Lutka i dvogled | Zenica Online - novosti i price iz Zenice

Friday, December 16th, 2011 at 06:58


Visited 1705 times, 1 so far today

Lutka i dvogled

Piše: Mediha Selimović

Žena je već danima bespomoćno ležala na krevetu ne znajući što joj se dešava i zašto se tako osjeća, odbacujući pomisao da ide doktoru i nadajući se da će slabost sama od sebe proći, kao što je i došla.

Ipak se peti dan pridigla i krenula ka obližnjoj ambulanti sa spoznajom da nema snage ni da se obuče kao insan. Nesigurnim korakom je stigla do prve samoposluge na raskrnici, tridesetak metara udaljenoj od ambulante i izgubila tlo pod nogama. Jedino čega se sjećala je uzvik prodavačice iznad njene glave koja je animirala prolaznike da joj pomognu da sklone ženu sa ceste dok ne stigne hitna pomoć.

Hitna je stigla brzo i ženu bez svijesti su odvezli u bolnicu. S obzirom da je često kupovala u toj samoposluzi osoblje je poznavalo, kao i njenog muža i djecu, te su ga odmah nazvali na posao i saopštili mu šta se upravo odigralo, tu ispred njihovih vrata.

Trčećim korakom se stvorio u bolnici gdje su mu na odjeljenju intenzivne njege saopštili da mora još malo pričekati, ali da je sudeći po nalazu krvi stanje alarmantno, eritrociti pokazuju vrijednost od 1,5. Prvo što su pothitno trebali bila je krv, uz napomenu da je stanje rizično i da ne znaju kako će se to završiti. Kroz glavu su mu prolazile najturobnije misli, redale su se slike dvoje male djece u kući i slika njegove supruge koja je već nekoliko dana izbjegavala posjetu doktoru ne shvatajući da joj je u svoj toj slabosti život bio ugrožen. Istim tim trčećim korakom vratio se u firmu i saopštio radnim kolegama da treba krv za svoju ženu.

U roku od pola sata u bolnici je zajedno s njim četrnaest ljudi davalo krv, dok su doktori skeptično odmahivali glavom. Saopštili su mu da je njegovoj supruzi pukao čir na dvanaestopalačnom crijevu i da je iskrvarila do te mjere da je pitanje vraćanja u život jako diskutabilno. Uspio je da je vidi, prikopčanu na neki aparat dok joj je u venu polako ulazila kapljica po kapljica nečije konzervirane krvi.

Obrisa suze i polako napusti bolničku prostoriju koja je prijeteće mirisala na smrt i patnju. Kasno je, skoro je zaboravio na djecu. Požuri opet kući, gdje su osmogodišnja djevojčica i petogodišnji dječak uplašeno i nijemo sjedili na kauču čekajući da jedno od roditelja otvori vrata. Otac im priđe slomljeno i zagrli ih.

– Jeste li se uplašili?, reče tiho.

Djeca zaplakaše u glas.

– Gdje je mama?, zajeca dječak.
– U bolnici, bolesna je… Bio sam kod nje, pozlilo joj je danas kad je pošla doktoru. Ali, biće dobro. Rekla je da ne plačete i ne brinete.
– A ti, što ti plačeš?, upita djevojčica.
– Pa zato što vi plačete i zato što mi je žao što ste bili sami. Jeste li išta jeli?
– Nismo. Ja sam gladan, reče dječak.

Djevojčici nije promaklo kako se otac nespretno kretao po kuhinji i oko šporeta pokušavajuci iscenirati neku večeru koju očigledno nije znao pripremiti. Poslije im je objasnio da sutra mora opet na posao i u bolnicu, a da oni moraju slušati da bi mama brzo ozdravila i došla kući. Rekao je da će zamoliti teta Luciju da ih obilazi ponekad i da će to sve brzo proći ako se njih troje dobro organizuju. Naglasio je da su oni sad veliki i da on zna da su oni dobra djeca.
To uvijek pali, a i obavezuje. Djeca se onda trude da zaista pokažu da su „veliki“.

Žena je u bolnici tek poslije dva dana došla sebi , toliko da bude svjesna gdje i u kakvom stanju se nalazi. Ulazak u šok sobu je bio zabranjen, ali eto, mužu su dopuštali da uđe jednom dnevno na nekoliko minuta i posjeti je.
Izgovarala je kratke rečnice i u njima uglavnom pitala za djecu.

– Ne brini, Lucija ih obilazi, a i ja idem jednom s posla, sve je pod kontrolom.

Dani su prolazili, i ono „brzo“ koje je otac obećao prve noći kad se vratio iz bolnice oteglo se. Djevojčica je imala makar malo pojma o vremenu, bila je na raspustu, taman završila prvi razred i radovala se kupovini knjiga za drugi. Njen brat još nije znao čitati i pisati, a nije ni pokazivao neko interesovanje za to, posebno kad bi ona uzela svoj bukvar da mu nešto pročita ili pokaže. On je bio živo i radoznalo dijete sa bujnom maštom, jako pokretan i teško uhvatljiv.

Teta Lucija nije dolazila često, ponekad bi poslije podne provirila da vidi jesu li djeca u kući i potom žurno otrčala u svoj podstanarski sobičak da dočeka rumenog i proćelavog Đorđa s posla, ugađajući mu i nadajući se da će je Đorđe jednog dana ipak oženiti i odvesti u njegov Niš, daleko od teškog života koji je u Zenici živjela došavši iz Šavnika, sa Durmitora, prehranjujući se poslom peračice posuđa u kantini nekog niškog preduzeća koje se nalazilo u barakama nadomak Banloza.

Otac bi takođe navratio jednom u toku dana da donese djeci nešto da jedu i malo posjedi s njima, pa bi onda opet žurno otišao na svoj posao, gdje se sravnjenje kase i polog pazara obavljao tek u osam sati navečer. Djeca su preživljavala dane sa slabim nadzorom pomažući se maštom i dječijom kreativnošću koja im se tada i u tom svijetu činila najnormalnijom i najprihvatljivijom. Djevojčica je ponekad slagala stare slike iz kutije za obuću i pri tome je poderala nekoliko slika sa likom nekog balavog vojnog pitomca, jer joj je izgledao čudno i strano, ne prepozajući na njima svog dajdžu koji je na slikama imao možda 15 godina.

Život joj je kasnije pokazao da je bila u pravu doživljavajući čovjeka sa slike čudnim i stranim i da je dječiji osjećaj uvijek onaj isitnski i neofarban. Majka joj to „cijepanje“ ipak nikada nije oprostila, jer su to bile prve slike koje joj je brat ljubimac poslao kad je otišao u Vojnu školu u Sarajevo. Majka joj je kasnije pričala da je nekada davno znala poljubiti tu sliku umjesto brata kad ga puno poželi. Nejse… djevojčica ga je poderala i u toj formi, kao i u toj kutiji od cipela nije više egzistirao.

Nekad su pak, u sobi na podu djeca sjedila i izvodila akrobacije sa kolaž papirom i vodenim bojicama. Sve je bilo prljavo i zapackano, a neke zelene fleke od tih „kreacija“ su se toliko uvukle u brodski pod da se nisu mogle iskorijeniti godinama, dok ih otac jednom nije skinuo šlajfericom, zadovoljavajući time jako izražene potrebe svoje supruge za pretjeranim redom i čistoćom.

Nedeljom bi ih otac okupao i onda bi djevojčicu stavio na krilo da joj počešlja kosu koja je po želji majke bila duga i najčešće u pletenicama i kikama sa raznobojnim mašnama. Otac bi joj kosu uglavnom pokupio u rep i nije na nju stavljao svilene mašnice koje pašu uz haljinicu ili bluzicu. To joj se sviđalo. Otac je čak i češljao nježnije, majka je ponekad čupala i to nije bilo prijatno. Dječak je bio jednostavan za održavanje, iako jako nemiran. Znao je otrčati iz dvorišta i zaigrati se negdje drugo bez osjećaja za prostor i vrijeme, tako da bi ga uplašena sestra onda tražila s namjerom da ga vodi kući, što on obično nije htio. Prepirali su se i svađali, ona želeći da je sluša i da time opravda epitet „velike“, a on jako tvrdoglav i poseban od prvog dana svog rođenja. Njen brat je prohodao sa 15 mjeseci, a ona sa 10, ona je kažu progovorila čim je i prohodala dok je on šutio skoro do treće godine. Kad bi roditelji njoj rekli da nešto uradi ili donese, on bi već ustao i uradio to, ali bez riječi.

Djevojčica je bila mršava i sitna i majka je ponekad upotrebljava trikove poput: ako to pojedeš na dnu tanjira će pisati tvoje ime ili samo ako budeš jela odvešću te na ringišpil ili ako ne jedeš dobro nećemo ići neni u Hercegovinu. S dječakom nije imala tih problema. Sve što mu se iznese jeo je bez riječi i pogovora. Jednom je čak pojeo mlijeko i hljeb koji je njegova nena u Hercegovini udrobila u jedan zagleni tanjir namjenjen samo za mačku, te ostavila napolju na verandi za tu neku macu koja joj se vrtila oko kuće. Nije bio izbirljiv, dovoljno mu je bilo dati kašiku u ruku.

Prošao je tako mjesec dana kako djeca nisu vidjela majku. Otac im je svaki dan govorio da je majci bolje, da se oporavlja i da će je ubrzo posjetiti. Iako nisu puno znali o vremenu, osjetili su da nešto nije u redu, jer to „ubrzo“ je jako dugo trajalo.

Jednog dana dok su tako sjedili u sobi na podu igrajući se potpuno utonuli u svoj dječiji svijet, okrenuti leđima ulaznim vratima i visokom stepeništu, iza njihovih leđa je nešto zabrundalo i progovorilo. Djevojčica se naglo okrenu i ugleda čovjeka sa ogromnom grbom na leđima i neobično deformisanim licem, nešto što još nikada u životu nije vidjela i što je za dječije oči u tom trenutku bio prizor kao iz horor filmova. Vrisnu iz sveg glasa što čovjeka na vratima očigledno uznemiri, pa i on pođe vikati i ispuštati neke neartikulisane zvukove iz svog grla koji su se stapali sa djevojčicinim krikom.

Poslije određenog vremena se pribrala, prestala vikati i skamenjeno gledala u njegova usta i lice.

– De Omej, zove Omej… vikao je čovjek sa grbom neobičnog lica.

Djevojčica ga je nijemo gledala i slušala još neko vrijeme. Vidjevši da se čovjek ne pomjera sa ulaznih vrata, nego da i dalje valjda isprovociran njenim vriskom uzvikuje: „de Omej, zove Omej“, pomisli da on možda traži njenog komšiju Omera koji stanuje odmah tu do njihove kuće.

Polako, sitnim dječijim glasom prošaputa: Nema Omera, Omer je napolju, druga kuća, nema Omera…

Čovjek opet nešto nejasno progovori, zamahnu rukom i odmaknu se polako od praga i stepeništa, pričajuci sam sa sobom. Tek kad je vidjela da stvarno odlazi, djevojčica se okrenu prema bratu koji svo vrijeme nije ni glasa ispustio. Sjedio je na podu nijemo gledajući i dalje otvorenih usta.

– Reci nešto, reci nešto!, uplaši se ona po drugi put i pođe opet vristati.

Njegova usta su stajala otvorena i u grču, niti jedan jedini glas nije izlazio iz grla. Prodrma ga i on napokon zaplaka.

Ona skoči i zaključa ulazna vrata, ponovo priđe bratu, a on se onako sićušan i nedužan, sa svojih sitnih pet godinica nasloni na njeno rame i progovori:

– K…k… ko … je ono b…b… b… bio?
– Ne znam.
– Je…jel‘ s…s… st… str…strašilo?
– Ne znam. Fino pričaj!

Tako šćućurene, uplakane i isprepadane zatekao ih je otac. Djevojčica mu je prepričala neočekivanu posjetu nekog čudnog čovjeka, a on je onda dugo milovao sina tjerajući ga normalno priča, postavljajući mu pitanja, dok je ovaj jedva izgovarao riječi zamuckujući već poslije prvog slova. Te noći otac ih je stavio da spavaju pored njega. Sve troje su se naizmjenično budili i tražili ruku onog do sebe. Sljedećih dana su zaključani sjedili na stepeništu, malo bi se igrali i ponešto pričali. Djevojčica je ponekad mislila da je brat upravo završio sa rečenicom, pa kad bi se okrenula prema njemu i pogledala ga shvatila bi da se on još uvijek otima i bori sa zrakom i riječju koja je zapela u grlu, pa neće ni tamo ni ovamo. Osjećala se bespomoćnom i pitala se šta li će mama reći kad je puste iz shok sobe i kad vidi kako je njen brat odjednom počeo pričati.

I onda, poslije nešto više od mjesec otac je saopštio djeci da ih sutra napokon vodi majci u bolnicu. Rekao je da će doći s posla po njih, a da se oni lijepo obuku, umiju i začešljaju kako se majka ne bi sekirala kad ih ugleda. Dječijoj sreći nije bilo kraja. Curica je odmah otrčala u baštu na nabere buket cvijeća. Bilo je ljeto, cvijetnjak iza kuće je bio pun karanfila, ljiljana i nekog drugog cvijeća kojem nije znala imena. Slagala je cvjetiće jedan pored drugog i unosila u kuću, gurajući sve to u omanju vaznu da bude spremno kad otac sutra dođe po njih. Bio je august i napolju su bile jako visoke temperature. Gledala je svoju odjeću i onda se odlučila da obuče jedan crveni komplet koji dugo nije obukla, a zna da ga je mama voljela. Sastojao se od hlača i jaknice i bio je sašiven od debelog štofa. Majka joj je to oblačila samo zimi ispod kaputa govoreći kako joj crvena boja divno stoji, pa je eto, htjela da je obraduje lijepim izborom garderobe u sred augusta, na 35 stepeni. Bratu je obukla šorc i neku majicu na prugice koju je uflekao provlačeći se ispod duda u komšijinom dvorištu. Lucija je rekla da se ta fleka ne može oprati, ali eto… nek‘ joj to vidi mama kad dođe kući. Al‘ bez obzira na vidljivu plavkastu fleku djevojčici se majica činila lijepom.

I onda je došao otac, smjestio ih na brzinu na zadnje sjedište bijelog fiće i odvezao u bolnicu. Prvo su malo stajali na hodniku, a onda su se otvorila vrata za posjetu. Otac ih je uveo u sobu sa šest kreveta od kojih je na zadnjem, kraj prozora ležala njihova vidno iscrpljena i oslabljena majka. Potrčali su joj, a ona je gorko zaplakala i jedva su je smirili. Djevojčica joj je pružila buket cvijeća ubran dan ranije koji u vazni očigledno nije imao dovoljno vode, pa se bio stužio i skoro uvenuo… Pogled kojim je majka primila cvijeće nije promakao ocu, pa joj je objasnio da djeca već dva dana beru cvijeće za nju. Opet joj potekoše suze niz obraze. Kad se malo sabrala, pruži ruku prema ormariću pored kreveta i iz njega izvadi jednu lutku sa divnom narandžastom kosom (kasnije je djevojčica naučila da žene tu farbu na kosi zovu ticijan, što naravno puno elegantnije i damskije zvuči od narandžaste kose i to još na glavi jedne žene), te jedan zeleni dvogled pa ih pruži djeci. I ona je, znajući da će joj doći djeca, dan prije zamolila jednu pokretnu ženu iz sobe da joj to kupi dole u trafici, na ulazu u bolnicu.

– Ovo je za vas, tata je rekao da dobro slušate.
– Slušamo!, uzviknu djevojčica ponosno, a dječak zastade na pola.
– S… s… sl… sluš…amo, reče!
Majka se skameni, slabom i blijedunjavom rukom sa plavo-zelenkastim flekama od uboda igle privuče dječaka k sebi i zagleda se u njega.

– Sine, šta je bilo? Kako to pričaš?
– B… b…. bilo s… s… str…ašilo.

Majka ga privi na svoje grudi i zajeca. I dječak s njom, dok je otac pri tome čvrsto držao djevojčicu za ruku. Kad je majka opet mogla pričati, okrenu se prema zaboravljenoj djevojčici i upita je:

– Zašto si se tako toplo obukla, odakle si to sad izvukla?, gledajući u njen crveni komplet.

Glasom je pokazivala svoje nezadovoljstvo i djevojčica blago stisnu usne. Htjela se lijepo obući za mamu, a ona je pita šta je to na njoj i odakle joj to. Onda se majka okrenula prema ocu i upitala ga:

– Pa zar nisi vidio šta je na njoj?
– Nisam obraćao pažnju, primjetio sam tek ovdje. Nema veze, nije to sad bitno, reče otac.
– Jadno dijete, prokuhaće.

Majka je tek dva dana prije te posjete prešla iz intenzivne njege na odjel hirurgije i jedino što je htjela je da vidi svoju djecu. Sad kad ih je vidjela bila je možda nesretnija nego li prije toga dok je o njima sanjala i željela da ih uzme u zagrljaj.

Oporavak je bio težak i dugo je trajao. U toj sobi je ostala još 15 dana, ali otac nije više vodio djecu u posjetu da vide majku. Govorio im je da je ona sad jako osjetljiva i da je sve potrese, ali da će brzo doći kući i da će onda sve biti kao prije.

I zaista jednog dana im se sasvim neočekivano pojavi majka na vratima. Njena haljina je djelovala kao tuđa na njoj, visila je kao na ofingeru. Jedva se sagnu da prihvati djecu u naručje. Opet pođe plakati i onda baci pogled na kuću. Prvo je malo sjedila i milovala dvije nepočešljane glavice, a onda uzela stolicu, postavila je pored električnog šporeta, spužvicu i deterdžent i pošla čistiti gornju površinu sa platama koje su bile uprskane i uljepljene od sporadičnog prženja ili spremanja nečeg na brzinu, kad dođe otac s posla ili kad bi se osmogodišnja djevojčica usudila da ispeče jaja u tavi.

Dugo je majci trebalo da dovede kuću u red, da počisti fleke, da razvrsta garderobu i nahrani djecu.

Najduže su ipak trajale posjete logopedu sa dječakom koji je počeo da muca kad je ugledao „strašilo“ na vratima. Dvije godine vježbi i posebnog tretmana su mu vratile govorne mogućnosti. Djevojčica je ponekad ljubomorno mislila gledajući koliko mu se svi posvećuju da je njoj ipak bilo najljepše kad brat nije htio ili nije mogao pričati. Kao da ona nije vidjela strašilo? I kao da se ona „velika“ nije uplašila?

Majka im je poslije toga ozdravila i čir na dvaneaetopalačnom crijevu joj više nije zadavao probleme. Kao da ga nije nikada ni bilo. Međutim kad bi se prisjećala te otimačine sa životom, darovane krvi i konstatacije doktora koju je čula u njenoj polusvijesti : „Ovo je samo za mrtvačnice!“, mnogo gore i teže je iz njenih usta odzvanjalo sjećanje na zimski komplet u sred augusta u kojem se pojavila njena mala princeza sa uvelim buketom cvijeća u rukama i uflekana majica dječaka koji je vidio strašilo, ali to nije mogao izgovoriti.

Mnogo, mnogo godina kasnije… u istoj toj kući živjeli su i dalje djevojčica i dječak, ali kao odrasli ljudi. U međuvremenu im se desilo svašta nešto u životu, roditelja već dugo nije bilo i to neko davno otimanje sa životom, predskazivanje mrtvačnice, sjedenje u praznoj kući na hladnom betonskom stepeništu, uveli buket cvijeća i prikazivanje strašila na vratima kao da je već u ranom djetinjstvu ukazivalo na nešto… nešto što će morati preživjeti, a da pojma nemaju kako.

Možda je sva simbolika njihovog kasnijeg života stala ipak u ono uvelo cvijeće i toplu odjeću… jer i u augustu se srce može zalediti, kao i onu lutku i dvogled iz bolničke trafike.

Djevojčici lutka… sa divnom bordo haljinicom i bijelim kaišem, zelenim očima koje se otvaraju i zatvaraju kad je pomjeraš… Bila je to lutka koja ne plače i kojoj se nikada nije promijenio izraz lica bilo da je bace, udare ili zaborave. Uvijek je bila i ostajala nasmijana… lutka… jer je to njena majka očigledno tako htjela.

Dječaku dvogled… s jedne strane je udaljavao, a s druge približavao, tako da je po potrebi mogao približiti i udaljiti sve likove i predjele oko sebe. Ponekad i rođenu sestru. On nije morao biti lutka, ali mu je život kao jedna strana njegovog dvogleda u najranijem djetinjstvu udaljio sve što je imao i što je trebao. Iako je izrastao u divno, pošteno, jako obrazovano i pametno stvorenje, često pomisli kako je ipak najveća umjetnost u životu znati od sebe dati nešto što nikada nisi dobio i što ti nikada nije pruženo. Zato i danas najbolje funkcioniše kao dvogled koji udaljava. Blizinu ne voli.

„Strašilo“ je bio lik iz daljeg komšiluka koji je rođen u mnogobrojnoj porodici, teško retardiran, sa ekstremnim teškoćama u razvoju. Zaista je ispuštao krike kad priča i rijetko ga je ko mogao razumjeti. Bilo je par kuća u koje je svraćao ponekad, jer su mu ti ljudi ponešto davali ili pomagali koliko mogu. Tog ljetnog dana se zbunio. Jednostavno je pogriješio dvorište i ulaz i tako nabasao na dvoje djece koja su se igrala na podu, čekajući da im majka ozdravi, a otac dođe sa posla. Mozda su i oni njega uplašili tada, ko zna…

Kad god bi kasnije prošla pored njega djevojčici bi pomalo zastajao dah, iako je po priči ljudi bio potpuno bezopasan. Bilo joj ga je i žao. Ipak, od tog dana i susreta s njim na ulaznim vratima nikada joj niko ne smije iznenada progovoriti iza leđa, jer odmah vrisne. To u početku nije ispričala svom mužu, te je on jednom ne znajući za tu traumu iznenada progovorio iza njenih leđa dok je bila sagnuta i zadubljena u misli radeći nešto u kuhinji. Vrisnula je i ispravila se naglo tako da je glavom udarila u otvoren prozor, rasjekla glavu i završila u bolnici.

„Strašila“ više nema, umro je prije par godina… U ratu je svraćao i u djevojčicino dvoriste. Ponešto bi pričao, ali ona njegove riječi nikada nije shvatila. Jedino što joj nije trebao objašnjavati je da je i strašno gladan. Taj krik je razumjela.

Dječak je danas jako elokventan pravnik i majstor svog zanata. Niko ne bi povjerovao da je nekada strašno mucao.

A djevojčica… ona svojoj kćerki nikada nije kupovala lutke. Čak ni one što plaču…

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Slični postovi

Written by:

Filed Under: Lotus

Tags:

Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/12/lutka-i-dvogled/trackback/

Comments

  • enver

    December 16, 2011 at 17:01

    Zivot, iako tece u kontinuietu, u nasoj memoriji se sastoji samo od fragmenata! I to ponekad jako utisnutih!

    U jednom segmentu ove price sam pronasao sebe kada sam imao pet godina. I ja sam se jednom strahovito uplasio i poceo mucati. Sjecam se dogadjaja, ali mucanja se sjecam samo po prici moje majke.

    U svakom pogledu lijepa prica! Autorki svaka cast!

  • Mahir

    December 16, 2011 at 20:48

    Svaka cast.Najbolja do sada a i ostale su odlicne.

Leave a reply

* means field is required.

*

*

Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.