Nemoguće vruće (ne)moguće dobri!

Tuesday, November 29th, 2011 at 06:41

Visited 798 times, 1 so far today

Nemoguće vruće (ne)moguće dobri!

Piše: Josip Dujmović za glas.ba

Da se od muzike ne može živjeti, ali može živjeti za muziku, pokazao je koncert grupe Nemoguće vruće u sarajevskom klubu Sloga, 25. 11. 2011.

Poslije objave da se zenička pop-rock grupa Nemoguće vruće okupila nakon više od dvadeset godina i da će odsvirati nekoliko koncerata po BiH, na jednom portalu se rasplamsala živahna diskusija na temu, otprilike, ‘otkud sad ovi?’ i ‘šta će nam stare grupe’.

Poluprazna sala kluba Sloga, na prvom njihovom sarajevskom nastupu, 25. 11. 2011., nije rezultat ovakvih komentara (ni jedan portal još nema baš toliki utjecaj), ali jeste posljedica generalne slike, danas i ovdje, u Bosni i Hercegovini (a spomenuti internetski komentari su baš dobra njena ilustracija).

Bosna i Hercegovina je, kao država, rođena 1992. Ali, ne iz ničega, valjda bi toliko trebalo biti jasno. Nažalost – često nije.

Neka drugi – i iz drugačijih, sveobuhvatnijih vizura – analiziraju zašto se u ova dva minula desetljeća stvarala slika da je i u (pop-rock) muzici baš sve krenulo tek od tada.

Bijelo dugme ili Indexi su, istina, fenomeni koji još traju, ali se više ni oni ne doživljavaju kao naglašeno sarajevske ili, ako baš hoćete, BH ljubavi. Površne ankete, čak, pokazale bi da većina mladih o njima misli kao o fosilima i da će većina kazati: ma, baš me briga za njih! A ko bi im zamjerio, kada se tako ponašaju i najutjecajniji elektronski mediji (ovdašnje televizije) i svi koji sudjeluju u ‘njegovanju i poštivanju’ starih vrijednosti.

Zadržimo se na muzici i samo na nekim primjerima. Već godinama su projekti Tribute to EKV i (Ne)normalni Balašević Band itekako rado viđeni gosti u ovoj zemlji, a s jednakim oduševljenjem se dočekuju povremeni koncerti Pozdrav Azri. Što je dobro, naravno. A kada je u sarajevsku Slogu, prije desetak mjeseci, stigao ponovo obnovljeni kragujevački sastav Osvajači, čiji su tragovi stari također dvadesetak godina, dvorana je bila dupke puna.

Okupljanje starih lokalnih grupa popratimo, međutim, uglavnom s bosanskom ironijom – otkud sad ovi? Stjecajem okolnosti znam da godinama Mišo Bartulica pokušava oživjeti priču o nekada popularnoj sarajevskoj grupi Bolero, isto to je u Banja Luci želio uraditi Siniša Tomić s pobjednicima nekad slavnog Subotičkog festivala, grupom Basdans, u Tuzli su se pokušali revitalizirati, bar radi povremenih svirki, njihovi legendarni Terusi… I većini je to bilo – smiješno. Zašto bi, onda, slučaj sa zeničkim Nemoguće vruće bio iznimka?

Istina, oni su u svom gradu, ovog proljeća, skupili blizu hiljadu ljudi u Kasini i još stotine ostavili ispred prepune dvorane, ali to je neka druga specifično zenička priča. Glavna i generalna jeste: mi ne cijenimo previše svoju muzičku prošlost. Jer, da nju poštujemo ne bi jedan Davorin Popović dobio svoju ulicu na dalekoj periferiji Ilidže.

Vratimo se koncertu grupe Nemoguće vruće u Sarajevu. Zaslužili su biti glavni junaci ovog teksta, ali, eto, stvarnost nam je drugačija, pa dođoše tek na kraju.

Prearanžirane pjesme s njihovog davnašnjeg albuma ‘Ljubavi mladog Werthera’ zvuče odlično, donekle rokerskije nego u originalu. To je samo rezultat činjenice da u postavi imaju četiri četiri gitare (!), kao i dva dvostruko mlađa člana od ostatka benda, Sandra Kovačevića i Igora Jukića, koji se smjenjuju sa gitarskim solo dionicama (uz lidera i starog vuka Miru Kovačevića) i još impresivnije zvuče kada sviraju unisono. Doprinos svih ostalih, Želimira Jukića (klavijature), Edina Kulalića (bubnjevi), Branislava Lovića (vokal) i Aleksandra Golića (bas) u najmanju ruku je: kapa dolje.

Repertoar od, također često prearanžiranih, klasika grupa The Eagles, Deep Purple, The Doors, Lynyrd Skynyrd ili Guns N’ Roses te domaćih Bijelog dugmeta, Azre, Partibrejkersa i drugih, ekipa je uvježbala do razine na kojoj bi im pozavidjeli i brojni što jedino od muzike pokušavaju živjeti. A njima je ona samo zadovoljstvo. Imali su tek dva prava koncerta u ovih desetak mjeseci od kako su se opet aktivirali, ali probe održavaju svakih nekoliko dana, baš kao da će se profesionalizirati. A neće, ipak. Želja članova grupe je da sviraju samo povremeno – i da to bude savršeno.

Tako će biti dok se njihova dva spomenuta momčića ne osamostale. Iskreno se nadam da će ih iskustva koja prikupljaju sa Nemoguće vruće na to okuražiti. To je, na kraju krajeva, najprirodniji slijed. Pa ako baš ne cijenimo temelje na kojima se muzika stvarala, neka onda, bar posredno, na njima niču neki novi klinci.

(glas.ba)