Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Tijelom žena, srcem stijena

Piše: Mediha Selimović

Ah, te kiše…

Skoro sve teške trenutke proprate uz ono sivilo, praveći brazde na zemlji i lokve po cesti, dajući težinu koraku baš kao u kakvoj reklami: jedan za dva.

-Da ne pada tako surovo ova kiša i da ne zaustavlja sve ispred sebe, sad bih bila ko zna gdje!, mislila je mlada žena u koloni.

-Za ovaj jedan korak napravila bih sigurno dva i još dva… Ovako čupam noge iz ove bljazge, čupam i čupam, a pomaka nema.

-Treba gledati naprijed, noć je već… a kad već koračaš i krčiš put onda i upravi!, govorio je otac uvijek.

-Ipak, zaboravio je kako je teško gledati pravo kad te za jednu ruku drži jedno, a za drugu drugo dijete.

-Eh, i ti pogledi odjednom postadoše jedan za tri…

-Samo da stane ova kiša.

 

Onda je ugledala svjetlo, mnogo svjetala.

-Dobro je, pomisli, dobro je… Svjetlo je toplina. Neko će nam već dati neku deku i napraviti čaj…

Promrzlim rukama je dodirivala dječije glave, šapćući:

-Još malo, još samo malo!

U mraku ugleda zgradu, omanje školsko dvorište i natpis na ulazu: Osnovna škola „Sead Škrgo“ Zenica.

-Dobro je, dobro je… ovdje ne puca… uzdahnu i prigrli dvije pokisle male glavice.

Civilna žaštita ih relativno brzo poreda po strunjačama u fiskulturnoj sali. Jedan mlađahni uniformisani vojnik joj dade sivu vojničku deku da pokrije umornu djecu. Stavi im glave na krilo, ušuška ih i oni zaspaše u sekundi… Bila je neka gužva, vidjela je kao kroz maglu pomjeranje raznog naroda i onda odjednom više ništa nije vidjela.

Bijele slike… lebdeće… i kroz to neki dodir na ramenu. Kao da je neko vraća na zemlju i govori:

-Probudite se, pogledajte… je li vam hladno tu?

Stisnu oči još čvršće i rukama obavi dječija ramena.

Uporni glas nastavi ponavljati: – Ustanite, probudite se… pođite sa mnom, smrznut ćete se tu!

-Snovi, eh ti snovi… nekad svi sanjamo ono što želimo!, pomisli žmireći.

Glas se ponovi: – Dođite sebi, probudite se!

I ne samo glas, nju je dodirivala nečija ruka.

Otvori oči polako i ugleda mlađu ženu iznad sebe. Pogled joj je bio pomućen, valjda od kiše…

Sitno neko stvorenje gledalo je pravo u oči, pa onda ruke spustilo na dvije uspavane dječije glave.

-Ja sam došla da prihvatim neke od izbjeglih lica za večeras dok se ne organizuje smještaj za vas. Čula sam apele putem radio Zenice. Imate li snage da ponesete jedno dijete, a ja ću drugo…

Dalje nije slušala.

-Melek, melek… dođe tako nekad na rame kad se najmanje nadaš!, govorila joj je majka.

Polako se pridiže, uze jedno dijete u naručje, nepoznata žena uze drugo i izađoše u tužnu i kišnu oktobarsku noć.

Sitna i nepoznata žena je išla ispred nje, ona je nesigurno slijedila.

Iza škole je bilo parkirano neko auto. Otvori vrata, polako smjesti dijete na zadnje sjedište, pa uze ono iz njenog naručja. Onda polako pomože i njoj da sjedne na zadnje sjedište, te joj u krilo lagano vrati drugo dijete, držeći lijevom rukom njegovu čupavu glavicu da se ne povrijedi.

-Majka je, sigurno… prođe joj kroz glavu. Zna s djecom.

Upali auto i krenuše.

-Bože, kud me vodi… pomisli, ja ne znam ni ko je ona. Šta ako…

Spusti glavu i  niz njene obraze potekoše prve suze.

-Ne brinite… tu smo!, reče nepoznata žena. Sve će biti drugačije kad šta pojedete i popijete nešto vruće.

Stadoše ispred jedne zgrade… Jedna uze jedno, a druga drugo dijete. Vrata otvori dječačić od nekih 5-6 godina. Ne reče ništa. Samo je gledao.

U stanu  je bilo toplo… toplo…

-Nije važno ko si ti nepoznata ženo, hvala ti za ovaj trenutak toplote… sad kad sam se najviše u životu smrzla., pomisli.

Provela je tu, u tom stanu, kod te nepoznate žene tri noći i tri dana…

Otvorila dušu, ispričala joj kako je krenula iz Jajca sa djecom, kako je traktor na koji su je smjestili stao negdje ispred Zenice i kako je pješačila po kiši, pokrivši djecu najlonom koji je bio namjenjen za vreću brašna na traktoru, kako joj je muž ostao na liniji, kako su roditelji na selu nadomak Jajca i da ne zna šta je s njima večeras, da li su se izvukli ili ostali… plakala je. Djeca su bila mala, 3 i 5 godina, tek toliko da im od svega ostane neizbrisiv trag… ni upamtili, ni ne upamtili… a već strijepili od nečega, a čega…

 

Poslije tri dana joj je Štab za civilnu zaštitu našao smještaj u jednoj napuštenoj kući nadomak Perinog Hana. Kuća je bila trošna, načeta zubom vremena, prizemna i hladna.

Ipak, hrabro uze svoju dječicu, jedno u naramak, drugo za ruku… i krenu. Opet, u nepoznato. Gorda, uspravna i sigurnog koraka.

-Neka ti Bog dragi vrati i plati… , reče ženi koja je ispraćala iz svoje kuće, ja sigurno nikada neću moći.

-Neka nam Bog samo vrati naše živote… i mom i tvom djetetu. A ti, ti ćeš sve moći. Jaka si ti žena! Kao stijena. I znam, da sam ja završila tamo negdje na nekoj strunjači da bih se kod tebe mogla ugrijati.

Krupne suze krenuše niz blijedo lice visoke žene, te tako uplakana izađe iz stana i krenu stepenicama u prohladan oktobarski dan.

 

Kontakti nisu bili prekinuti, žena je razumjela ženu.

Dok je ova koja je prihvatala išla na posao i pokušala uprkos svemu da održi nit neke svakodnevnice u  tim vremenima, druga je grčevito tražila da bilo šta radi samo da bi preživjela sa dvoje nejake dječice. Ubrzo su u Zenicu stigli i njeni roditelji, ne tako stari, ali istrošeni i izrađeni ljudi koji su donijeli i informaciju da je muž živ i da je negdje na liniji oko Vlašića… Svi su živjeli u toj kućici i svako je davao svoj doprinos preživljavanju.

Ona je našla posao. Čistila je jedan objekat i šutila. U Jajcu je radila kao poštanska službenica, ali brzo je shvatila da život za tren može postati „daj šta daš“. Nije se bunila, dok je bilo bilo kakve plate… nekada u novcu, nekada u brašnu, ulju ili šećeru… Svejedno je, samo da se preživi.

Ostalo je već istorija. Putevi dvije žene su se ispreplitali, nekada gubili… pa opet spajali.

Ona što nije bila izbjeglica divila se snazi one koja je pokisla legla na strunjaču sa dvoje nejake dječice, divila se njenom nekomplikovanom načinu i mogućnosti da u par riječi sve smjesti na svoje mjesto, a ona što je bila izbjeglica uvijek se pitala kako neko može biti tako nasmijan i miran, jednostavan i otvoren prema ljudima iako je u međuvremenu saznala da je život i s njom činio sve, samo da je nije mazio.

Duge kiše zatru i neke puteve… Nevrijeme zna promijeniti tokove, porušiti mostove, odnijeti brane…

Mnogo je kiša palo od tada. Obje su kisle na svoj način.

Ona što nije bila izbjeglica postala je to igrom slučaja. Neke se stvari jednostavno dogode.

Ona što je bila izbjeglica vratila se svojoj kući. Opet radi svoj posao. Muž takođe. Roditelji su umrli.Ostale su tu i tamo poneke vunene čarape koje su u ratu pleli djeci… I sjećanja na potucanje pod stare dane.

Nedavno se te dvije žene dogovoriše za jednu zajedničku kafu. U Zenici…  kad jedna dođe da posjeti starijeg sina koji je u tom gradu završio fakultet i tek se oženio… a druga kad dođe, onako…

Priđoše jedna drugoj i raširiše ruke. Kiše su ostavile traga… neke brazde po licu i dubinu u očima. Kao da je od svega samo forma ostala ista, za prepoznavanje… da se zna o kome je riječ.

Uloge pobrkane, ne zna se više ko je tu sad kod kuće, a ko dolazi odnekud… ko koga prihvata i dočekuje. Izgledalo je da je ona koja je jednom prihvatala došla da je za trenutak prihvate.

-Evo mene tebi na kafu!, reče ta koja je nekada otvorila kućna vrata.

-Dobro mi došla na sve u životu, meleče moj!

Sjedoše i zapričaše se o svemu. Svašta nešto stane u jedan ljudski život. Od te strunjače i oktobarske kišne noći do danas nakupilo se nebrojeno mnogo gubitaka, strahota, pa i lijepih događaja, uspjeha i neuspjeha, padova i letova… Svaka se na svoj način nosila sa istim.

-Rastala sam se od muža!, reče jedna od njih. Sad sam sama.

-Neko ko je tebe mogao izgubiti kao ženu, ne vrijedi ni pišljiva boba!, reče joj druga.

Smijeh…

-Koja lakoća postojanja, ovako na prvu!, odgovori prva.

-Nije lakoća, nego navika. Na međi dobijaš, na ćupriji gubiš. Ili: ko gubi dobitak, dobija gubitak!

Idemo dalje… Zar nisi ti ta koja uvijek govori: Put je cilj!

-Da, da… idemo dalje. I, put je cilj! Ma koliko ga još ostalo pred nama. Sve ti u životu mogu uzeti, ali ne i tvoj put.

-Znam, to si mi rekla druge noći u tvojoj kući. Sad samo primjeni na sebi.

-Primjenjujem. Ima tako tih kvrgavih puteva u životu, ali da ne moraš preko makadama ponekad, kako bi znao cijeniti magistralu…

-I to je tačno. Ipak više nesreća se dešava na magistralama i auto putevima, nego li na makadamskim cestama.

-Znam… na makadamu ne možeš brzo, sve i kad bi htio. Tu paziš, uključena su ti sva čula, na magistrali se opustiš i dodaš gas… zanese to i najopreznije… i mene je zanijelo.

-Ma kako bolno bilo to otriježnjenje, znam ja da ti to možeš… Ti si tijelom žena, srcem stijena.

- Ah, to je valjda neko nepisano pravilo u našim životima, da svi ponekad legnemo na neku strunjaču i odatle pravimo nove korake. Ovo je sad moja strunjača.

-A ja ti evo… dajem ruku. Jest, da nije kao tvoja, ali je ruka…

- Hvala!, odgovori sitna žena i spusti svoju malu ruku na njenu.

 

-Da ti znaš koliko se ja tebe često sjetim… Ma ne tebe koliko te tvoje ruke… Nikada me u životu nije prodrmala manja ruka i sitnija žena i nikada mi nježnije stvorenje od tebe nije dalo više topline i sigurnosti. Hvala ti, za tu tvoju ruku. Neka joj nikada ništa ne oduzme mogućnost davanja… i neka ti nikada ništa ne skine taj osmijeh s lica, meleku moj mali!

Niz lice žene sa malom rukom spuštiše se suze… Zajeca gorko i spusti glavu na rame bivše izbjeglice.

Svaka je imala svoju kišu i svoju strunjaču u glavi… svoj bljazgavi put i korak „jedan za dva“. O nečijem se pričalo, o nečijem šutilo. Ipak… kad pustiš tišinu da govori i koraci se prepoznaju. Težak teži teškom, lagan laganom… neovisno od toga kako su upakovani.

Razdvojiše se i mahnuše jedna drugoj… Svaka ode svojim putem…

Sitna žena pogleda prema nebu. Nije bila sigurna u tom momentu je li se to zamaglilo nebo ili njen pogled.

- Svejedno je!, pomisli.

- Ionako ću plakati sutra.