zenicaonline@gmail.com

Moje dojke su OK

Oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke, to vjerovatno znate. Ovog oktobra su dvije blogerke, Mahlat i Ivana pokrenule akciju sa ciljem širenja svijesti o ovom problemu i potrebi preventivnog pregleda žena. Akcija je zamišljena tako da se što više blogerki uključi u nju pišući svoja lična iskustva o pregledu, kako sve izgleda, da li boli i sl, a vrlo brzo je poprimila malo šire razmjere pa je došlo do pokretanja web stranice Moje dojke su OK (kako čitava akcija nosi i ime), a u nju se uključilo zaista puno žena.

U akciji je učestvovala i Hana Kazazović sa tekstom na svom blogu, a svoj doprinos je dala i naša Mediha sa tekstom koji možete pročitati u nastavku. Sve sa ciljem da što više žena postane svjesno činjenice da se redovitim pregledima rak dojke otkriva u fazi kada je izlječiv u 90% slučajeva.

I da, akcija se nastavila i u novembru i vjerovatno će trajati stalno, jer brigu o zdravlju treba voditi uvijek.

Piše: Mediha Selimović

S dijagnozom rak dojke sam se suočila još kao dijete od 12 godina.
Bilo je to davne 1976. godine i dijagnoza nije pripadala meni.
Naime, moja majka je te godine napipala malu kvržicu veličine oraha ispod lijevog pazuha.

Sjećam se da se na rezultate biopsije prilično dugo čekalo i da je u kući vladalo neko polustanje, kao da smo svi samo vegetirali gledajući strah u očima naše majke i topeći se u njemu.

I bi zaista ono čega smo se najviše plašiili. Najzloćudinija vrsta tumora…

Te davne 1976. godine rak dojke nije bio rasprostranjen kao danas. U porodici i okruženju nismo poznavali nikoga ko se nosio sa tom bolešću.

Redoslijed je bio ovakav:
Prvi zahvat, odstranjivanje tumora, drugi zahvat odstranjivanje dojke, treći zahvat zračenje, četvrti metastaze koje su zahvatile prvo kosti, pa onda sve ostale dijelove tijela i onda: smrt!

Teška smrt.

Dok se moja majka „liječila“ i bila pacijent svih mogućih klinika i onkoloških instituta bivše nam domovine (Zenica, Sarajevo, Beograd i Ljubljana), desilo se kao crno proročanstvo ili tragedija koje ljudi vide samo u filmovima da u toku njenog liječenja iznenada umre naš otac, njen muž.

On nije bolovao, jednostavno je izvadio zub, poslije tog dobio visoku temperaturu i za sedam dana umro od akutne leukemije. Galopirajuće, razarajuće…

Meni je tad bilo 13 godina, a bratu 10. Otac umire, a majka je na zračenju.

Trebam li vam pričati kako je odmah poslije očeve smrti legla u pravu bolesničku postelju, kako nikada više nije ni ustala na svoje noge, kako su se u našoj kući cetiri puta dnevno smjenjivale patronažna i hitna služba, kako smo mi kao djeca bolje baratali sa nazivima narkotika i analgetika, nego li sa solmizacijom, kako smo je okretali i prevrtali, kako smo joj prinosili i odnosili bolničku tutu, kako smo nedužnim dječijim očima gledali kako se topi, nestaje i gubi…kako smo željeli spavati, kako smo…

Ja nisam bloger, ponekad napišem i naškrabam nešto onako za svoju dušu. Ovo što sad pišem nije za moju dušu, jednostavno osjetim potrebu da se oglasim i pridužim akciji borbe protiv raka dojke.

Jer upravo ta vrsta raka me uvela u pubertet, ukrala sve moje mladalačke snove i maštanja, uskratila mi mnogo lijepih dana, ručaka i mirisa iz majčine kuhinje, osakatila me za uspomene i sjećanja… Taj rak mi je prije nego li sam zakoračila u život i dobila grudi pokazao kako se zbog njih može umrijeti.

Vrijeme prolazi i ja polako gazim 48-u godinu života. Redovno idem na preglede, svake godine uradim ultrazvuk i mamograf i svake godine to preživljavam na svoj način, onako kako to neko ko je s tim odrastao može preživjeti… bez riječi i ogromnih očiju.

Ove godine sam u januaru mjesecu pri kupanju i sama napipala kvržicu veličine graška ispod lijevog pazuha. Ne znam kako da vam opišem koji je to osjećaj. Možda tako izgleda onaj opisivani prelazak sa ovog svijeta na drugi, kad nemate više tlo pod nogama i upadnete u neku crnu rupu, pa lebdite kroz neki dugačak tunel na čijem se kraju nazire malo svjetla. Budna sam preležala noć, ne govoreći nikome ništa. Rukom sam dodirivala „zrno graška“ ispod lijevog pazuha…

– Ej, živote!, mislila sam. Neko naslijedi kuće, vile, auta, firme, imanja i šta ja znam šta sve ne, a vidi mog nasljedstva. Grdno da ne može biti grđe.

Da se razumijemo, nije mene strah smrti, već onoga što se s tom bolesti u poodmaklom stadiju mora proći do smrti. Onoga što bi mojoj majci počesto prešlo preko usta dok je ležala i čekala da joj prinesemo zalogaj hljeba i gutljaj vode: Bogu dušu, a Bog je neće!

I tako… s turobnim mislima uputim se prvo ginekologu, pa potom radiologu da uradim sve potrebne pretrage. Zrno graška su napipali svi kao i ja. Nisam puno pričala, misleći da priča tek dolazi.

Ležeći u zatamnjenoj prostoriji i osjećajući hladnoću ultrazvučne sonde koja ja prelazila preko „zrna graška“ začuh iz neke propisne daljine umirujuće riječi:

– Ne brinite, ovo nije ništa opasno. Upalila se jedna limfna žlijezda. Povući će se sama od sebe. Možda ste nosili nešto teško, mošda ste to mjesto nečim nažuljali. Cjelokupni nalaz je u redu, sljedeća kontrola je za godinu dana.

Ustadoh i krenuh u hladno predvečerje tog januarskog dana. Neka blaga jeza mi je potresala tijelo. Ruka koja već danima napipava kvržicu ispod lijevog pazuha, napipa i obrisa prve suze na obrazima. I pusti im na volju, da kapaju koliko hoće i dokle hoće, baš tu na cesti dok bi me poneki prolaznik blijedo pogledao…

Iako bi svaka žena pregled dojki trebala činiti isključivo radi sebe, ja ću kao dijete žrtve dodati i ovo: Učinite to i radi onih koji su uz vas, radi vaše djece, radi vaših parntera i roditelja, radi svih onih čije srce i dušu ostavljate u dronjcima ako vas upravo ta dijagnoza jednog dana pojede.

I da… moje dojke su OK
A tvoje?

(Mediha Selimović)

About the Author

Related Posts

  1. Minchy

    Draga gospođo…
    S nestrpljenjem očekujem svaku novu priču i iako mi je bezbroj komplimenata u glavi, ne bih da moj prvi komentar liči na hvalospjeve. Mlada sam (valjda 🙂 ) Svega 26 godina… Mada bolest ne bira… Ono što me navelo da komentarišem je činjenica da se moja mama prije 8 godina uspješno(hvala Bogu) izborila sa karcinomom dojke. A ta borba nije bila nimalo laka. Jer, iako je najpozitivnija osoba na svijetu i najveći borac kojeg poznajem (da, subjektivna sam) čini mi se da ponekad u njenom pogledu vidim strah i strepnju da će se sve ponoviti. Strah koji vješto krije od svojih najbližih…
    A kako je bilo Vama, bez obzira na težinu ovih tekstova, ne mogu zamisliti. Jer Vašu bol sigurno ne mogu opisati sve riječi ovog svijeta… Najveći strah u mom životu je onaj pri pomisli da moje mame jednog dana neće biti…
    I da… I moje dojke su ok 😉

  2. Mediha

    Draga Minchy,
    Hvala za javljanje, posebna mi je cast da mlade osobe poput Tebe citaju ono sto pise jedna teta.
    Kad sam se ovim tekstom pridruzila akciji borbe protiv raka dojke mislila sam: ako se samo jedna zena prepadne i zakaze termin za mammografiju makar zbog svoje djece, ove rijeci su imale smisla.
    Nazalost, sve sam prerano odgledala i dozivjela “live”, ne ponovilo se nikome… Nema rijeci koje mogu opisati strahote koje je moja majka prosla do “zeljene” smrti. Zvuci sablasno, ali bilo je tako. Bol, strah, jad i cemer koji se u mene uvukao tada nije nikada napustio moje bice, iako to na prvu niko nikada ne bi pomislio.
    Drago mi je da se Tvoja mama izborila sa tom sablasti i zelim joj od sveg srca da te jos dugo, dugo prati u tvom mladom zivotu. To sto joj u pogledu nekada vidis strah i nije tako lose… Strah ce je natjerati da se redovno kontrolise i da prati sve ono sto joj tijelo govori.
    Pozdrav Tebi i mami, k’o da vidim da cete obje ostariti zajedno!
    Mediha

  3. Angel

    Da li ima negdje besplatan pregled, mamografija ili uzv?

Leave a Reply

%d bloggers like this: