u iste… na kraju odlučujući se ipak za onaj sretan kraj: i živjeli su tako sretni i radosni do kraja svog života. I nakon svega…  usudila se probuditi u stvarnom svijetu, spoznati ko je njen Princ i reći mu: Ne, ovako ne može! Sad je surova, ostavlja jednog slomljenog tiranina, aždaju upakovanu u slabost, bespomoćnost i suze…

Teško ti je vjerovati… nakon ove spoznaje pitam se jesu li i te suze stvarne ili su dio one bajke koju si mi servirao. I ta neka ljubav, je li bila ljubav ili samo puka potreba da pored sebe imaš igračku koju uzimaš i ostavljaš po potrebi, igračku koja ispunjava svoju funkciju i koju uvijek možeš zabaciti i frljacnuti u neki ćošak dok se opet ne sjetiš da je trebaš, da je imaš i da je eto, voliš.

-Ja sam te volio i život bez tebe mi je nezamisliv.

-To je izjava jednog ovisnika. Nezamisliv ti je i život bez cigare, kao što ti je i život bez automata bio nezamisliv…  Ja sam bila tu da kompenzujem gubitke. Kockajući nisi dobijao, dolazeći kući u naručje žene koja te slijepo voljela dobijao si… Uzimao si koliko si htio, ostavljao je  i onda se povlačio u svoj svijet. Onaj odsutni u kojem si valjda bio velik, bio dobitnik, bio moćan…

U ovom koji si meni nudio bio si hladan, svirep i proračunat. Kod tebe ništa nije bilo beskrajno, pa ni ljubav… Sad često mislim da sam ja voljela za oboje. Zato mi  je sad teže iako ne izgleda tako. Moram se oprostiti od svoje ljubavi, a Bog mi je svjedok, ona je bila baš beskrajna… Kako li se oprašta i oslobađa od beskraja?

-Sve si u pravu, ali ja tražim samo jednu šansu?

-Ne mogu ti je dati, jer ti ne mogu vjerovati više. Sjećaš li se kako ti onomad rekoh: Pazi! Pazi da te ja jednog dana ne budem ostavljala! Nasmijao si se.

I evo… upravo to nam se dešava. Poslije svih tvojih lutanja, ostavljanja i vraćanja… poslije svih previranja, kajanja i praznih obećanja, ja tebe ostavljam. Prvi i poslednji put.

I znam, kad odem da se ne vraćam više. Uvijek sam razmišljala o svojim koracima i zato mi nikada nije palo na pamet da prošetam, da te ostavim da vidiš kako je to i da ti se onda vratim… Ja to ne znam.

Moje kretnje, moja osjećanja, moja ljubav , kao i ova tuga sada su jasne. Ne upakujem ih u mašnice praznih obećanja, u jeftine laži i slasti jednog licitarskog srca. Ja iskreno odlazim, kao što sam ti svaki dan iskreno dolazila poslije teško odrađenog radnog dana i sjedala naspram tebe očima uperenim u sve tvoje moguće i nemoguće boljke, u sve tvoje tegobe i težnje, u sve tvoje želje…

Kako si imao srca da me gledaš tako iskrenu, nenametljivu i poštenu, a da mi pri tome pričaš laži? Šarene… kao dječije rukotvorine od kolaž papira… Bože, pa ja sam i te tvoje laži voljela i uobilčavala ih u priče o nama, prstu i noktu koji su srasli i koji samo tako funkcionišu.

Ne traži od mene da ti vjerujem, ja to više ne mogu. Ne znam da li se tvoj svijet ikada poljuljao kao moj. Moj jeste nekoliko puta. Ni život ni ti me niste mazili, a ja sam bila ubjeđena da to tako treba jer maze niko ne voli, one su naporne i zahtjevne, one traže a za uzvrat ništa ne daju… Zato sam valjda često trpila ne tražeći ni ono što mi pripada… da ne ispadne da se ja tu nešto kreveljim i izvoljevam. Je li ti jasno koliko sam puta odustala od sebe same zbog tebe i tvog mira? Je li ti jasno koliko sam toga sebi uskratila za neku tvoju dobrobit? Je li ti jasno… ?

Ah, šta ja tu pričam! Naravno da ti nije jasno. Jer da ne voliš samo sebe i da ne misliš samo o sebi ti ne bi bio kockar. Bio bi kvalitetan muž, bio bi kvalitetan otac svojoj djeci, bio bi neko ko prepozna žrtvu i ko je spreman da se žrtvuje za onoga ko ga voli… onako kako sam ja tebe voljela i kako sam mnogo toga žrtvovala.

-Voljela? Znači li to da me i ne voliš više?

-Moguće je. Sad nemam tlo pod nogama i ne mogu tačno definisati emocije. Jedino što mogu rukom napipati je bol, tuga i razočarenje. U što sam se ulagala tolike godine? Koga sam pratila? Pitam se kamo sada?

Kad sam bila mlada sanjala sam o budućnosti. S tobom. I s našom djecom. O kućici u cvijeću i nama dvoma koji sjedimo ispred nje i ispijamo naše jutarnje i večernje kafice. U tim sanjarenjima su se ispred nas i naših sijedih glava igrali unuci, više njih… trgali su cvjetove i razbacivali pijesak, a mi smo se zadovoljno smijuljili i bez riječi jedno drugom govorili kako oni smiju sve ono što naša djeca nisu smjela…

Da nisi bio što si bio, možda bi sad imali kućicu u cvijeću…  Ovako, ostalo mi je samo sjećanje na moja maštanja i sanjarenja… I potreba da izbrišem te slike iz glave. Trebala sam davno znati da budućnost s tobom nije moguća. Ti si nudio patnju. A ja se na nju navikla i davno nekada počela sebe ubjeđivati da sam je možda i zaslužila, da mi je negdje gore  u zvijezdama zapisana, da je moram ispoštovati kao i sve dato u životu…

Sve ti mogu oprostiti… i laži i porok i kućicu u cvijeću, ali nikada ti neću oprostiti  opraštanje od ovih slika iz glave… Ne mogu ti oprostiti što si mi ukrao budućnost ili jedan veliki dio nje. Znaš, onu budućnost sa sijedim glavama u smiraju dana zajedno sa našom djecom i unucima.

Idi sada… Neka ovo bude peron na kojem se rastajemo. Ja ulazim u jedan voz, a ti u drugi… Nijedno od nas nema kartu, nema ni cilj… Teško ga je dokučiti u ovim nekim godinama. Sa dvadestpet i trideset godina je drugačije.

Ma kako to sada zvučalo, moram ti reći: Ti mene nisi ničim zaslužio. Ipak, želim ti svu sreću ovog svijeta. Svaku noć molim Boga i za tvoje dobro, neka ti dadne snagu i razum da nikada više u životu ne unesrećiš ni sebe ni one oko sebe, one koji te vole i koji su te voljeli… I da i u ovim svojim godinama naučiš da voljeti nije grijeh.

Odoh sada… Ne traži me. Teško mi je pomisliti da sam ti bila ljubav, znam da sam ti bila potreba… ovisnost, nešto što se podrazumijevalo.

-Ne idi, ti si bila i ostaćeš moja jedina ljubav!

-Kako je moguće da neko tako voli kako to ti tvrdiš, a pri tome u „toj ljubavi“ učini toliko zla, toliko povrijedi i ponizi, toliko dokrajči da se ti postupci čak ni u riječi ne mogu pretvoriti. Ako mi to uspiješ objasniti, ostaću , neću otići. Kako? Kako se može nekome koga voliš činiti zlo i nanositi bol?

-Ne znam! Nemam objašnjenja za svoje postupke…

-Žao mi je. Moja bajka je završena. Ne vjerujem više u nju. Patim što se neće završiti onim: i živjeli su tako sretno do kraja života, patim i zato što u ljubav vjere nemam… i što su mi se snovi raspršili kao mjehur od sapunice.

-Pokušajmo, molim te!

-Nije li sve ovo do sada bio samo jedan pokušaj. Moj veliki pokušaj da održim neodrživo… Ne, ne pokušavam više. Ljubav nije zaslužila pokušaje… pokušaji su uvreda za prave emocije…

Moj jedini pokušaj od sada biće da pronađem izgubljeno ja, onu osobu koju napustih da bi postala dio tebe… Poželi mi sreću, onako kako je ja želim tebi.

Sretno i neka te dragi Bog sačuva od zla i poroka, neka odredi pravi put tvom biću! Neka ti ne dozvoli da opet toliko zalutaš i svojom lutnjom unesrećiš i život pored svoga.

I nemoj mi nikada više spominjati ljubav… Koju ljubav? Tvoju? Moju? Onu iz knjiga i romana? Naša je nestala, dva voza na dva perona, u jednom ti, u drugom ja…

I da, pažljivo koračaj, ne srljaj kako si naučio… da opet ne skreneš. U tom srljanju i žurbi možeš preskočiti neka dva velika oka koja na tebe čekaju…  I koja ni jedan jedini pogled ne uslovljavaju.

Ako ih prepoznaš, obećaj mi da ih nikada nećeš povrijediti i zamagliti onako kako si to učino sa mojima!

-Sretno!

Na dva perona stajaše dva voza sa dva bića koja su donedavno bila jedno. Bar tako je ona mislila.

Sad ne misli ništa više. Sjedi sama u svom kupeu i pušta mislima na volju… ponekad uzdahne kad voz prođe pored neke kućice u cvijeću u kojoj se igraju djeca, ponekad nekom usputnom prolazniku uzvrati osmijeh i uplaši se odmah.

Jednom je tako nasjela na jedan osmijeh. Upućen samo njoj i nikome više…

I dugo godina vjerovala da je to najiskreniji osmijeh na svijetu.

Odnekud je tiho odzvanjalo: Sve je laž, samo pusta laž što se oko nas u krug vrti, sve je laž, samo pusta laž, sve je laž osim smrti…

Uspravi se i još jednom pogleda kroz prozor…  Kud plovi ovaj brod, kud ide ovaj voz?

Često je sebi govorila kako će plakati sutra, a sad samo slegnu ramenima i pomisli: Svejedno, razmišljaću sutra. Danas nije dan za pravljenje planova… ovo je samo jedan od onih dana koje treba premetnuti da prođu i postanu juče… Koliko takvih ima iza sebe? A tek ispred sebe?

Puno.

Svaki je težak na svoj način i za svaki treba i snage i umijeća da ga preživiš i postaviš tamo gdje pripada, u  juče, u prošlost… Možda i nije puno naučila u svom životu, ali to jeste…

Premetanje ovog danas u juče…