Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Ne okreći se, sine!

Piše: Mediha Selimović 

-Evo mene opet!

-Bujrum srećo moja, neka te… Poželim te.

-Ma i ja tebe poželim, pa kad mi sve one misli o tebi ne budu dovoljne onda ti ja ovako prevalim put i dođem… da se malo k’o biva ispričam, narazmišljam i prolutam od nemila do nedraga, da sebi olakšam, a tebi kako bude.

-Nešto si mi kahrana ovaj put!

-Ma nisam, samo sam malo umorna, putovala sam, a i s posla sam krenula… otegne se nekad ta sedmica pa nikad proći.

Tajac. Duga minuta šutnje, to su one koje se zovu vječnost. Ne možeš ti svakome prilaziti sa maskom na licu i pričati mu o vremenu, o političkoj situaciji u zemlji i inostranstvu, kamatama na kredite i cipelama koje su bile skupe, na prvi pogled i jako udobne, ali opet ubiše u mali mozak… Neki ljudi sve to odšute gledajući te pravo u oči, pa čak i klimajući glavom na sve što im govoriš kao da te pomno slušaju, nađu čak i rješenje za tijesne cipele tako što ti objasne kako ćeš preko krpice čekićem blago „istući“ mjesto koje žulja ili kako ćeš to s unutrašnje strane premazati stoprocentnim alkoholom, a ni kalup kod šustera nije zgoreg, jer obuća se da promjeniti u širini, ali ne i u dužini… Haman, cipela kao i ljudi.

Ipak, kroz svu tu priču provuče se taj neki tajac koji razoružava.

Stojim tako kao ukopana.

Gledam pravo, bjelina neka uprla u oko i u glavi mi odzvanja ono: Kaharna si mi nešto!

-Ma nisam, samo sam umorna… a i godina imam, pa nisam ti ja više ona curica, nižu se te godinice, draga moja… k’o biseri. I posla imam puno, radi se od jutra od sutra, uletim u kuću kao gost, preletim nešto po njoj, nekvalitetno mahnem kao maca repom, ma ne bi me prepoznala da to vidiš i onda se obično zavalim tako smorena i čekam da mi padnu kapci, da ne mogu više gledati…

Zaspem skoro svaku noć u isto vrijeme, kao što i svaki dan u isto vrijeme ustajem da ponovo pretrčim sve ono što se od mene očekuje, a očekuje se poprilično. Kad ne stignem, onda ti ja to sve fino, lijepo naguram u vikend i otkvitavam po prioritetima koje zovem „repovi“. Radim po sistemu: rep jedan, rep dva, rep tri… i tako u nedogled. Nabrojim nekad i do osamnaest.

Gledam pravo, opet ona ista bjelina… Da hoće reći nešto konkretno?! Ipak, ništa.

-Daj, nemoj… dokle ćeš me razoružavati tim nečim, a ničim. Nisam došla da ti kukam i plačem, došla sam da ti kažem da ja…

Ma došla sam da ti kažem da sam ja dobro, da ne brineš i da je ovo samo jedna od onih godina koje se eto, dogode…  I nije teža od one godine, znaš… one kad si i ti odlučila da odeš.

Znam ja da ti sad misliš kako to nije tačno i kako ti nikada nisi otišla. Jesi, otišla si… i ja sam ta koja ti se vraća i koja te traži i kad mi je lijepo i kad mi je teško i kad se stidim i kad se ponosim i kad sanjam i kad pjevam i kad volim i kad ne volim. Takva sam ti ja…  stalno se vraćam, korak naprijed, a dva nazad… sa vječnim strahom da ću ako upravim bez okretanja izgubiti sebe onakvu kakvu si me ti jednom poželjela, onakvu kakvu si očekivala, onakvu kakvu si u svijet poslala… ma znaš već. I ti si htjela da ti budem obrazovana, emancipovana, hrabra, da znam gdje sam pošla i odakle sam došla… da ti budem kao broš kad ovako ponekad dođem i stanem ispred tebe, ali da budem i tradicionalna žena, Bosanka hercegovačkog korijena, da mi porodica bude ispred mene i da popuštam i na svoju štetu da forma bude zadovoljena.

Sjećaš se kad si mi ono jednom rekla: Neće ti biti lako u životu, malo si drugačija… Pazi, drugačiji ne prolaze lako… kao žena ne smiješ upadati u oči. Svako upadanje ti samo otežava život. Gledaj da izgledaš kao masa, ali da u duši ostaneš klasa.

E, draga moja… nemaš pojma kako je to teško. Pogubi se čovjek, pa nekad nit’ je masa, nit‘ je klasa… sam sebi dođe jedno veliko ništa… jedan bezdan na dvije noge koji se vuče i vuče tako kao mrljina ne znajući da li on prolazi kroz život ili život kroz njega.

Gdje šta počinje, a gdje se završava?

Ma, dobro sam ja… onako malo razmišljam naglas. Uvijek ovdje kod tebe razmišljam naglas. I nemoj me pitati što je to tako. Ne znam. Isto da mi neko razveže jezik pred ovim tvojim bjelilom, pa me krene neka brbljivost, neka pohlepa za riječima i mislima kao u nekoj agoniji da ću se tamo vratiti nedorečena.

Smijuljiš se… ma imaš i pravo. I ja se najčešće smijem na svoj račun. Nisam ti ja, bona, drugačija… ja sam smiješna.

I tužna, ponekad.

I sad sam ti tužna i znam da znaš da te cijelo vrijeme lažem da sam dobro.

Nisam dobro.

Evo, prvi put ti nakon toliko godina dolazim opet kao gubitnik. Neko ko se za slamku hvata. Poljuljalo mi se tlo pod nogama. Okrenuo mi se svijet naopačke. Ovo je ono stanje kad ne znaš jesi li došla ili pošla. Vrtim se u krug… ma razmišljala sam da li i do tebe da svratim.

Jer, prvi put ti se nemam baš čime pohvaliti…

Iskreno, opet sam ti tamo negdje gdje si me ti onomad ostavila…  Propinjem se na ove svoje ručice, stružem i grebem… a glasa nema. Nekad mislim da bi sva tegoba izašla sa samo jednim, jedinim krikom… ali da je doći do toga. Ni krika nema kad ga trebaš.

Da me ne gledaš tako bjeličasto i da ne šutis tako uporno možda bih ti rekla i više. Ovako ne mogu.

Jesam li ti vremenom i bihuzur postala? Navikla si ti na ovu svoju tišinu… i oni što ti navrate uglavnom šute, znam da sam ja jedina koja ti priča… pa ti stisni i nemoj slušati što ti govorim.

Znam ja da i ti meni svašta govoriš, uvijek onim svojim jezikom iznad riječi… Za to tvoje kazivanje moram uzeti vremena, nije to baš tako jednostavno kako se na prvi pogled čini.

Meni je, iskreno da ti kažem, dodijalo da budem hrabra i naporno mi je moći sve… Puno ti ja toga ne mogu i ne znam. Izgubim se, bona, kao i sva mala djeca… džaba godine. Hajde pokušaj da mi nekim nevidljivim kažiprstom ukažeš na pravi put… koji li je, od ovih nekoliko koje ja vidim?! Vidiš li ti više?

Svaki put kad stanem ovdje i kad mi pogled pomuti ovo bjelilo sjetim se kako sam se nekada davno kao dijete na istom ovom mjestu pitala jesi li ti sad gore ili dole.

Sad znam da nisi ni gore ni dole, nego ondje gdje te spomenem, gdje te se sjetim i gdje ti upravo pričam.

Sad smo obje ovdje… ti malo pod zemljom, a ja na njoj… mjesto je isto, a nebo je iznad nas… plavičasto. Pogled mi je ovdje uvijek isti. Najiskreniji. Nemam se ja tebi tu šta upinjati i dokazivati, znam da znaš i ono što ti prešutim. Rukom sklanjam suhe travke koje je nanio vjetar i bude mi žao… Pomislim da te bockaju i da to nije fer.

Ti vjetrovi…

Odnose i donose… Nikad ne znaš šta i kako. I tebe su mi odnijeli, ali zato mene uvijek donesu na isto mjesto… da malo pričam i da kupim te suhe travke sa tvojih grudi.

Ma dobro sam ja… Malo sam umorna, imam puno posla, zato valjda sve ove nebuloze, draga moja… Hoće to od premora, a naročito kad se umori jedna tradicionalna bosansko-hercegovačka žena koja se školovala da bude obrazovana, emancipovana, hrabra i samostalna… I koja je htjela da misli svojom glavom. Nije to uvijek dobro. Nekad mislim da sam profulala vakat…

Ma, znaš već…

Odoh ja sada. Doći ću opet. Dok budem mrdala i dolaziću ti, kao što ćeš i ti čekati u svom bjelilu.

Nemam ti se bogzna čime pohvaliti. Ona mala uplašena djevojčica je k’o biva naučila da su i neuspjesi za ljude i da je red da ti i ja onako po tabijatu i o tome ponekad progovorimo.

Polako ustadoh…  kao da je sparno. Kao da je kiša, kao da negdje cvrkuću ptice… Kao da i ovdje ima nekog života kad pažljivo oslušneš ovu tišinu.

-Svugdje ima nekog života i nade, pa čak i između ova dva bijela nišana gdje ponekad navrate cvrčci svirači, mravi skupljači, slavuji pjevači i ja… jedno izgubljeno i isprepadano dijete koje će čim kroči na asfalt podići glavu, ispraviti ramena i korak prkoseći i vremenu i prostoru… u tom nekom svijetu gdje moraš biti i masa i klasa da bi opstao taman toliko da te na tvom kraju donesu u ovaj ovdje… bjeličasti ili sivkasto-crni… zavisno od toga kakva te mramorna ploča sljeduje.

I tamo i ovamo, samo nijanse… suština svugdje ista.

Ipak, krenuh… Onako kako sam i naučila.

-Dosta je bilo slabosti, čak i ovo je bila doza koju sebi možda i nisi smjela priuštiti… Možda te vidio neki mrav, cvrčak ili slavuj… ili onaj kosač trave, možda…

A zna se ko u ovom svijetu plače. Muškarci ne plaču, znaj… a ni hrabre žene.

Posebno one…  koje mogu sve. Niko ne voli te plačoke, ni ja ih ne volim…

Podigoh glavu i krenuh.

Iza leđa mi odzvoni kao i uvijek: Ne, okreći se, sine!

I zbog te jedne jedine rečenice ti ja prevalim toliki put.