Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Stranac

Piše: Mediha Selimović

Udala se mlada početkom 50-tih godina. Taman napunila devetnaest. Njega je upoznala na tetovskoj meraji. Svaki dan je dolazio biciklom iz čaršije samo radi nje. Kažu da je Ona bila izuzetno lijepa djevojka sa gustim pletenicama do pola leđa i osmijehom koji je skoro pa jedva stajao na njeno rumeno lice.

Babo joj je bio strog i svako njeno kretanje bilo je ograničeno. Đuvegija na biciklu nije gubio vrijeme. Brzo je zaprosio, oženio i odveo u svoj dom, staru kuću na Pišću da mu tako mlada dvore njegove sređuje.

Nije joj trebalo mnogo vremena da shvati da je babina strogoća blagi povjetarac u odnosu na teror koji joj je vladao u đuvegijinim dvorima. Ustajala je prije svih u kući i dvorila od ranog sabaha do kasnog akšama. Čudne vaspitne metode su vladale u toj kući. Jednom je prespavala nekih pola sata ujutro i nije muža na vrijeme probudila na posao. On se obukao i natjerao je da uporedo s njim trči do željezarske kapije. Trčala je, posustajala i ostajala bez daha prateći ga u stopu. Kad su stigli na kapiju Đuvegija joj je naredio da sad isto tako trči nazad kući i da razmisli hoće li sebi ikada više dozvoliti da on zakasni i potrči ujutro na posao. Plačući se vratila kući da preostalim članovima porodice pripremi doručak i naloži vatru, osjećajući se krivom zbog svoje nesmotrenosti i uspavanosti. Đuvegija nikad više nije zakasnio na posao. Ali, svaka sljedeća pogreška je na najbrutalniji način bila kažnjavana.

Ubrzo je ostala trudna, ali joj taj stomak nije donio nikakve povlastice u kući. Svekrva joj je govorila što se više kreće da će se lakše poroditi. I svi u kući su se trudili da joj porođajne muke olakšaju. Babo bi joj ponekad navratio kad dođe u čaršiju ili na pijacu, ali ona nikada nije ni riječi prozborila o životu koji iza tih zatvorenih kanata živi.

Rodila je sina i tog dana je znala da mu se jedino ona na ovom dunjaluku obradovala. Neke žene su se rođenjem djece spašavale od tiraniziranja u kući, jer su djeca kod svojih očeva budila emocije za koje i nisu znali da ih posjeduju, ali kod Đuvegije to nije bio slučaj. Na svaki dječiji plač bi burno reagovao kao da je ona kriva. Jedne hladne noći ih je oboje izbacio na avliju pa nek‘ se tamo dernjaju koliko god i kome god hoće, jer on je morao spavati da sutra može opet proći kroz željezarsku kapiju i odraditi svoju smjenu. Promrzla sa izmorenim djetetom na grudima, pred zoru je ušla u kuću, naložila vatru, pripremila doručak i probudila vidno nenaspavanog i bijesnog muža na posao.

Oko podne se polako izvukla iz kuće sa djetetom u naramku i pješke došla svom babi na vrata. Babo taman uzimao abdest da klanja podne namaz kad ugleda kćerku sa djetetom. Njemu već dugo vremena nije promicalo da je rumenilo kćerkinih obraza zamijenilo neko sivkasto blijedilo i da se njegova kći zaboravila smijati. I oči su joj se smanjile i uvukle, leđa povila… Za dvije i po godine života kod Đuvegije postala je sjena sebe same. Kad god je babo pitao kako joj je, odgovarala je: Dobro!

Ovaj put, babo zastade na vratima i ne reče ni jednu jedinu riječ. Ni Ona. Mati skoči sa šilteta i uze joj dijete iz naramka. Niz sva tri lica sliše se suze. A ni jedne jedine riječi.

- Sjedi `ćeri!, reče babo.

Ništa je više ne upitaše. Iz Đuvegijinih dvora niko mjesecima ne upita ni za nju ni za dijete. Bila je kriva. Usudila se da ode, da uzme sina i napravi sramotu stoljeća, što sebi, što njemu… kao i objema porodicama.

Svekrva joj je poručivala da nije nikakva žena, jer prava žena ako treba mužu noge pere i tu vodu pije, a ona je umažena jedinica svog babe koja nije znala cijeniti u kakvu kuću se udala i koje prezime je time dobila. Đuvegija je jednom došao da je vrati, ali kabadahijski kao što se svo vrijeme i ponašao očitao bukvicu i njoj i njenom babi naglašavajući da se u njegovoj kući zna ko stojeći piša i da prave žene šute i trpe, kao što je to njegova mati činila.
Babo ga je šuteći saslušao, a onda samo ustao, ispružio ruku prema vratima i britko procijedio:

- Sikter!

Đuvegija skoči i psujući nestade iz avlije.

Vrijeme je prolazilo, dijete je raslo… Babo se razbolio i poslije jedne jače upale pluća poživio par mjeseci i umro.

Ostala je Ona tako sama sa majkom i sinom u kući. Nigdje nije izlazila. Kao pušćenica nije imala društvo ni među udatim ženama, a ni među djevojkama. Život joj nije bio lagan i kad je sinu bilo nekih 6 godina zaposlila se. Radila je u Željezari u radničkoj menzi, često i u smjenama. Mati joj je pazila na dijete.

Otac ga, iako je živio samo par kilometara udaljen od njega nikada nije posjetio. Nije plaćao alimentaciju, nikada mu ništa nije ni kupio ni poslao. Dijete je znalo da negdje u blizini ima tog nekog oca, ali da on izbjegava svaki kontakt s njim. Ponovo se oženio i u tom braku dobio kćerku. Pričali su da ni drugoj ženi nije bilo lako s njim i da je jednom kad se ljut vratio s posla udario nogom u lice, te da je ušivana u bolnici. Ta žena nije skupila hrabrosti da se vrati svom babi i da se nosi sa pečatom koji bi sredina u kojoj su živjele u tadašnjim vremenima razvedenim ženama obično prikačila. Nije bilo opravdanja za njih pušćenice… za njih što su se osilile i što neće da trpe k’o što to svaka prava žena čini. Muškarci su razvedenim ženama prilazili kao ženama drugog reda, a udate žene su u njima mahom vidjele opasnost za svoje „divne“ brakove plašeći se da one tako „raspuštene“ ne probude fantastičnu maštu njihovih isto tako „divnih“ muževa.

- Sve bi mi mogle tako, govorile su mahaluše kao da su pokupile svu svjetsku pamet.
- Zbog djece se mora bogme svašta nešto progutati. Najlakše se razvesti.

I eto, vrijeme je prolazilo. Valjalo je opstati u moru predrasuda. Sin je rastao i bio je miljenik komšiluka. Uvijek uredan, nasmijan i nadasve odgojen dječačić kojeg su sa puno ljubavi odgajale dvije žene rastao je, išao u školu, igrao se… Ponekad bi na kapiji izvirivao ide li mu majka s posla, pa bi joj se zaletio u zagrljaj. Ona bi čučnula i dugo bi ga tu na cesti ljubila i milovala.

Nekada bi tako u ljetnom periodu idući s posla, umorna i pomalo natečenih nogu svratila i u naše dvorište da proćaska sa mojom majkom. Obično bi sjele na klupu ispred kuće i vodile te neke ženske razgovore, bar sam tad mislila da je tako kad se priča o kući, cvijeću, bolestima i djeci. Ona je bila jako ponosna na svog sina, bio je dobar učenik i sve njene priče su s njim počinjale i s njim završavale.

Umrla joj je i majka i u kući su ostali samo njih dvoje. On je već završio srednju školu i odmah po tome dobio poziv za vojsku.

- Daleko!, zaplaka ona mojoj majci na klupi ispred kuće.
- Čak u Trebinje. Ne znam kako ću to preživjeti.
- Preživjet ćeš, jašta! Nije to Trebinje preko svijeta… to je moj kraj. Nekad će doći, a nekad ćeš i ti otiši njemu, ne brini.

Kako je to prije bivalo, kad sin ide u vojsku, sve komšije dođu prije tog famoznog dana kretanja iz kuće da daruju vojnika i požele mu sreću. Bilo je vrijeme dinara, pa bi se zavisno od mogućnosti uz napolitanku stavilo nekih 10-tak ili 20-tak dinara vojniku za džeparca. Ona je uzela nekoliko dana godišnjeg odmora da može dočekati i ispratiti svijet koji je stalno dolazio. I sina kad kucne taj čas da se prvi put odvoji od nje i postane Titov vojnik.

Jedne noći, kad se sav narod razišao, a sin izašao sa društvom neko je tiho pokucao na vrata. Otvorila je ne pitajući ko je, misleći da je opet neko od komšija istim povodom.

Zastade kao skamenjena ugledavši Đuvegiju na vratima. Poslije toliko godina nađoše se lice u lice jedno s drugim.
Ne uspjede ni riječ prozboriti, samo blago zadrhta ne znajući je li to od straha, prezira ili slabosti.

- Čuo sam da je dobio poziv za vojsku, reče on promjenjenim glasom.
- Jeste.
- Je li tu?
- Nije, izašao je.
- Dobro. Evo ti ovo, dadni mu i reci da mu je bio otac, reče pruživši joj jednu kovertu.
- Nisi treb‘o!, promuca ona, ne snalazeći se i ne nalazeći riječi. Drhtala je.
- Treb‘o sam, treb’o… odgovori Đuvegija, okrenu se brzo i kukavički ode u tamnu noć, malo pogurenih ramena i teškog koraka. Kao da mu je svu onu silu neko zgulio sa leđa pokazujući ga u svoj slabosti jednog starog i istrošenog čovjeka.

Ona polako zatvori vrata i zaplaka u svoj svojoj samoći. Misli su navirale i ispreplitale se, počevši od veselog ašikovanja s tetovske meraje, pa hladne kuće i još hladnijih pogleda s njegovog mračnog lica, šamara, suza, očevog brižnog pogleda na samrti, majčinih joj uzdaha i njenih neprospavanih noći…

Utonulu u te teške misli nađe je sin koji se upravo vratio iz čaršije i veselo kao i uvijek ušao u kuću.

Mati ga upita je li gladan i onda sjedoše ispred televizora.

- Što si tako tiha, mati? upita je.

Ona ga pogleda, ustade, uze kovertu sa vitrine i pruži mu.

- Upravo te tražio otac i ostavio ti ovo. Pozdravio te.

Sin sasvim mirno otvori kovertu i izvadi iz nje tristo dinara. To su bile dvije majčine plate.

- Draga mama, pa što si mu ovo uzela… puno je!

Iz njenog tijela se ote krik, pa jecaj… U glavi joj je odzvanjalo: Puno je…

Sin skoči, zagrli je i tiho reče:

- Mama, izvini! Mislio sam: Od stranca mi je to puno!

Majka ga je ispratila i dočekala iz vojske. Oženila ga i doživjela jedno unuče. Vec dvadesetak godina nebeske njive ore. On je divan otac, divan muž i isti takav prijatelj, komšija i radni kolega. Ne znam nikoga ko je za njega nekada nešto ružno rekao.

Svog oca je poslije vojske vidio i posjetio nekoliko puta. Pričali su o vremenu i fudbalskom klubu Čelik. Nelagodno se osjećao u društvu tog čovjeka čije je prezime nosio. Kad je otac umro na smrtovnici je njegovo ime bilo upisano kao prvo među ožalošćenima, pa tek onda ime njegove kćerke iz drugog braka koja je odrasla uz svog oca. Spuštajući ga u zemlju kroz glavu mu je prolazilo samo:

- Ode ti, a da nikada nisi saznao koliko si mi nedostajao i koliko sam te želio… Tebe, stranče, koji si trebao da mi budeš otac! Hej, otac!

U tom se jedna ruka spusti na njegovo rame. Čovjek koji je stajao pored njega reče:

- Ti mora da si mu sin.
- Jesam!
- Bosum sagosum, dijete. Jako ličite.
- Dostum sagosum! Hvala, ali ne ličimo. Nismo ni nalik jedan drugome.

Čovjek samo klimnu glavom i reče:

- Razumijem!

Obojica podigoše ruke i proučiše fatihu strancu na tabutu.

- Amin! reče sin i okrenu se polako.
- A šta mu je falilo da mi bar ponekad bude otac?, pomisli opet odvajajući se od mezara i mase koja je gledala u njega, izgubljenog i zaboravljenog sina čije ime eto, kao prvo bijaše upisano među ožalošćenima.

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)