Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Nepodnošljiva lakoća postojanja

Piše: Sanela Agačević

Kako si?

Dobro sam, hvala Bogu, može i gore.

Inercija, naučen odgovor, strah … Iz nekog razloga odgovaramo tako, i ponašamo se tako. Nismo ni svjesni da „raspoloženje“ uma koji se miri sa svim oko sebe, iz bilo kog razloga, utire put puno gorem stanju od ovog u kome se trenutno nalazimo.

A svakako da je moglo i gore.

Moglo se desiti da živimo u državi koja je čak za jedan mjesec formirala vladu. Kako god, koalicije ili ne, mi smo svjedoci kuporodaje fotelja, pozicija, direktorskih mjesta, prosto da nam se zanebesa od tih virtuoznih dogovora danas, i kršenja istih sutra. To zadovoljstvo čovjek nema priliku često da viđa. Oni koje smo izabrali priređuju nam, čak od oktobra 2010. godine, svakodnevne dogodovštine, koje se prepričavaju uz kafu, na forumima, na sastancima, pa čak i u bračnim krevetima … Imamo svojevrsnu priliku da politiku doživimo na jedan sasvim drugačiji način, da gledamo nemoguće, skoro pa pravi reality show.

Narod ne mora da misli o čemu će razgovarati, dovoljno je za markicu kupiti dnevne novine, ili otvoriti neku web stranicu sa forumom – teme su servirane.

Takođe, imamo sreće da svjedočimo rekordno dugom razvoju korumpiranosti koji doseže takve razmjere da ima šanse da uđe u Ginisovu knjigu rekorda. Dokazano je da se ne može srušiti BH kriminalni milje, …. možda ako bi odabrali Chuck Norrisa za Visokog predstavnika.

Mogli smo imati tu priliku da budemo svjedoci prave infrastrukturne gradnje. A šta bi nam to značilo, pih? Ovako nam je omogućeno da saobraćamo na improvizovanim kružnim tokovima malo lijevo – malo desno. Eh, neki bi platili za tu avanturu, a možda smo zato i svrstani u grupu zemalja koje pružaju avanturističke doživljaje.

Vožnja na kružnom toku na Drvenom mostu podsjeća me na onu koja je opisivana na ulicama Kaira. Nisam bila u Kairu, ali sada mogu reći kao da jesam!

Prava je čast živjeti u periodu kada nam obrazovni sistem cvjeta i razvija se galopirajućom brzinom, tako da se, po najnovijim prognozama, do kraja 2015. godine predviđa da će svako selo imati svoju Visokoškolsku ustanovu. Nije šala država sa takvim intelektualnim kapacitetima.

A da ne spominjem suživot sa cukama i macama. To je, iskrena da budem, pravo otkrovenje za mene lično. Imala sam par „bliskih susreta“ sa cukama, koje neću zaboraviti čitav život. Da su cuke smjestili u azil, ne bi imali priliku gledati ih kako se na cesti utrkuju sa vozilima, kako se bore za teritoriju i hranu, kako se pate dok gladni hodaju ulicama i kako napadaju prolaznike.

I kada god odem „vani“ (a ni to nije često, jer kažu da nije „zdravo“), gledam šarene parkove, uredno podšišanu travu, hortikultura na nivou, nema smeća na ulicama,…. Zar to nije dosadno? Treba ono, ljudi moji, okopavati i pljeviti, smeće brati svaki dan.

Nama je omogućeno da se ne brinemo o tome. Ponegdje se neki žbunić zasadi, tek toliko da se „broji“, da stranac kad dođe ne kaže da pojma nemamo o hortikulturi.

A smeće, ne mora se svaki dan odvoziti. Neka se dobro nakupi oko kontejnera, pa kad počne smrditi, onda se odvozi.

I tako, evo samo nekoliko „momenata“ iz naših života na osnovu kojih se može zaključiti da nam je zaista nepodnošljivo lako postojati i živjeti ovdje, neka mi Kundera oprosti što naslov njegovog romana miješam sa našim st(r)anjima.

Iskreno, nije mi žao nas, parkova, ulica, raskrsnica, države, cuka, … žao mi je djece koja će biti naučena da se mire sa glupostima kojima smo mi širom otvorili vrata u naše živote.