zenicaonline@gmail.com

Prokleti seljak

Piše: Mediha Selimović

Bio jednom jedan seljak. Živio je podalje od grada u mnogobrojnoj porodici, imao je 4 brata i dvije sestre, dva nepismena roditelja i puno rodbine i komšija sa istim prezimenom. Svi zaseoci oko njegovog sela imali su nazive nekih prezimena.

Seljak je bio šesto dijete u svojoj porodici i niko se nije obradovao njegovom rođenju. Ni rođena mati. Pričala mu je kako je svo vrijeme trudnoće skakala sa sećije da ga pobaci, kako je kopala, dizala teške stvari, nosala vreće brašna i vreće cimente po 50 kilograma, ali on se zakačio, pa zakačio. Materi ne uspjede, a ni viša sila ga ne htjede pobaciti. Prikačio se k‘o bašlija.

Seljaka mati nije rodila u bolnici već u kući, negdje u nekom zabačenom ćošetu da ne ometa ostalu djecu, pa i muža dok obavljaju svakodnevne poslove. Babica joj bila jedna debela komšinica, a pupčanu vrpcu je Seljaku svezao komšija Ribić, zvani Ribo.

Seljak nije imao bijelo vezeno jastuče za bebe, ko zna šta su mu bile pelene i koliko je puta uplakan zaspao, a da niko nije hajao za njegov plač i suze. Seljak je dojio do treće godine, jer mu flašicu, hapicu, sok od ribane mrkvice iscjeđen kroz gazu, D kapi i sve ostalo nikada niko nije ni ponudio. Seljakova majka nije sjedila na sećiji pletući mu tople čarape i džempere u raznim bojama, ona je rano ustajala i umjesto prema djeci okretala se prvo prema štali i kravi, jer krava je davala ono što djeca trebaju, a djeca su bila nejaka i nisu ništa davala.

Na selu možeš biti nejak do pete godine, ali onog momenta kad naučiš stabilno hodati i vladati rukama, nema više kreveljenja, materinog skuta i valjanja po šiltetu. Tako je Seljak sa pet godina morao čistiti ciglu od porušene kuće. S štemajzlom puno većim od njegove ruke strugao je malter sa stare cigle koja se mogla primijeniti za gradnju nove kuće ili nove štale.

Kad ga šta boli, kad se polomi, raskrvari koljena i razbije glavu, niko se nije puno sekirao i razmišljao da li to treba pogledati neki doktor ili možda zašiti ranu. Seljak nije imao strah od doktora i injekcije, nije vrištao po dječijem dispanzeru k’o da ga kolju i nije bježao sa kreveta „za boce“ tako da ga mati mora hvatati negdje oko dispanzera na vlastitu sramotu pred masom svijeta. Ne, Seljak je do punoljetstva samo dva puta vidio doktora. Prvog puta se i ne sjeća, iako mu je tad spašen život od zapuštene upale pluća koja je zamalo prešla u tuberkulozu. Cijelog života mu je mati pričala kako ga je pješke nosila na injekcije, a on nije mogao ničim mrdnuti. I mislila je da se neće izvući. I svi su mislili da je to to, što su ga imali imali, po onoj: A jest’ vam dugo i bio… Ali Seljak ni tu ne pobaci. Ote se, te prohoda ponovo, nastavi i sljedeće godine da struže malter sa cigle, jer je babo opet naumio praviti novu kuću najstarijem sinu.

Seljakov otac nije s njim pričao o fudbalu, nije ga vodio na utakmice i nije s njim igrao šaha. Puno je više toga što njegov otac nije nego što je uradio za svoju djecu. Seljakov otac je pravio djecu kao da su nečija druga obaveza, radio od jutra do sutra, što u Željezari, što kod kuće i svu dobit ulagao prvenstveno u zemlju, njive, krave, traktore… da bi djeca kako stasaju imala što više zanimacija. S ranog proljeća bi se počelo sa oranjem, frezanjem, štiljanjem (glagol valjda nastao od riješi štilja ili štijovaca), pa sa okopavanjem, pravljenjem lijeha i kućica, zasađivanjem, plijevljenjem korova, zalijevanjem, rasađivanjem, berbom, sušenjem luka, krompira, kukuruza, mrkve, slaganjem, komljenjem… Sve prave pravcate dječije zanimacije i animacije.

U vrućim ljetnim danima kad su svi išli na kupanje jal’ na Bosnu, jal’ na bazen, Seljaka je babo učio kako se zamahuje srpom i kako se kosi. Naučio ga je da će prilikom koševine nailaziti na mnoge sljepiće, ali da sljepić i nije neka zmija i da se eto, može naletiti i na zmiju koja je u stvari gušter i koja će pobjeći od tebe ako se ispravno postaviš. Kad si vješt u kosidbi, možeš sljepiću začas ocapariti glavu, a ako je sljepić bio brži pa pobjegao od Seljakove kose, rekao bi babo da ga to ne ništa ne brine. Jer, pobjednik je onaj ko ne bježi, a sljepić bježi kad Seljak zamahne. Objasnio mu je babo i da to pravilo ne možeš primijeniti kad naletiš na hercegovačkog poskoka. Tad bacaš kosu i ti bježiš k‘ o sljepić. Osnovno pravilo u životu seljaka je: Zakon jačega.

Seljak je već kao dijete znao da „krava ide pod vola“ i njemu nikad niko nije ispričao da djecu donose rode i da telad nastanu tako što krava pojede neku specijalnu hranu propisanu od strane veterinara. Seljaku niko nije pričao bajke, pa kad se prvi put s njima suočio bile su mu smiješne. Seljak nikada nije i niti će vjerovati u bajke. Kod Seljaka ti je sve red, rad i disciplina. I puka realnost. Bajke su valjda namijenjene samo djeci „sa asfalta“ da do kraja života u njih vjeruju. I da im se različito upakovane uvijek mogu ispričati i skupo prodati. Seljaku ne možeš prodati bajku, on zna da nema kuće dok ne sastružeš malter sa stare cigle i da nema hape dok ne zasučeš rukave.

Seljak je išao u školu i njegovom babi je bilo svejedno kako uči. Dalje od zanata mu nije predvidio, a ni zanat nije bio pod moranje. Zemlje ima… Nakupov’o babo umjesto svih onih napolitanki, mliječnih čokolada, narandži i banana.

Mati mu nije pravila sendviče za mali i veliki odmor, nije mu ukrašavala dosadnu đačku kecelju, nije ga češljala, pregledala nokte i uši prije polaska u školu, nije s njim radila domaću zadaću i virila k’o mahnita po sveskama kritikujući učitelje. Ona nije imala pojma ima li joj dijete sluha ili dara za „ono“ nešto. Mogao je k’o Pavarotti cijeli dan urlati po dvorištu, niko se tu ne bi sjetio da tamo negdje takvu djecu koja nisu seljaci šalju u muzičku školu i forsiraju ih čak i onda kad shvate im je pjevanje samo malo zvučnije zavijanje. Mogao je slikati kao Rembrant, roditelji bi u tome vidjeli samo obijest i trošak.

Seljaku nikada niko nije poklonio slikovnicu ili knjigu. Njemu se nikada ništa nije poklanjalo, a rođendan je bio neki datum koji su obavezno svi zaboravljali. Seljak nema naviku da pamti rođendane, jer mu nikada niko nije ukazao da je dan kad se rodio važan. Seljak ne zna datume rođenja svojih roditelja, svoje braće i sestara… Seljak misli da je rođendan čista glupost.

Seljaku nikada niko nije napravio palačinke i pitao ga hoće li ih jesti slane sa kajmakom i sirom ili slatke, sa marmeladom i eurokremom. Seljak se dobro zamisli da utvrdi razliku između palančinke i uštipka.

Seljakova mati je učiteljici govorila: Slobodno ti ošini kad ne sluša! I učiteljica fursetila, ošine i kad treba i kad ne treba.

Intelektualni rad za seljaka nije neki rad. Dok ti ne vidi lopatu u ruci, seljak ne misli da si se umorio. Lopata je kod Seljaka svima namijenjena, nema tu izvlačenja, muško-ženskih odnosa, trudnoće, karijere i ostalih zajebancija… Zna se od čega se živi. Pa ti poslije toga čini sve što stigneš, ganjaj knjigu… uči školu ako ho’š. Al’ njiva mora biti okopana i krava podmirena.

Seljak nije imao pubertet. Nikad mu niko o tome nije pričao i prepadao se sam sebe kad je shvatio da mu se nešto dešava. Oni oko njega nisu ni primjetili da mu se to „nešto“ dešava i onda su odjednom ispred sebe ugledali čovjeka umjesto djeteta. Jako su se obradovali, jer „novi“ čovjek je novi Seljak i može još više povući, pa samim tim doprinijeti kupovini nove njive ili traktora.

Seljak ne vjeruje u gospodu ili činjenicu da ona postoji. Svako k’o kao i on ima fiziološke potrebe koje s obavljaju u WC, tj. hali ne može kod seljaka biti gospodin. Seljak je čvrsto ubijeđen da se ljudi samo prave gospodom. Za razliku od njih, on se ne pravi seljakom, on to jeste.

Seljak nije htio na zanat kako je babo predlagao. Pošto je dobro skid’o malter sa stare cigle, babo je mislio da bi najbolje bilo da ide za zidara, jer je to siguran posao i dok je svijeta i vijeka gradit će se kuće.

Seljak se „oteo“ babi i krenuo u četverogodišnju školu. Nije bio neki đak, provlačio se jer je kod kuće uvijek bilo previše posla. Babo je za vrijeme njegovog četvorogodišnjeg školovanja napravio tri kuće. Majstori su radili samo ono što se moralo tj. elektro i vodoinstalacije, sve ostalo su odradila djeca.

Roditelji Seljaku u srednjoj školi nikada nisu otišli na informacije i roditeljski. Da zadovolje formu ponekad bi poslali starijeg brata da vidi kako Samovoljni uči.

– Onako, rekli bi profesori. I ima keca iz vladanja. Ne nosi đačku kecelju.
– Što ne nosiš kecelju, upita babo?
– Zato što je nemam, odgovori mu sin.

Babo pun para k’o brod ustade i iz sobe mu donese novu plavu radnu bluzu, tek zaduženu u Željezari.
– Na, evo ti… sad imaš kecelju.

Da nije bio Seljak kome je otac do smrti strah i trepet rekao bi mu: Nosi je sam! Ovako je šuteći uzeo i sljedeći dan obukao u školu. I zakleo se sebi da mu babo nikada više neće odrediti šta će nositi u životu, a posebno u tim godinama kad je najljepše i najslađe. I da će raditi sve i svašta, dan noć ako bude trebalo samo da njegovo dijete jednog dana u školu ne obuče radnu bluzu. I da će se školovati dokle god bude mogao kapirati samo da ne bude zidar. Pa nek‘ babi radnu bluzu nosa Najlova mati i Šefkin Zulfo.

I bi tako…

Kad Seljak nešto hoće, nema ti tu ni „ako“ ni „ali“. On će po sto puta udariti i na vlastite granice, ali se neće žaliti ni na radno vrijeme, ni na nepismenog šefa, ni na otkačenu radnu kolegicu, ni na kišu, snijeg, žegu, ni na bolove u leđima… On zna da ima gore.

Seljak će ustati u 4 sata ujutro da bi iz Šerića dovukao svoj krompir na pijacu bilo -15 ili +35 stepeni. Njegova rodica udata u Orahovicu će takođe ustati u 4 sata ujutro da ubere peršun, mrkvu, mladi luk, blitvu, te ih uveže u svezice i prodaje cijeli dan na pijaci onima što se stide zemlje i u saksiji za cvijeće.

Seljak zna da ga „takozvana i samozvana gospoda“ ne voli. I zaboli ga za to. Kad sa svojim kesicama krene iz Konzuma prema Staroj pijaci, teškog hoda bez savijanja noge u koljenu zna da mu se onaj neki što crpi svoju kafu u jednom od kafića ruga i smije, samo što taj neki ne zna koliko se seljak smije njemu misleći:

– Nemoj da te kupim zajedno sa kafićem u kojem sjediš i piješ tu „bljuvu“ za marku.
– Ili nemoj da ti „sađem“ pa kupim onaj stan odmah do tvog, onaj trosobni što ga prodaje tvoj komšija koji nije htio da bude seljak pa dig’o pet kredita na platu od 600 KM…

Seljak nije više k’o babo iz ove priče. Emancipov’o se pa tjera dijete da „uči školu“, proda njivu od svog babe i uloži u njegov fakultet. I onda zamoli onog Svog što je šofer kod Onog opet Nečijeg da mu pogleda dijete kad se dočepa diplome. I šofer hoće, uradi sve da Onaj čuje za njegovog rođaka i komšiju jer je ponosan na njega. Seljak ne kaže: `ta će on? Kakva diploma, može s njom *upe obrisati.

Seljak medicinsku sestru iz svog sela zove doktoricom i nema mu bolje. U gradu medicinske sestre zovu nosačicama tuta: Fuj, kaka… Ne znam kako bih to radio/la!

Snaha u seljaka može samo biti upućena i neupućena. Neupućene su nešto poput mene, da te dragi Allah sačuva, a upućene su one što vladaju oklagijom k’o ja „penkalom“. I što čo’jeku isuču maslenicu na sto ujutro još prije nego što je protrljao krmeljave oči. Žena u seljaka smije usta imati, ali jezik jok. Za uzvrat joj je dozvoljeno da ima kamen u žuči, bruh i reumu od hladne vode… To što trideset svojih ženskih godina radiš i donosiš platu u kuću i nije neka osobina kod seljaka, ako poslije posla nisi oplijevila lijehu luka, razvila dvije tri pite, nahranila kokoši i „obašla“ staru Smajinicu, jer joj se čitavu heftu mantalo, jednom čak i upala, gluho bilo…

Kad seljak izrabi svoju ženu i kad je opuca moždani udar on se prepadne za sebe. Nije rijedak slučaj da kad mu je „feleričnu“ otpuste iz bolnice kaže: A šta ću ja, doktore, sad s njom?

U „civilizovanom“ bosanskom svijetu je sramota biti seljak. Prva generacija seljaka mora s tim nekako živjeti, posebno su nagrabusili ovi sto su „sašli“ i kupili onaj trosoban stan u centru k’o neku vikendicu za zime.

Druga generacija, tj. djeca seljaka bi prije umrli nego priznali da su porijeklom seljaci i da im je nena imala njivu, štalu, kravu i koke… i da im je mama po sat vremena dok je išla u školu čekala na voz ili autobus na željezničkoj stanici, da se još sat vozila do svog sela, da je u vozu pisala domaću zadaću i da se tu u tijesnom kupeu i zaljubila u onog fešaka iz Gladovića, Koprivne i Željeznog polja. Ti će obično istaknuti odrastanje na „vrućem zeničkom asfaltu“, ali nikada vam neće spomenuti odakle mu potiče to prezime koje nosi.

Ne znam odakle taj fenomen „nipošto-ne-biti-seljak“ u našem narodu i zašto je selo riječ od koje se mnogi osipaju. Ovdje gdje živim još malo pa samo fukara živi po stanovima. Ko ima taj nije u zgradi i obično mu za hodanje po gradu treba mapa. S ponosom ističe gdje se rodio i odrastao.

Ja sam odrasla u nekom poluselu, na periferiji grada, u kući. Roditelji su mi za svoje vrijeme bili pismeni i načitani ljudi. Tata je na posao išao uvijek u odijelu i sa kravatom, radio je u čaršiji, okružen sve nekim „finim svijetom“. Nismo imali zemlje, već malo dvorište, sve ukupno 900 m². Moj komšiluk nije bacao pogled na polja zelena, već na sive željezarske hale… Nažalost, ne mogu pisati o lijepom plavkastom nebu, rosnoj travi, cvrkutu ptica i pogledu bačenom u nedogled, jer u sivilu onoga gdje sam živjela nije bilo te idile. Kuće su jako gusto naseljene, građene mahom sredinom 60-tih i početkom 70-tih, sve slične jedna drugoj kao neke kutije, sa prizemljem i spratom. Ono, tek da se napravi kuća, što je sasvim razumljivo, jer se tih godina jako skromno živjelo. Mi iz kuća smo imali uvijek čak i sobu viška, mogli smo se kad imamo goste u kući nesmetano igrati u jednoj sobi a da nikome ne smetamo. Gosti nisu morali spavati na našem mjestu i roditelji im nisu morali ustupiti svoj krevet, ako ostanu koji dan duže.

Kao dijete sam se pitala gdje ljudi koji žive u stanovima smjeste bicikl, gajbu i flaše, pribor za pecanje, bure sa kiselim paprikama i kupusom, alat… gdje istresaju bošču sa mrvama kad razviju pitu… Sad znam, ko nema podrum ili smetljarnik u zgradi, sav ovaj balast nagura na balkon i balkon mu je u stvari ono što je seljaku šupa. Ko nema ni balkon, onda napravi sebi šupu u jednom od četiri ćoška svog stana. Bošča se skoro po pravilu istresa komšinici ispod tebe jal‘ na glavu, jal‘ na veš na balkonu. Nije meni naravno zbog ponovnog pranja veša, nego mi muka što mi se od restova njene tikve uglavnom pošmiga na tikvenjaču, a tako isto mi se jednom pošmigalo i na šareni burek. S tikvom nije bilo lako, jedva smo je našli. Šteta što se bošča ne može istresti na gore i što moje tikvene mrve nisu uspravno mogle odletjeti koni na četvrti da vidi prokletnica da i ja znam razviti. Ovako su sve otišle onoj koni na drugi. Haman se i ona odlučila praviti tikvenjaču, jer mi na vrata nije došla. A i da je došla, ja bih je poslala na četvrti, odakle su tikvne mrve i krenule. Gradska idila, šta’š?

Tako gledano život u zgradi zna biti inspirativan, samo moraš u njoj imati dovoljan broj seljaka. U mojoj ima toga koliko hoćeš, što onih koji sela nikada nisu vidjeli, što onih što su tamo rođeni. Prva komšinica mrzi seljake iz dna duše i psuje ih. Presretna je što je dobila mene umjesto neke Babinke, kaže.

Meni bi kakva Babinka bila draža od nje, jer me ova utuši, što prezimenom, što porijeklom, što donacijama i fondacijama iz njene porodice, što sinom od bratića i sestričinog zeta koji su To i To…

Pitam se ponekad da li bi i kakva Babinka sijelila ovako na stubištu sa komšinkom koja je „sašla“ na kafu i pričala na sav glas. Nema broja koliko su me puta probudile drekom, cikom i dovikivanjem ispred vrata, koliko su me puta tako obavijestile šta su skuhale, sta se krčka, ko im je bio i ko će im doći, ko je umro, a ko je teško bolestan. Kad bih mogla izabrati poklon za moje komšinice sa vrućeg asfalta to bi bila taraba, prava pravcata i drvena da se brate, ljudski naslone na nju i po tabijatu ispričaju, te pretresu sve što treba za taj dan. Ovako cupkaju s noge na nogu. I žale se kako im otiču.

Glavni seljak u mojoj zgradi je jedan ugledni Zeničanin s titulom doktora i isto tako uglednim prezimenom. Njegova supruga je već gospođa. Iako su stariji ljudi kad god ih vidim mozak mi automatski pjevuši: Bitanga i princeza, haj… Taj seljak svakodnevno silazi sa viših spratova na niže. Opštepoznato je da je gore zrak gušći, tako da on odmah u prizemlju dobije mali poremećaj, pa niti vidi niti čuje. Zalupi ti vrata od lifta pred nosom, ne reaguje ni na jedan svjetski pozdrav, ne reaguje ni na osmijeh, ni na klimoglav. Tijelo mu se po inerciji spusti na niže spratove i asfalt, ali mozak očigledno ostane gore na 10-tom. Taj seljakluk mnogi u zgradi neće da vide, samo zato jer je glavni seljak To i To. Ja gledam drugačije, pa kroz svoje naočale ne primjetim ni To, ni To, već uvijek i nanovo vidim samo jednog starog i matorog Krkana koji bi se u istoj ovoj čaršiji morao još jednom roditi da bi možda nekada postao pristojan i odgojen čovjek. Za gospodina bi mu trebalo i treće rođenje.

I tako od seljaka sa sela „sađoh“ ja polako do „seljaka“ kao karakterne osobine. Seljak po rođenju je mala maca za seljaka po opredjeljenju. „Seljačina“ može biti svako i dosta ih potiče iz jako urbanih sredina. Doživljavamo ih svakodnevno. Seljačine najglasnije psuju seljake.

Ipak, vraćam se seljaku po rođenju.

Treba li da nas iznenadi to što je seljak prodoran i što uspijeva?

Mene ne iznenađuje nimalo, čak šta više kad vidim koliko su inertni „građani“ moga grada prema sredini u kojoj žive i kako se bahato i oholo, pa čak i prepotentno odnose prema svemu i svakomu, godi mi seljak i seljačka politika. Jer, taj zna šta hoće. I ne možeš mu prodati ono pod bubrege, ne možeš mu ispričati bajku, jer u nju nije povjerovao ni kad je trebalo tako da će mu cijelog života biti smiješna, seljak neće plakati i jadikovati što deset dana zaredom pada kiša, niti što je upeklo do besvijesti, ima on pametnijeg posla. Seljak ne traži krivca u susjednom selu, on od susjednog sela prepisuje, te na isti način uganja sebi i struju i vodu i put i autobus. Seljak vjeruje svom seljaku i ne pljuje javno po njemu. On se ponosi njime, posebno ako je uspio. Seljaka nije briga raduješ li mu se ili ne, on radi svoj posao, znajući da mu se ni rođena mati nije obradovala kad je doš’o na ovaj svijet, pa se poslije opet navikla na njega. Šta je drugo mogla?

I seljak zna kako se sljepiću skida glava. Ako mu je i ne ocapariš, nije važno… Važno je da je sljepić pobjegao i sakrio se u svoju rupu, a da je seljak ostao uspravan u namjeri da kosi dalje.

Kod seljaka se uvijek znalo ko kosi, a ko vodu nosi… i ko bježi kad se prepadne.
Zna li se to u čaršiji, tj, znaju li to uspavani čaršijski sljepići? Bezopasne zmije-gušteri koje sikte: `ta će on? Seljačina jedna, doš’o meni ovdje pametovati!

Ja se uvijek pitam: Ko ga je to pustio da mu pametuje? Ko mu je prodao stan? Ko to neće na izbore jer nema koga izabrati? Ko to ne bi svašta radio? Ko to nikada ne bi živio na selu? Ko se to umori čim se spomene riječ bašta? Ili rudnik? Ili kopanje? Ko odmah vadi dezodorans čim se spomene riječ autobus?

Dokle god je ovako kako jeste i dokle god „elita“ moga grada sjedi po ćoškovima i ispodtiha kuka kako je sve u Njihovim rukama, ja navijam za seljake…

Nek‘ nas spale sa animalnim otpadom, nek‘ nas potruju sa Mittalovim gasovima, nek‘ nas izgrizu psi lutalice… ma nek‘ nas seljaci pokose k‘o sljepiće. Bog im dao još oštriju kosu… a nama time lakšu smrt. I odlazak.

Kažu, svakom po zasluzi. Ja sam svoj vrat već naštimala. I seljaka u kući imam, tako da problema nema. Preventive radi trehnula sam i bošču koni na drugi. Nek‘ i iza mene neko ima posla.

A vi: kako hoćete? Imate izbora.

Kako rekoh, kod seljaka nema „ali“ i „ako“. Taj zna da ima gore i kako god na njegov plač u bešici niko nije reagovao, tako neće ni on na vaše cijenjene suze. On odlično razumije govor sjekire, lopate, srpa i kose, kao i skidanja glave po potrebi. I da znate, to nije nimalo lako. Najlakše je ovako kao ja: nakriviti vrat.

Sve ostalo je posao. Ne umarajte se narode! Sjedite i čekajte po onoj staroj: što ti se samo vrati, to ti i pripada.
Pa jada Boga, možda se nešto nekada i vrati…

About the Author

Related Posts

  1. Slobodan

    Brevo Mediha. Odvalila si nam jednu kvalitetnu vaspitnu šamarčinu ito onu koja se ne zaboravlja. Činjenica da se do sada niko nije oglasio govori o tome da smo svi svjesni koliko si u pravu i šutimo ko pi.kice. Nisu krivi oni, krivi smo mi. Svojim ne izlaskom na izbore, ne učešćem u politici i totalnom pasivnošću dali smo im zeleno svjetlo da rade šta hoće. Možemo mi sada tražiti izgovore u ovom ili onom ali nas to ne opravdava. Pojedinačno ne možemo uraditi ništa ali kolektivno možemo mnogo. Na redu su lokalni izbori, svi znamo ko je kakav u politici i koje šta uradio pa hajde da sada mijenjamo stvari na nama naj bolji način i da biramo druge face pa i druge stranke. Ima u ovom gradu kvalitetnih ljudi ne okaljanog obraza. Glasajmo za imena a ne stranke i dajmo im maksimalnu podršku Molim Hanu i Damira da naprave inteviju sa gos. Željkom Perićem sa akcentom na pitanje da li bi pristao da se kandiduje na mjesto načelnika.
    Lijep pozdrav Mediha i hvala na vaspitnoj šamarčini

  2. miro vinduska

    morao sam na dva puta da procitam,jer je tekst dugacak.Naravno po drugi put sam morao prvi dio jos jednom procitati.nemam nista dodati pridruzujem se Slobodanu.Ako ovako nastavi Mediha ce prevazici B.Copica.cestitke Medihi za tekst

  3. adiadria

    ja mislim da ima sve manje pravih seljaka u bosni.imam osjecaj svi bi htjeli u gradove.ali uvijek je tako bilo.pa zenica je tako uvijek naseljavana ljudima koji su najvise dolazili sa sela.samo ima nekih koji su davno dosli sa sela a ima nekih koji su nedavno.ovi koji su davno dosli znaju nekad govoriti protiv ovih koji su nedavno dosli,samo sto duze zive gradu.i misle zato da su bolji gradjani.ja mislim da je kod nas sve se pomijesalo seljak i gradjanin.u nekim drzavama to je malo drugacije.sigurno mediha zna kako je to u austriji,da se ipak zna razlika izmedju ljudi sa sela i iz grada.moglo bi se o tome pricati nadugo i nasiroko…pozdrav gradjanki iz beca(a bogami i iz zenice!)

  4. shosku

    kao i obicno odlican text samo mi jedna stvar nije jasna,odnosno mi je iritantna,a to je zvjezdica umjesto slova d kod rijeci dupe.zasto ne slovo d.kao dupe je psovka,ruzna rijec ili slicno.??
    prijateljski pozdrav.

  5. Mahir

    Nikad nikom ne bih nakrivio vrat.To bi bila samonegacija sebe.Treba sebe voljeti .To je nezgodan i primitivan svijet vecinom.Ima i finih porodica sigurno.Kad se upadne medju njih to mu dodje kao jagnje medju vukove .Nezgodnom covjeku mora se pokazati zube,ne podviti rep,jer to i hoce Ili sto vecina radi ignorisati ili najbolje otici daleko od njih. Ako si prema takvim korektan i fin on to osjeti kao nasu slabost i koristi.Imaju podebeo obraz bez dileme.Ljudi vecinom izbjegavaju ,bjeze,sta da rade, nema tu rezonovanja sa takvim svjetom.Ne obaziru se ni na sto,zna sta hoce kako u ovom textu stoji.Ima njih u bosni u gradovima puno ,to i jeste problem,oni su u vlasti i svugdje,povezani su,potkupljivi,vecina su.Poremecena je ta ravnoteza kako rece ova ranije i to je to.

  6. Mediha

    @ svima: Zahvaljujem se na komentarima.
    Iskreno, nije mi bio cilje da “samaram”, otkud mi pravo na to. 😉 Jednostavno odkada sam otisla iz Zenice i okada u nju redovno dolazim slusam samo jedno te isto: Bespomocni smo, sve je u Njihovim rukama. I svi psuju seljake koji su zaposjeli grad, opstinu, kanton, kljucna radna mjesta, koji su pokupovali stanove, koji su ovo, koji su ono…
    Ovim tekstom sam prvo sebi Seljanki pokusala objasniti zasto je to tako i izvagati koliko to “seljaka” u svakome od nas zivi, ma gdje se rodio/la. Imamo ih karakterno jednako mnogo rodjenih u epicentru, kao i u vukojebinama do kojih nema puta. Seljacina po ponasanju je puna carsija i medju onima koji su na selo isli samo na izlet radi upoznavanja uzeg zavicaja. Primjera nebrojeno…
    Seljaci odrasli u teskim zivotnim uslovima nisu imali lagan zivotni put, nije ih se bogzna mazilo u zivotu i zato znaju da nista ne pada s neba. Ima i “nemazenih” gradjana koji su se jednostavno prilagodili vremenu tranzicije i otimaju se…
    Vise je onih koji samo pricaju i nista ne cine da im bude bolje.

    Mahire: nakrivljivanje vrata je simbolika, tek figurativno spomenuto za sve one koji slikovito opisuju zenicki zrak, ali im ne pada na pamet da se mrdnu iz kafica i izadju na proteste (stanovnici Kanala, Tetova i Podbrijezja npr.),za one koji nisu nasli za shodno da dodju na raspravu o radu spalionice, a zive u Raspotocju bas u toj MZ…, na hiljade onih koji strahuju za djecu zbog pasa lutalica, koji gledaju izgrizene komsije i ne tuze, ne pisu peticije, ne organizuju se da se nesto desi i pomakne sa mrtve tacke. Pojedinac ne moze nista, 200 ljudi ne moze nista, a preostale hiljade stanovnika su bas “nakrivili vratove” uzivajuci u turskim serijama i ispijajuci kafe po coskovima. U Zenici se desava ekoloska katastrofa, a mi citamo kako je 200 ljudi izaslo da kaze NE spalionici animalnog otpada nadomak grada.
    Taj fenomen mi nije jasan i mislim da je “nakrivljivanje vrata” jedino objasnjenje za sve. Kriv je taj “prokleti seljak”, crko daBogda k’o ga spusti, a mi smo zrtveni janjci i hvala Bogu dragom pa nismo seljaci. To k’o neka vrletna osobina!

    @shosku: Zvjezdica se desila tu, zato sto se jednom desio i jedan komentar na tekst o Dijaspori, u smislu kako to kulturna zenicka raja ne moze citati sa sveopstim iscudjavanjem kako neko moze tako pisati. Posto ja nisam pritalica laznog morala, pa sve sto mogu reci mislim da mogu i napisati, odlucila sam se samo radi “finog svijeta” na zvjezdice. (Za utjehu: meni je *upe zaista dupe, s*anje u biti samo sranje, a za*ebancija ostaje zajebancija… al’ eto, neko ne moze podnijeti, bude mu mucno). 😉

    Veliki pozdrav svima

  7. Slobodan

    Mediha znam da ti nije bila namjera da nas svojim riječima šamaraš ali je činjenica da definitivno nismo u stanju da se probudimo iz ovog sna i mora neko drugi da nas budi i to sam figurativno nazvao šamar.
    Tek sada sam primjetio da ti nisam pohvalio tekst. Ma znaš ti dobro šta ja mislim o tvom pisanju i da ispravim druga Miru, prevazišla si ti B. Ćopića al nemoj molim te da skačeš sa tamo nekih mostova kao on (HA HA).
    Lijep pozdrav

  8. Mahir

    Nisam to doslovno ni shvatio naravno.Nisu krivi za uslove,nisam im ni ja kriv ili neko drugi.To neka pitaju svoje roditelje bi trebali.Ima i u gradu ljudi sto imaju isto ili jos gore uslove,i zive u neimastini,imaju i mnogo manje nego ti na selu.Nemaju ni posla a ni neku zemlju da obradjuju pa opet ljudi ne rade nista da druge ugroze ni na koji nacin i stoicki to podnose Ovo je nesto drugo .

  9. shosku

    ziva ZAJEBANCIJA 😉

  10. Mediha

    Hvala Slobodane! 🙂 Shvatila sam ja i tebe i figurativni samar. Doduse, meni i kcerka kaze da ja samo figurativno samaram i da je puna masnica od figuracije, hahaha…
    Naumpade mi vezano za to skakanje s mosta kako smo se moja najbolja prijateljica i ja prije 30-tak godina pitale da li nase danasnje muzeve volimo toliko mnogo da bih za njih sve, ama bas sve ucinile. Trebalo je da se udamo. Ja romanticar pocela od Markovih konaka ubjedjujuci je da dalje i vise nema, a ona meni: Cekaj, ako toliko volis da li zbog njega skocila sa Drvenog mosta?
    Ja k’o iz topa: Ne bih nikad!
    Ona meni: Eto vidis!
    Znaci, ne brigaj… Voda me ne odnese (iako sam sinoc sanjala da sam sa autom uletila u neku krivinu na nekom mostu i sletila u rijeku zajedno sa bratom i muzem. Ne znam izbavismo li se, jer sam se od straha probudila. 😉 )

    @ shosku: I ja kazem. 😉 🙂

  11. Mahir

    Evo malo cu pretjerati,na brzinu ovo napisem ,nije to da su prodorni ili uspjesni,bezobrazluk je to.Imam tih novih komsija u ulazu u zenici,nemam nista naravno protiv njih,svako ima pravo da zivi gdje hoce,i dobrodosli su,ali te ljude briga za ostale ,da se uklope pa da svima bude dobro.Samo sebe,svoje pa svoje i tu se sva njihova filozofija zavrsava..Ovim starim stanarima ucine nepodnosljivo stanovanje ,on tretira kao cijela zgrada je njegova,pa ne gleda hoce li svojom galamom ,lupanjem,bacanjem otpada po ulazu,parkiranjem, kome zasmetati.Pa su kao vjernici,a vjernici nebi trebali tako,za sve imaju dvostruka mjerila.Uopste se ne obaziru.Ljudi sele,sta da rade.Reci ti tom covjeku sto puta,dzaba ti je to sve.On to izokrene da ti eto kao ne volis seljaka,da si prepotentan ,sto nije tacno.A konflikt im je urodjen i to prizemno lukavstvo, nece ljudi posla da imaju sa njima.Oni to osjete kao slabost i rasire se.Tako i po ulicama,stajace taj po cijeli dan u glavnoj ulicu, zauzeti poziciju,raspojasat se,i briga ga za sve i svakoga okolo , smeta li to druge ljude,opste dobro,izgled grada ili sta drugo,zato i jeste tako kako je.Njemu je to dobro,tako je naucio i ne smeta mu.Osjetili su da nema drzave, policije, reda i to im odgovara i koriste to ,e sad da li je to uspjesnost i prodornost ,bas i ne znam.Napravice taj klaonicu pilica u glavnoj ulici ako samo vidi interes.Pa neka se ostali bune koliko god vole.Tako i ti politicari.I jos treba da im se nakrivi vrat..A puno ih je ,vecina su.Imaju tu kriticnu masu pa mogu.Na kraju krajeva kao siromasni ili sta ,pa ih treba zaliti a ove po gradu ne treba,pitam se odakle im pare da kupe te stanove uopste.Sad su vecina i tako ce to dugo ostati.

  12. Mediha

    Mahire, upravo si opisao seljacine, ne seljake. To je i moj komsija dr.med. Taj i Taj, to je i kona koja prica ispred vrata k’o na tarabi, a ne zna gdje je Tetovo, to je i ona iznad mene sto mi otresa boscu na glavu i grozi se seljaka…
    Vratovi su nakrivljeni vec dva stoljeca i dokle god je kako jeste, ne moze me niko ubijediti da je drugacije. Ja se ne pitam odakle seljaku pare da kupi stan od gradjanina… ja znam. Ne zalim ga, naprotiv divim mu se…
    Za zaljenje smo mi kvazi gradjani, sljepici i lajaci sto dozvoljavamo da nam otvore klaonicu pilica u sred carsije.
    Eto lokalnih izbora, bas me interesuje…

  13. Slobodan

    Kada smo kod B.Ćopića sjećam se članka u Oslobođenju vezanog za Brankovo samoubistvo u kome se kaže: ” Danas je naš veliki pisac diječije literature drug Branko Ćopić skočio sa savskog mosta koji povezuje dvije obale i tako izvršio samoubistvo”. Jako (ne)pismena novinska vijest. Uvije smo imali upitno kvalitetnu inteligenciju ali ova današnja je ne prevaziđena. Sve sami krkan i seljačina sa kupljenom diplomom. Neka nam je Bog na pomoći

  14. miro vinduska

    kad smo kod ovih svih seljacina da malo i ja svog,koga nosim na dusi i zbog koga me sramota u stari komsiluk da odem ,opisem.Kako sam odlucio da odem iz Zenice tjst svoje posaljem vani,dogovorim se sa zenom da stan ostavim nekom iz firme gdje je ona radila jer smo ga tamo i dobili.Mnogi su kao i mi izdvajali za stan ali ga nisu nikad dobili.Preko neke prijateljice mi se pruzila prilika da dodjem u kontakt sa nekim koji se naselio kao kadar za neke stvari oko kojih nebih ovaj put.Meni je bilo vazno da radi u zeninoj firmi i da hoce da otkupi sve moje stvari.Prvo vukao me do zadnjeg dana i na koncu sam morao da nabrzaka sve prodajem.Ostavim puncu kljuc i kazem ako dodje i da ostatak stvari plati da mu dam kljuc.radilo se o mozda oko 100 DM.Obecao i kad je punac nakon mjesec navratio po pare bukvalno ga otjerao sa vrata.Nakon nekoliko godina dobijem ja e-mail,kao ono bil ti meni potvrdio da si mi dao stan,dogorilo do nokata hoce da me istjeraju.Iako je dobio adresu od mog prijatelja koji posluje sa njim nisam ni reagovao na njegove molbe.Poslije nekog vremena mislim 2-3 godine navratim u komsiluk.Stidio sam se samog sebe koga sam im uvalio u zgradu.Toliko arogancije i nepostivanja nikoga i nicega.Komsije su bile sretne kada je otisao,a kako,sredio je taj stan na svoje ime i kasnije ga prodao.Mislim da je jos direktor firme.Znam da nije jedini, Zenica ih je puna sve sama seljacka mafija.Najzalosnije u svemu tome je sto i carsijski mocnici podvijaju rep pred njima.ni kuga koja je vladala u srednjem vijeku nije bila gora od njih.Ova koja se nadvila nad Zenicom je jos opasnija.pozdrav

  15. pozitiv

    Medihina priča je vrlo hrabar (i uspješan) pokušaj da se pokrene lavina otpora protiv drskosti, bahatosti, primitivizma, nekulture, sebičnosti, sirovosti, odurnosti, prepotencije, …
    A da toga ima toliko da djeluje deprimirajuće – ima…
    Proteći će mnogo vode ( i to prljave vode), i ovi “ustajali” grlati i rasopojasani tipovi čiji se “miris” osjeti i u ponekom od komentara, neće shvatiti u čemu je stvar.
    No, to ne znači da treba posustajati, i da treba biti ograničen poput onih “tamo”. Svako ko voli grad u kojem živi, pa makar se i nije rodio u njemu, makar se rodio u nekom jadnom zapuštenom selu, treba naći pozitivne energije da kaže “Ne”, svim tim ljudima jadnog duha, i da im, po mogućnosti, na duhovit, inteligentan način sugeriše da je sirovost – sirovost, a plemenitost – plemenitost…

  16. ceca

    Draga moja Mediha opet sve čestitke za tekst, a moje iskustvo je ovako, radim na selu i u firmi su uglavnom ljudi iz tog sela.Od prvog dana me prihvatili što bi rekli ko da sam sa njima ovce čuvala, volim ih ovako iskrene i poštene i sa sela.
    A grozim se takvih seljaka kao što je Tvoj dr.med. jer , dok sam radila u gradu, bila sam upravo okružena takvim koji ko sljepić i ko hercegovački poskok kriju istinu o sebi i svom porijeklu. poz

  17. prva smjena

    Ssvaka cast na textu… samo sad je kasno…. jer seljak je ljudi čudo, što ga više mrziš , on sve više raste. Jal oprave raste , jal u tvojim očima raste… al raste, j_bi ga. Napreduje. Ujeda . Grize . Lakta se . Al’ dođe đe je zacrt’o. I jednom đe dođe , nenapušća. Nazad u selo neće… jer na selu valja kopat’.Na selu valja vodu sa bunara nosit, a u “Ćaršiji” ima vodu u stanu. E zato nenapušća. A nama naš “čaršijski” ego nedozvoljava da radimo svaša, a oni koriste , i neka koriste . Zato ce nasa djeca raditi kod Ekre, kod Hassa, kod Almya… MOŽDA !!!!!

  18. VALENTIĆ MUSTAFA

    Eh Mediha aferim,mene si našla u bocu sa Šerićima i Orahovicom,moja mama i žena u mene su iz Šerića,ja sam iz Orahovice,100% ma nije samo 100% nego 1000 000% se slažem sa kompletnim textom,ja sam odrastao radeći kao glavni akter ove priće,samo ja nisam kupio stana u čaršiji niti namjeravam,ne zbog toga da mahandišem čaršiju,nego nisam ja naviko na čaršijsku halabuku,koja se još više povećala dolaskom mojih komšija.Ja sam najstariji od sedmero djece, a naš rahmetli babo nije bio toliko strog prema nama,kao drugi u košiluku pa zato to ti potvrđujem ovo tvoje pisanje,Ovom djelu treba izmislit ime za nagradu,još jednom AFERIM…SELAM IZ LJUBLJANE…

  19. enver

    Odlican tekst Mediha, svaka cast na odlicnom zapazanju punom gorke istine i slatkog humora!

    Drugi put nam opisi status MALOGRADJANINA, Zenica ih je oduvijek bila prepuna, cak i u moje mlado vrijeme. Ustvari, mogli bi ih poistvijetiti sa tvojim SELJACINAMA. Jer kako nazvati covjeka kojem je vaznije ko je s kim spav’o nego ko mu je nacelnik opstine.

    Uglavnom, svaka ast Mediha, samo nastavi!

Leave a Reply

%d bloggers like this: