Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Reunioni

Piše: Damir Vučak

April je mjesec kada se, između ostalog, planiraju i reunioni iliti što bi se po naški reklo – godišnjice mature. Oduvijek mi je čudno što ljudi sa toliko oduševljenja pričaju o tim obilježavanjima godišnjica mature. OK, možda sam ja pomalo hendikepiran jer se nisam nikada pretjerano družio sa ekipom iz svog razreda ili općenito sa rajom iz moje srednje škole. Meni to sve liči na spiritualističku seansu oživljavanja duhova prošlosti gdje se iz naftalina vade neke stare, hiljadama puta prežvakane priče sa ljudima koji su se toliko promijenili da jedni druge jedva prepoznaju.

Čudna stvar su i te promjene. Oni koji su tihi i nezamjetni u školi su uglavnom daleko dogurali a oni koji su bili mangupi ili sportski tipovi sada izgledaju kao očevi onih koje pamtimo. Meni su čudne i situacije iz moje osnovne škole jer kada sretnem neke djevojke koje su nama pubertetlijama golicale maštu, vidim žene koje su sada mahom i bake i koje život nije ni malo štedio. Sušta suprotnost su one koštunjave za kojima se niko nije okretao i koje nisu imale atribute da bilo čime zainteresuju suprotni spol. Najbolji primjer je Dinka Delić sa kojom sam išao u razred u osnovnoj školi. Ona je bila mala sitna zvrk-djevojčica koja se u vremenskom razmaku od nekoliko godina frapantno transformirala iz “ružnog pačeta” u prelijepog labuda koji je pokorio sve ljepotice u bivšoj nam državi. Znam, neki će reći da i nije bila baš najljepša ali eto ona ima “certifikat” za to, bila je najljepša među 21 milion stanovnika SFRJ. Jako mi je drago zbog nje da je uspjela u životu i ne mogu se prikloniti mahalskim pričama u kojima ljudi ne mogu da podnesu uspjeh nekog iz rodnog im grada.

Veoma uspješna, a Boga mi i veoma lijepa je još jedna djevojka koja je išla sa mnom u osnovnu školu. Anita Hrgić je takođe bila mala mršavica koja se ničim nije posebno izdvajala od ostalih učenica u mom razredu. Kasnije je napravila izuzetnu karijeru brojnim humanitarnim aktivnostima po zabitima Afrike i neka sela u Gani su zahvaljujući baš njenom predanom radu dobila škole i dječja igrališta. Izuzetno sam ponosan na ovu moju lijepu i humanu komšinicu koja je išla sa mnom u osnovnu školu.

U razred sa nama je išao i Asmir Spahić Spaha čovjek koji je napisao gomilu genijalnih pjesama koje se pjevaju i sada, dvadeset i više godina od njihovog nastanka. Ja ga nisam nikada vidio u osnovnoj da je uzeo gitaru u ruke ali je kasnije napravio izuzetnu karijeru. Između ostalog, na zadnja dva albuma Crvene jabuke je napravio desetak pjesama.
Ovo je bio samo primjer kako se ljudi vremenom mijenjaju. Fizionomijom, navikama i afinitetima više niko nije ni sličan onome što je bio u srednjoj ili osnovnoj školi. Sjećanja su lijepa ali nekada i precijenjena stvar. Masa ljudi nakon ovakvih reuniona ode razočarana jer nisu vidjeli one ljude koje pamte nego neke druge koji imaju isto ime i prezime ali su se drastično promijenili.

Ovaj “crni” prikaz reuniona je moj lični stav i vjerujem da se mnogi neće složiti sa mnom, ali vas molim da shvatite da se nikako ne mogu pomiriti sa činjenicom da moja generacija ove godine slavi 30 punih godina od kada smo maturirali, a to na mene djeluje nekako poražavajuće pa je moguće da se uslijed toga nakupilo ovoliko gorčine u mom tekstu.

I ovo svakako nije tekst koji vas treba odgovoriti od slavlja godišnjice mature nego samo lični stav nekoga ko odbija prihvatiti činjenicu da je mnooooogo ostario