Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Moj život (ni)je Švicarska

Tekst i foto: Almir Alić

Zahvaljujući nevladinoj organizaciji „Zora“ iz Zenice imao sam priliku posjetiti i upoznati sistem školovanja i zapošljavanja u Švicarskoj, te vidjeti i „specijalni“ zatvor i jednu od najsavremenijih pošti na svijetu.

Jasno mi je bilo da idem u državu koja je poznata po tačnosti i još mnogim stvarima ali imati priliku lično se upoznati sa gore navedenim mjestima nije lako ni ljudima koji žive u toj državi.

Školovanje je nešto što je za mene savršeno i način na koji oni djecu od malih nogu upoznaju sa zanimanjima i poslovima je fenomenalan. Jednostavno skupe na jedno mjesto djecu i firme koje im praktično na licu mjesta demonstriraju zanate. Posjetioci mogu i lično da probaju svaki od poslova, npr. da voze bager, zidaju, prave kruh, rade u bolnici itd… I tako već od rane mladosti polako idu u smjeru koji im odgovara. Lutajući tako tim „sajmom“ gledao sam lica te djece i ozbiljnost kojom oni isprobavaju sve te poslove te ispunjavanje formulara tj. traženje posla u firmi koja će ih zaposliti dok budu išli u srednju školu.

E tu počinje prava stvar, odmah u prvoj godini učenik dobije posao (naravno u skladu sa školom) a u školi boravi jedan dan dok „na poslu“ bude ostala četiri dana u sedmici. Naravno, poslodavac plaća te „radnike“ – prva godina 600, druga 800, treća 1000 i četvrta 1200 franaka. I tu nije kraj. Direktor građevinske škole koju smo posjetili nam je otkrio kako zbog savršenog funkcionisanja javnog prevoza učenicima u Švicarskoj ne trebaju studentski domovi i iznajmljeni stanovi (onima koji stanuju dalje od škole i posla) nego su mišljenja da dijete treba da živi u porodici a ne samo (znamo kako mnogi naši studenti „studiraju“ kad su daleko od kuće), nego dobiju kartu za voz koji nikad ne kasni.

Informacija da oni đaci koji puše dobiju novac i za to zadovoljstvo sigurno će obradovati mnoge. Naravno da im ne pada na pamet (kao vama sad) da kažu da puše iako to ne rade. Sa ovakvim obrazovanjem naravno da skoro i nema nezaposlenih.

Javni prevoz (vozovi, autobusi i tramvaji)… eh ovi zadnji su tako tačni i česti da sam imao dojam da je to jedna velika pokretna traka ,dok na stanicama postoje displeji koji vam kažu za koliko minuta dolazi sljedeći tramvaj (naravno, tačno). Tako je i sa autobusima dok su vozovi „peace of art“ u svakom smislu – dizajn Pininfarina, čistoća, tačnost, udobnost itd… To ide do te mjere da su oni niklovani rukohvati topli i tako klize da je prosto nevjerovatno da su točak i šine od željeza.

Pošta ili preciznije dio koji se bavi pošiljkama je kako sam već naveo među najsavremenijim na svijetu. Veličine poput 8 nogometnih terena i dnevna obrada preko 15 miliona pošiljki mene je zaprepastila (pa ko toliko piše?). Naravno tu su dobar dio računi i one dosadne marketinške ponude ali svejedno, 15 miliona je 15 miliona. Ljudi skoro da i nema, dok su meni u oči upali „radnici“ čiji je posao da nadgledaju da se neki od ogromnih postrojenja ne pokvari. Oni se vozaju na onim skuterima (trotineti) i gledaju.

Postoji i projekat koji se tiče zatvora i postupanja sa kriminalcima. Posjetili smo jednu od ustanova koje imaju potpuno drugačiji pristup od onoga na šta svi pomislimo kad su zatvori u pitanju. Nema ograda, zidova, kapija željeznih, čuvara, bodljikave žice i oružja. Nema ništa od tih „primitivnih“ mjera nego samo „psihološki“ pristup. Dakle stanovnici su između 18 i 30 godina starosti, tu su zbog pokušaja ubistva, pljački, dileri, nasilnici itd… Ustanova se nalazi na jako lijepom mjestu i izgleda kao sve osim zatvora. Stanovnici borave u tri odvojene zgrade (podjela po počinjenom djelu) i imaju prevaspitavanje svaki dan izeđu 7 ujutro i 17 sati koje se sastoji iz raznih (grupnih ili samostalnih) razgovora koje vode socijalni radnici i psihijatri. Jedan od socijalnih radnika nam je rekao da u 5 godina koliko on radi „nije bio ni jedan razbijeni nos“ jer onaj ko napravi takvo nešto gubi pravo boravka i odmah ide u „pravi zatvor“ koji je prema riječima socijalnog radnika lakše izdržati nego u ovom „krivom zatvoru“. Bilo je bježanja i svađe među „rajom“ ali onda slijedi „razgovor“ o tome zbog čega su se svađali itd… (jadna li im majka).

Ukoliko se neko od stanovnika naljuti na predavača, psihijatra ili nekog od osoblja oni mu samo kažu „dobro, u pravu si, idi ako hoćeš“. Čak ni ključevi od službenih automobila nisu zaključani nego ko hoće da bježi bolje je da uzme taj nego da ukrade neki auto od stanovnika obližnjih gradića. Jah „zatvor“ ili psihičko s…….e mozga pa bujrum, kome sudija omogući da bira on ima te dvije opcije.

Švicarci neke od takvih revolucionalnih ideja čak i izvoze, lijepo žive, nemaju vremena, jedu finu čokoladu itd…

Prvo šta sam ja rekao kad smo se vratio bilo je „mi živimo na najboljem mjestu na svijetu“ i dodajem najjeftinijem jer „Švica“ je tako skupa da to nije normalno. Kafa na tramvaskoj stanici košta 4,50 franaka a to je 6,50 KM. Ma znam, plate im jesu u skladu sa cijenama ali ni oni ne piju i jedu po mnogobrojnim klubovima i restoranima često.

I na kraju bih samo da pohvalim domaćine „Solidar“ Suise organizaciju na izvrsnoj organizaciji i odabiru mjesta koja smo obišli.

Slični postovi

• February 11, 2012 -- Škola skijanja u centru Zenice (video) (1)
• February 10, 2012 -- Ljepši dio ove dosadne zime (video) (0)
• January 16, 2012 -- Foto priča: Posjeta Dječije scene BNP-a Zenica Konjičkom klubu Visoko (0)
• October 14, 2011 -- Kako je meni bilo u Novom Sadu (10)
• October 2, 2011 -- Nedeljno popodne u Veneciji (1)