Sunday, October 23rd, 2011 at 09:04
Visited 2855 times, 1 so far today
Mater
Piše: Mediha Selimović
U rano jutro jednog 15. februara mala mrvica u mom stomaku je poželjela da ugleda ovaj svijet.
Čudno je kojom brzinom i žestinom ti mali uspavani fantomi požele da izađu iz oklopa zvanog stomak i u kakvom nemilosrdnom bolu, znoju i stenjanju okončaju svoj devetomjesečni život u izolaciji.
Kad je moja beba poželjela da prekine tu takozvanu rizičnu trudnoću napolju je napadao snijeg od 50 cm. Što je najgore nekoliko dana prije toga pala je ledena kiša (kiša na minus stepenima) i ljudi su hodali k’o po jajima. Saobraćaj je bio skoro pa blokiran, u auta je sjedao samo k’o je morao.
Doktor Drago Bošnjak je izračunao termin poroda i napisao u karton: 15. februar. Noć prije tog 15-tog sam dugo sjedila i povremeno bacala pogled kroz prozor nadajući se da moja mrvica neće biti baš sto posto tačna i da će se strpiti još koji dan dok ovaj kijamet napolju ne okopni. Podugo iza ponoći sam legla i smorena što njenim žigicanjem, što mislima zaspala tek negdje pred zoru. Nakon neka dva sata progledah u užasnom bolu. Prepadoh se, pitajući se jel‘ to to.
I kao obično, kad me nešto boli, odlučim se da prvo trpim i šutim. Daj sam mlada, daj nemam pojma, daj me strah… daj gledam kroz prozor i pitam se ko li će sad auto iznijeti iz garaže da me vozi u bolnicu.
I bi baš tako. Auto se skoro pa iznosilo napolje, do bolnice se gudilo 30-tak minuta. Ja pozadi mirna ko bubica, stisnutih zuba i leđa mokrih od znoja promrmljam ponekad: Sve je u redu, samo polako.
Do mozga mi dopire samo uzrujano: I da hoću, ne mogu brže. Sve je zaleđeno.
U bolnici na porođajnom moraš pozvoniti i sačekati.
Pozvoni muž jednom, ništa.
Pozvoni drugi put, ništa.
Pozvoni i treći put, kad izleti Ljuta Teta i reče: Šta ste navalili, kao da ste jedini ovdje!
- Navalio sam, jer mi se zena porađa!, reče muž žut k‘o krpa. Opucali ga moji trudovi nekom talasnom dužinom pa preblijedio, valjda. Ne bih se iznenadila ni da je uzviknuo: Požurite, otvoren sam 5 centimetara.
- Ne može se poroditi u minuti, reče mrzovoljna sestra i pokaza mi pravac.
Ja se okrenuh, htjedoh zagrliti muža koji se upravo porađa i utješiti ga, ali mi namjeru prekinu opet taj mrzovoljni i britki glas:
- Hajde sada, mogli ste se izljubiti dok ste zvonili.
Podđoh poslušno i nesigurno, kao kakvo đače uhvaćeno u prepisivanju.
Prvo što je Ljuta Teta uradila bilo je stavljanje na vagu. Razgorači oči, pogleda me i reče:
- 59 kila! Jesi li ti sigurna da se trebaš poroditi?!
- Nemam pojma, rekoh. Znam samo da me boli.
- Koliko često?
- Pa šta ja znam. Prečesto.
- Jesi li gledala na sat?
- Nisam.
Dođe jedna mlada i ljubazna doktorica, lijepih plavih okica i pogleda me.
Isto pitanje: Jeste li vi sigurno u devetom mjesecu trudnoće?
- Jesam.
Pozva starijeg kolegu, pa se uzvrtiše oko mene. Pričaju kao da me nema tu.
Prvo konstatovaše da se ja već porađam i da imam stalne trudove, a ne kako su pretpostavljali, a onda da nema teorije da se sa ovom kilažom i konstrukcijom porodim normalno.
Ljuta Teta se umiješa i reče:
- Ma probajmo.
Doktor mi priđe i objasni: Vodimo vas u sobu za sekciju. Možemo probati normalan porod, ali nam to ne izgleda baš vjerovatno. Ukoliko ne bude išlo, bićemo prinuđeni da vas porodimo na carski rez.
Ja ne progovorih ni riječi. U glavi mi je odzvanjalo samo: carski rez, carski rez… i redale su se slike. Ipak je carski rez zahvat, poslije toga se ne možeš kretati odmah , poslije toga… a ja…
Ja sam sama. Ja nemam mamu, ni sestru… ni nikoga ko će mi pomoći, biti uz mene, kupati bebu i nosati je kad plače. Muž mora na posao… Carski rez, carski rez….
I uđoh u sobu za sekciju. Na meni bolnička roza spavaćica, uštirkana, a bez dugmadi, na nogama dvije plastične papuče. Jedna je broj 39, a druga 41. Isto luda u luđačkoj košulji… A čin kobijagi uzvišen. Porod. I doček malog stvorenja koje uporno hoće na ovaj svijet.
Pripremiše zelenu plahtu sa otvorom na sredini. I infuzuju…
- Ipak probajmo, reče stariji doktor prijatnog glasa (sada već rahmetli) i stade pored mene.
- Udahni duboko!, naredi mi Ljuta Teta.
I ja pođoh, udisati i izdisati, slušajući kako se iznad moje glave uporno ponavlja riječ sekcija.
Ljuta Teta skakuće k‘o moron oko mene i naređuje mi kako da dišem, kako da stenjem, kako da patim… Gruba, brate… pregruba! Znam da ne smijem ništa reći, u njenim sam rukama, a najradije bih podigla nogu i opucala je svom snagom i svim svojim bolom u sred čelenke da joj se zamanta i da ne ustane do sutra ujturo.
Kroz glavu mi prolazi i to da je mene moja majka rađala sedamnaest sati, da sam na svijet došla naopačke, tačnije dupetom i da je nekada birvaktile doktor Birmanac mojoj majci u njenim mukama govorio: Izdržite, možete Vi to gospođo, Hercegovke su jake žene.
Meni niko ne reče: Možeš ti to! Naprotiv, degradirali su me u startu. Ni Hercegovku u meni niko ne prepozna, fiksirali se na 160 cm visine i 59 kilograma težine na dan poroda pa im ta „sekcija“ iz usta ne izlazi.
I onda ono malo ljuto stvorenje u meni zažmiri. Udahnu duboko i bez riječi se obrati mrvici:
- Pomozi mi, za naše dobro! Mi to možemo! Od sada pa zauvijek vjerujem u tebe!
10-tak minuta poslije toga mrvica zaplaka.
- Nevjerovatno!, uzviknu doktor. Mala, a hrabra žena!
Mlada doktorica me pomilova po čelu i obrazu.
- Divni ste!, reče mi.
- Čestitam, dobili ste djevojčicu!, uzviknu Ljuta Teta. Prvi put otkako je ugledah na vratima progovori k’o insan.
Osmjehnuh se. Sve što je bilo pripremljeno za bebu bilo je roza i žuto. A nisam znala, jer nekada davno se majkama nije govorilo šta nose.
Pođoh se podizati, Ljuta Teta me uhvati za ramena i uzviknu:
- Šta to radiš?
- Hoću da vidim ima li kosu?
- Bože oprosti, čuj ima li kosu? Ima evo dvije-tri dlake na glavi. Pita se: jel‘ sve u redu?
- Jel‘ sve u redu?, ponovih.
- Jeste, sve je u najboljem redu. 3 kilograma i pedeset grama, 50 cm, reče.
Poredim.
Ja sam bila teška 3 kilograma 550 grama i duga 52 centimetra. Imala kosu za češljanje i šop na glavi. To su one kosate bebe što izgledaju staro zbog tog žbuna na tjemenu.
- Nije na mene, pomislih. Rodila sam bebu Ćelu.
Beba Ćela je imala ime još od moje 14 godine života. Dala joj ga moja majka nesvjesno dok je jos bila živa i na bolesničkoj postelji. U našoj kući su se dnevno četiri puta smjenjivale kućna i hitna pomoć.
Jedna medicinska sestra koja je dolazila ujutro da mami priključi infuziju bila je tada trudna. Kad je otišla na porodiljsko bolovanje, počela je dolaziti jedna druga.
Jednog jutra upita moja mama ovu drugu medicinsku sestru jel‘ se porodila patronažna sestra Hajra.
- Jeste, rodila je Kanitu, reče ona.
- Kako lijepo ime, reče moja majka i okrenu se prema meni. Pogleda me i reče:
- Ako ikada rodiš curicu, daj joj ime Kanita.
- Pih, rekoh ja mrzovoljno i svečano, upravo u pubertetu sa najmizernijim uslovima za iživljavanje istog.
Medicinska sestra se nasmija i reče:
- Pa možda se njoj više sviđa mamino ime, možda njena djevojčica bude Fadila kao Vi.
Moja majka odmahnu glavom i reče:
- Bože sačuvaj! To ime nikako. Ova Fadila nije sretna žena.
- Koje nebuloze, promrljah ja i završih serenadu o imenima mog nekog budućeg djeteta u mojoj nekoj četrnaestoj godini.
I eto, kako to obično biva, trudnice razmišljaju i o imenima. Muž i ja na moru, ja sa stomačićem i jedne večeri moja prijateljica upita:
- Razmišljate li o imenu bebe?
- Ne nešto intenzivno, reče moj muž.
- Ako bude djevojčica, biće Kanita, izvalih ja k’o iz topa.
Muž me pogleda i reče: Pih!
I ja njega pogledah i rekoh: Pih i tebi!
Kad su me tog 15. februara poslije poroda smjestii u bolnički krevet uđe Ljuta Teta i donese mi jednu kesu. Kaže:
- Poslao ti muž.
- Hvala, rekoh i zarovih po sadržaju radi sokova. Žedna, s blagom temperaturom navalih na sokove iz kese i na dnu napipah jednu kartu sa slikom bebice. Pozadi je pisalo:
„Mamice, hvala ti što si mi rodila Kanitu.
Oporavite se što prije i dođite kući.
Voli vas
Tata“
- Pih, jel‘?, pomislih zadovoljno i razniježeno istovremeno. Naša Kanita!
Dvije suze (izdajice) mi istovremeno pomutiše pogled. Moja Fadila se još za života potrudila da mojoj budućoj bebi dadne ime. A sad je nema tu, da joj baš tu bebu uvalim malo u naručje i kažem:
- Šta veliš? Ha…?
Al‘ eto, kod nekog sve lijepe stvari u životu imaju i ovu drugu medalju. Hvala Bogu pa velika većina ljudi ne zna kako je to donijeti svjedočanstvo u praznu kuću, pa prvu platu, pa ispratiti brata u vojsku, pa se udati i izaći iz prazne kuće, pa roditi dijete, pa ovo i ono…
Znam mnogo kćerki koje izgube majke u poznim godinama i opet oplaču svaki porodični praznik jer je tužan i prazan bez roditelja, bez tog poznatog osmijeha, bez pogleda malo sreće, malo brige, pa onda ponosa i nade…
A ja baš ništa lijepo u svom životu ne podijelih sa majkom. I ne dočekah da bude ponosna na mene makar malo ili makar u ovakvim trenucima kad sam se ja blago ponosila sobom. A taj dan, jesam!
Kanitu su donijeli na prvi podoj zamotanu kao malu mumiju. Žmirila je smrknuto, zavrnutog nosića. Pravi mali inadžija, bi mi odmah jasno.
Ona je čini mi se istodobno pošla i da plače i da se smije. Kao beba nas je manipulirala osmijehom kojem jednostavno nismo mogli odoljeti. Posebno kad se nasmije i stavi prst u usta…
I danas nije drugačije. Ne stavlja prst u usta, ali nas definitivno razoružava osmijehom taman kad se dogovorimo da budemo malo strogi i i konsekventni.
I eto, jednog lijepog dana te bebe odrastu. I krenu svojim putem. I ona je.
Taj odlazak djeteta od mene sam dočekala totalno neiskusna i nepripremljena. Kod mene bilo naopačke. Nisam ostavljala roditelje da krenem svojim putem. Oni su ostavili mene i nemam pojma kako je to kad dijete ode iz svoje kuće. Nemam pojma ni kako je to kad se osamostališ pa uđeš u porodičnu kuću kao gost. Ne znam ni kako je to kad roditelji trebaju prihvatiti tvog partnera, ne znam ništa… Pretežno sam gledala oko sebe kako se majke ne uspijevaju odvojiti od svoje djece ni kad su zreli ljudi, kako im se miješaju u živote misleći da im čine dobro, kako ih u nedostatku drugih sredstava manipulišu svojim bolestima vežući ih uz sebe i nabijajući im osjećaj griže savjesti ako ih napuste, kako im jednostavno ne daju da odrastu i da budu samostalni ljudi, kako ih uvlače u igru konkurencije između sebe i partnera/ke želeći svom djetetu kloniranu sebe, a ne njegov izbor i slično.
Posmatrajući svoje dijete kako raste, shvatila sam ono što i svi roditelji shvate: Malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga. Spoznala sam da sam najrahatnija bila kad sam je vodila za ruku i držala tako čvrsto da nam se ruka u ruci oznoji.
Ali… Zakon prirode je jači. I dobro je da je tako.
Nemam pojma kad sam je prestala držati za ruku. Ali znam tačno kad sam shvatila da ona moja mala mrvica itekako zna šta hoće u životu i da je moja ruka ne može zadržati. I tog dana sam se zaklela sebi da je neću ni zadržavati, da se neću lijepiti, da neću biti krpelj od matere koji djetetu ne da diše i da ću je u njenoj samostalnosti podržati.
Neka djeca odu od majki ili roditelja prvi put kad se udaju/ožene ili počnu živjeti sa svojim partnerima, neki (u današnje vrijeme sasvim normalno) se osamostale relativno mladi i odu onog momenta kad se mogu samostalno finansirati, neki napuste zemlju, neki… , a moja kćerka se odlučila za studij u drugom gradu.
Bio je to prvi i pravi proces „puštanja“ u mom životu i lagala bih kad bih rekla da nije boljelo. Nekada je boljelo toliko da sam se osjećala besposlenom, nevoljenom i beskorisnom. Nekada mi ni sav zrak ovog svijeta nije bio dovoljan da udahnem onoliko koliko mi treba da prodišem punim plućima. Nekada… Ah! Moja nena bi rekla: K’o luda mater!
Ipak sam izdržala. I pustila, koliko jedna majka može pustiti kad hoće i kad se potrudi. Naučila i shvatila da svako dijete ima mogućnost da preživi bez majke onog momenta kad se presiječe pupčana vrpca. I da mi majke nismo ništa drugo nego vjerni pratioci koji stoje uz djecu kao kišobrani, suncobrani i gromobrani kad zatreba. Kad ne treba moramo se znati skloniti da uživaju u suncu, da shvate vrijednost kiše, ali i da osjete kako je to kad sijevne i zagrmi tu negdje u blizini.
Poslije prvog perioda „puštanja“, bila sam jako zahvalna svojoj kćerki što je bila hrabrija od mene i što nije prestrašena ni formom ni sadržajem. Bez mog svakodnevnog nadgledanja i kokodakanja, razvila se u samostalnu osobu koja ima put i cilj. Volim kad mladi ljudi znaju kud su pošli, bez razlike da li sam ih rodila ili ne. Pitam se ponekad kako bi to izgledalo da je odlučila da ostane jedino dijete u kući roditelja koji samo za nju dišu, da nije okusila „čari“ studentskog doma, menze, zajedničkog kupatila i špageta tri dana uzastopno, jedan dan sa kečapom, drugi dan sa kečapom i treći dan bez kečapa jer se potrošio. I još svega nečega što će mi možda htjeti ispričati tek za 10 ili 20 godina. Ili nikada, da se ne sekiram retroaktivno.
I onda mi naravno naumpadnu sve majke ovog svijeta koje moraju pustiti dijete da ode. Neka djeca odu bliže, neka odu daleko, a majke se odjednom počnu gubiti i gušiti u tom prostoru koji im djeca iza sebe ostave, razmišljajući šta li jedu, šta li piju, jel‘ im hladno, da li je jorgan dovoljno topal, kakav li je madrac na kojem leže da ne iskrive kičmu, da se nedobog ne sunovrate na onim bakandžama od 12 cm i ne slome vrat, pa da li ih onaj muž ili žena dobro paze, kakav im je posao, stignu li se odmoriti i naspavati, u kakvo li će društvo tamo upasti i svašta nešto još…
Kad im djeca kažu da dolaze na koji dan raduju se k‘o budala lizalu, ide se u kupovinu i eto k’o slučajno se taj dan na kuhinjskom repertoaru nađe sve ono što djeca vole.
Moj muž ima običaj na zajedničkom ručku sa kćerkom reći: Dođi nam češće, samo kad si ti u kući, ja jedem k’o čoj’ek (op.a: čovjek je definitivno sklon petjerivanju i to u svakom pogledu).
A kad djeca opet odu tamo negdje što im se sada zove dom…
Eh, tu mi naumpadne moja svekrva.
Moj muž, a njen sin je u ljeto 1994. godine izašao iz BiH. U svakom pismu koje bi napisao bilo je nešto i za njegovu mamu. Jednom ja „sadržaj“ pisma namjenjen njegovoj mami dadnem kćerki kojoj je tad bilo 9 godina da joj odnese.
Dijete se vratilo i smijući se ispriča:
- Nena mi nije dala da idem kući, rekla mi je da sjedim malo da me gleda jer kaže, kad gleda u mene isto da gleda u tatu. Onda je ustala i donijela njegovu sliku iz sobe (uspomena iz škole iz 1964. godine, format A4) i prislonila uz moje lice pa rekla: Vidiš da si ista!
- Pa ne vidim neno, to ti vidiš.
Nena je onda rekla: Hajd‘ uzmi sliku i idi pred ogledalo. Dijete otišlo i gledalo malo sebe, malo oca sa slike nemajući pojma šta je tu „isto“, ali nije htjela da žalosti ionako tužnu nenu.
Onda je primjetila da je slika umotana u prozirnu najlonsku foliju, pa je upitala:
- Neno, što će ti ovaj najlon na tatinoj slici?
- Ma sine, otvoren mi prozor tamo u sobi po cijeli dan, pa zalijepila taj najlon preko slike da mi ga muhe ne poseru.
Eh, tako i ja, malo malo pa na računar i otvorim prozorče sa slikama memorisanim pod: beba.
Nek‘ se niko ne iznenadi ako vidi da sam jednog dana oblijepila računar prozirnom folijom.
Da mi je muhe ne poseru.
I da joj mater njenu…
I opet…
Šta ćeš, ko luda mati… rekla bi moja nena. Valjda zato što je bila mati. I što je cijeli život čekala da joj odnekud dođu ili bahnu.
Ni sanjala nisam da je to tako kad sam u onoj luđačkoj košulji i papučama različite veličine uletila u sobičak na ginekološkom odjeljenju zeničke bolnice da se borim protiv carskog reza k’o Don Kihot protiv vjetrenjača.
Simbolika je ta što se mi lude matere, kad nam djeca jednom odu iz kuće cijelog života borimo protiv želje da ih malo više i češće imamo pored sebe.
Da im mater… Svima.
I da ih muhe ne poseru.
Sve od reda.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/10/mater/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
DrinoZe
October 23, 2011 at 10:35
Hvala Mediha na jos jednom biseru Tvoga spisateljstva.Hvala do neba…i jos dalje.Svako dobro Vam zelim.
Zara
October 23, 2011 at 10:43
Isplakah se jutrom, odmah sam nazvala mamu. Dijeli nas 2000 km vec 5 godina a nema minute da ne pomislim kako je, sta radi, boli li je sta, jede li dobro, jel joj ko vrata otvorio danas… eh nema tog novca na svijetu koji bi zamijenila za jednu kafu sa njom, onako po naski, ja sjedim, cejfim, zapalim, ona me ruzi sto ne jedem, sto sam mrsava, sto ce mi cigara…eh Mediha, Mediha… rastuzi me, al hvala…Hvala na predivnoj prici…
Biberlee
October 23, 2011 at 15:28
I za kćerke, da se malo odgovornijima osjete i zamisle, i za mame da znaju da nisu same.
Pričat ću ti u kojem trenutku života mi je došla ova priča, kao naručena, tako obično biva…
I opet razmišljam, stvarno bi bilo šteta da se ovo ne uobliči u neku zbirku, bila bi mi čast staviti tu knjigu na policu
miro vinduska
October 23, 2011 at 19:33
kao i obicno,sa neobicnim spisateljskim sarmom.prekrasno docarano,dobijes sliku pred ocima kao da se to sve tebi dogadja.hvala
Slobodan
October 23, 2011 at 22:32
Mediha HVALA ti za još jedno tvoje remek dijelo. Oduševljava me način na koji uspjevaš da i nekim bolnim trenutcima dodaš primjerenu dozu humora i učiniš ih manje bolnim. To je divan dar i zadovoljstvo mi je čitati (odgledati, što kaže Miro) tvoje priče.
Lijep pozdrav i svako dobro.
Mahir
October 24, 2011 at 10:09
Upravo tako.Valjda svako ima samo jednu bas takvu osobu u svacijem zivotu.Koja nas jedina od svih,bezuslovno voli.Tek tako.kakvi god da smo.Uvjek ostane taj osjecaj kad smo svi bili skupa. Zato valjda je taj emocionalni rastanak tako tezak,Ostaje to koji odgoj je bolji a koji prakticniji,bas zbog toga sto svi jednog dana krenemo svojim putem,onaj zapadnjacki hladniji ali prakticniji ili ovaj nas,prisniji ,topliji,ali kad dodju ti trenutci odvajanja ,tezi. Ja se ne bi mjenjao sa njima.Dobra je tema.
bosnovizija
October 24, 2011 at 16:50
Još jednom, veliko hvala, Mediha i za gornji tekst. Dokle je došlo objedinjavanje objavljenih tekstova u knjigu? Bio bi, aBd, prvi kupac.
Tatic Senad
October 24, 2011 at 23:20
Draga Mediha,
Stvari stoje ovako, ja procitao pricu dva puta, Aida plakala a Nina kaze da je i ova tvoja prica dokaz da su mame andjeli na probnom radu. Hvala ti na prekrasnom tekstu i punim jedrima napred jer tvoji vjerni citaoci su s tobom. Puno pozdrava tebi i tvojima.
Tatic Senad
October 24, 2011 at 23:26
Zaboravih ti napisati da da smo i ja i Aida imali na taj dan prinovu. Ko je bio sretniji od mene kad se tog 15.Februara rodio moj Alen. Sjecam se da je bilo puno snijega i jako hladno, a noc prije poroda Aida je sa nekoliko prijateljica i komsinica u stanu mojih roditelja razvlacila ceteniju.
Mirsad
October 25, 2011 at 10:41
Da pišem čestitku, pa to bi bilo deplasirano – znaš već i sama. Konkuriši za izdavanje zbirke priča na Zeničkom proljeću!
Predo Vujmilovic
October 26, 2011 at 09:10
Opet prelijep tekst koji se guta u dahu!!!Hvala! I ja ,kao i svi ostali, cekamo na tu tvoju zbirku!Pozdrav iz ljetnje Australije- na odmoru sam u Queenslandu !
Damir
October 27, 2011 at 13:54
Legendo!
Meni je ovo hit: “I još svega nečega što će mi možda htjeti ispričati tek za 10 ili 20 godina. Ili nikada, da se ne sekiram retroaktivno”.
To zaista postoji, ali nikad nisam cuo da neko upotrijebi izraz “retroakivna sekiracija”. Zbog tog sto sam jednom majci ispricao sta sam uradio kad sam otisao na fax u Sarajevo, sekirala se sigurno godinu dana poslije moje price, a stari me htio retroaktivno ubit’.
U ovom tekstu je skoro pa sva istina u odnosu majka-dijete.
Hvala!
Mediha
October 27, 2011 at 20:49
Zahvaljujem svima na prelijepim komentarima, posebno hvala za vrijeme odvojeno da se procitaju razmisljanja jedne od ihi-hi miliona “ludih matera”.
Vrijeme brzo prolazi, a nama jos uvijek sve to bilo “juce”.
Dok nam nisu upalili svjetlo, djeca su nam pjevusila ovo:
http://youtu.be/0n68JV3lzkw
i ovo:
http://youtu.be/DR0KUzlJVB0
a sad bi nam da moraju otpjevali mozda ovo:
http://youtu.be/RWv_4APZn08
I dobro je da je tako.
Veliki pozdrav svima!
Aleksandra
October 27, 2011 at 22:27
Places li ti, matere ti, dok pises sve ovo… Meni tvoje price dodju k’o olaksanje, znas kao da jedva cekam da se pronadjem, isplacem, da kazem sebi: Hej, pa nisi sama…Ima nas jos Ovakvih…naopakih…uvijek sam se tako osjecala, nekako naopako, osakaceno…A kako cu bez ovih pilica kada “porastu”? Eee, majko mila..Ali neka, sto rekla Skarlet, mislicu o tome sutra! Ljubac tebi i Bebi
Mediha
October 27, 2011 at 23:17
@Aleksandra: Placem, matere mi.
Na ovom sam bas oturila.
A da nas ima naopakih ima i neka nas. Ja sam se naopacke i rodila, odmah svijetu pokazala sto je i zasluzio, ljevoruka sam i nak’a nikak’a… al’ zivim i ne zalim se. Mozda se zale ovi oko mene, a ja k’o tokmak, ni mukajet.
Zato, glavu gore, naopak nije uvijek osakacen… samo malo drugaciji.
I uzivaj dok ti pilici ne porastu, kokodaci dok jos slusaju… a imaces vremena i za specijalnu zastitu od najezde muha srolja. To je nesto najprirodnije sto nam se kao roditeljima moze desiti. Ovo sto smo ti i ja dozivjele nije prirodno, to je zaista bilo naopako.
Ljubac i tebi i tvojim pilicima!
indira lemes
October 28, 2011 at 10:43
svaku tvoju pricu oplakah….. ima li sanse da ih nadjemo u nekoj zbirci, toliko lepih tema i lepih reci treba imati i s vremena na vreme ponovo procitati. sta jos reci osim HVALA
Mediha
October 28, 2011 at 11:26
@Indira: Ja zahvaljujem!
Zbirke nema, ali ko zna…
Mozda jednog dana… neke se stvari jednostavno dogode, kao sto se i ovi tekstovi dogadjaju, u trenu, za vrijeme pauze za rucak, u snu, setajuci ili sjedeci u tramvaju…
Svako dobro zelim.
Mediha
Bojan
October 28, 2011 at 12:16
Prelijepo napisano.Toliko emocija i hrabrosti da se pored svega unese neka doza humora.Kada muskarac nakon ovog teksta ne ostane ravnodusan,onda je sve receno
shkaroruki
October 28, 2011 at 12:27
uh,umalo da i ja pustim suzu,a sta ce reci kolega sa posla??,a da mu dam da procita?? ne razumije jezik..raduje me pristojan broj komentara koji je svaki put sve veci..
zivjela
Mediha
October 28, 2011 at 12:52
@Hvala Bojane…
Pa i muskarci su necija djeca, jel’ tako?
Mediha
October 28, 2011 at 13:26
@shkaroruki: Hvala puno! Sa suzama se ne treba uvijek boriti, sve one potisnute kad tad nadju put da izadju na povrsinu i to obicno u drugacijoj formi. Kod mene su se pretvorile u ovo sto pisakaram.
Treba uzeti vremena i za tugu…
Sve najbolje, citamo se!
Audrey
October 29, 2011 at 17:17
Prekrasno kao i uvijek gospodjo Mediha. Podsjeti me na mog tatu…..tako isto kad dodjem kuci,on se zeza da najbolje jede kad sam ja tu,jer mama k’o mama,uvijek nas gotivi do kraja……
Brana Mitrasevic
October 29, 2011 at 23:44
E, Mediha, Mediha….citam ja Vas od pocetka…i Vas, i Hanu, i Blentovena, ali, eto, nikad nisam komentarisala, ali, hvalili su Vas drugi i za mene
) Mislila sam da ce mi srce stati kad sam procitala ono Vase o kuci, ormaru, za koji ste skupljali snagu da ga iznesete iz kuce…Sve je to meni blisko, vidjeno, dozivljeno….Ali, sad se isplakah k’o kisa….Hvala Vam, hvala veliko !!
gasalka--Mediha...
October 30, 2011 at 00:38
Sigurna sam da toliko volimo Vase tekstove upravo zato ste se nekako nadjemo u njima, svako na svoj nacin, ali podudarnosti koje sam ja ovaj put procitala su me natjerale da otvorim rubriku za komentare! Pocevsi od tog da smo imenjakinje, da sam u toj istoj bolnici, prije tacno 20 god( danas je rodjendan mojoj kcerki)rodila zensko dijete ISTE tezine i duzine, sa potpuno ISTIM komentarom pred porod- zabrinjavajuce mala kilaza, mozda carski rez?-da ne spominjem tu biljelu, grubu, razdrljenu spavacicu ( ja sam je pokusla cackalicom nekako spojiti na grudima), pa do te zbrke u glavi kad se trebalo izboriti sa panikom pri odlasku na studij u drugi grad…i jos mi se desavaju “gusenja u prostoru koji je ostavila iza sebe”…Toliko sam “svojih” recenica procitala u ovom Vasem tekstu, da mi je to sto su nam i imena ista, na momenat izgledalo da i nije moglo biti drugacije! Nadam se da cete nas i dalje “hraniti”svojim pisanjem!
Mediha
October 30, 2011 at 12:52
@Audrey: Gladne tate i njihove gladne oci, jel’de? Doduse, kad malo realnije pogledamo ne mozemo reci da nisu malkice i u pravu.
Veliki pozdrav i idi cesce da te gotive kad vec ima kome.
Hvala!
@Brana: E, Brano moja Brano, ko je izbacivao ormar kao ti, ja i mnogi drugi zna da ga nikada ne mozes definitivno izbaciti. I da “izbacivanje” traje mnogo duze nego sto to covjek sebi moze predstaviti. Ormara, cinjenica vise nema, ali ima njegovog sadrzaja i po ladicama i po glavi.
Ipak… idemo dalje. Prirodno je da mi sad punimo neke ormare koji ce poslije nas letjeti iz kuce.
Sve najbolje i hvala za javljanje.
@ Gasalka–Mediha: Imenjakinjo, hvala mnogo za javljanje. I ja sam frapirana podudarnostima… A cackalica me pravo nasmijala.
To me bilo bas stid napisati, previse su mi dragi citaoci ZE-online da bi im servirala pikantne detalje naseg doba i “porodjajnih muka”. Tog se svaki put sjetim ovdje kad vidim kako zene imaju pravo da odluce hoce li se poradjati u vodi, u krevetu, lezeci, stojeci…
Nisam zaboravila da me bilo stid kad su mi nabacili “odjelce za porod” i da mi nikada nije bilo jasno sto su me na prijemu uopste pitali koji broj nosim, a onda mi donijeli dvije razlicite papuce i nijednu odgovarajuce velicine.
A tek vizite…
Mislim da mi se “lude matere” nikada definitivno ne izborimo sa tom panikom sto djeca moraju iz kuce, samo vremenom naucimo da tu paniku lijepo upakujemo za njihovo dobro.
Ja sam se jedva odvikla pitanja: A sta si jela danas?
I otkako to ne znam, bolje mi je.
Vasoj kcerki sve najbolje za njen rodjendan, a mami bezbroj divnih momenata u zivotu sa njenom samostalnom “mrvicom”.
Svako dobro!
Mediha
October 30, 2011 at 16:26
I jos jedna podudarnost, Gasalko-Mediha, i mi danas slavimo jedan rodjendan u nasoj kuci. Moj muz se upravo danas naoruzao jos jednom godinom k’o Eko markom… da ga krene.
miro vinduska
October 30, 2011 at 17:33
hajd vi ste i nekako “predeverale”porodjaj i sretno se vratili kuci.Ali kad sam ja dolazio pod prozor mojoj zeni istovremeno i jedan Babinac se nasao tamo.Pita on: sta je ,jel musko.Ma nije stidljivo ce zena,zensko.On se odmah ljutito okrenu,ne rece nista i ode.”sto se ljutis bit ce jos djece, dobaci ona,mada je on sigurno nije cuo.Kako sam ja zelio cerku nije mi bilo jasno sto se ljuti.Kasnije mi je zena pricala da joj je to bilo sesto zensko dijete.da je makar u Iraku i slicnim zemljama bio bi presretan jer tamo zensko dijete znaci ,lova.Sta mislite da se u to vrijeme moglo znati sta nosi ko danas,ne bi se ni jedno zensko rodilo u tim “zaostalim”krajevima.A tek one sestrice sto se otimaju da dijete donesu na prvo vidjenje,ukrivo hodaju samo da bi primjetio u koji djep trebas da ubacis,bolje bi bilo da se n….. da prostis
Mediha
October 30, 2011 at 19:26
Joj, Miro… baska to “pod prozor zeni”, bile smo gore zatvorene k’o majmunice, ja lezala 10 dana u bolnici i otac 10 dana nije mogao da vidi dijete. A tek spaga/kanapa sto je radila k’o mali lift, izbacis je kroz prozor, muz ti dole zaveze kesu sa zabranjenim vocem ili hranom, zene jadne dovuku do sobe, taman da pocnu jesti, ulete sestre k’o ose i sve pobacaju.
Sjecam se sta jednom uradise u mojoj sobi samo zato sto je zamirisala narandza kad su usle da nam daju bebe na podoj…
Zene pri porodu su u nesnosnim bolovima znale reci: Majko moja!, a babice se onda deru i vicu: Zavezi, nisi zvala mater kad si se *ebavala.
Po njima se valjda u radjaonama trebalo stenjati sa: Muzu moj!
Ipak, to nije izletilo ni jednoj zeni iz usta.
Kad to ispricas danasnjim generacijama jednostavno ne vjeruju, a sta je 20-tak godina.
Mirsad Bajramovic
November 1, 2011 at 04:13
Sjecam se kao sad kad mi je supruga pokazala moju Melisu na prozoru porodilista.To mi je bio najsretniji dan u mom zivotu,Vozeci kroz Crkvice udarao sam na sirenu auta kao ludak od pustog uzbudjenja.Jedan drugi detalj nikada ne mogu zaboraviti,a to je bilo kada sam otisao po suprugu i djete u porodiliste.Stojim ja pred onim vratima i cekam da sestra donese bebu,a jedna zena izlazi na ta vrata drzeci jednom rukom uckur od dimija,a u drugoj svoju bebu.Tek primjetim na onoj drvenoj klupi sjedi njen muz sa francuskom kapom naglavi,koji se ne udostoji ni da uzme svoje djete,Nekako iza toga dolazi i doktor koji mu se obraca i govori mu da ne bi trebali imati vise djece (ovo im je 11to)posto je zenino zdravlje u pitanju.Sjecam se seljacine kad rece doktoru :Ti radi svoj poso a ja cu svoj”.Vjerujte da sam pozelio da ga bacim kroz onaj prozor,koji idiot i prostak.
gasalka--Mediha...
November 3, 2011 at 21:08
…e, mislim da bi svaka od nas mogla stranice i stranice da ispise na ovu temu…cudno je to kakvi se detalji upamte. Ono sto mene fascinira jeste ta “ista talasna duzina” koju osjetim kad citam Vase tekstove, da ne spominjem isti odabir bitno-nebitnih sitnica, koje zivot znace…neko jednom rece da u zivotu nema slucajnosti…i bas mi nesto gode ove nase podudarnosti, eto, i sa tim datumima rodjenja… Tek nakon 3 dana citam Vas tekst meni upucen, i to bukvalno par minuta nakon zavrsenog razgovora sa tom mojom studenticom, zvanom Tiha Patnja Materina, i….pitala sam je jeli danas pojela ista normalno….opet…a stvarno sam se trudila da mi to ne “izleti” na kraju razgovora…i sad mi je osmijeh na licu,jer procitah Vase-”Jedva sam se odvikla pitanja…” Dakle, jos ja imam posla oko pakovanja svoje panike, ali me tjesi da to ipak moze da se odradi i ostane ziv
Nekako sam vec sigurna i u tu podudarnost s Vama,( ne moze kod mene biti drugacije, zar ne?) 
Veliko hvala na lijepim zeljama, pocascena sam tim rijecima, a i ja cestitam Vasem muzu obiljezavanje jos jedne godine zivota, s markama ili bez, ja sam nekako sigurna da on zna koliko je bogat covjek…veliki, veliki pozdrav!
zdenka odobasic-sakic
January 11, 2012 at 14:35
Draga Mediha,
Dobro se ja isplakah, dok sam ovo citala
Sjetih se teta Fadile, a tate ti se malo sjecam bila sam mala kad je umro. Prelijepo napisano. Veliki pozdrav tebi, muzu i Kaniti
Zdenka Sakic
Mediha
January 11, 2012 at 15:28
Ma Zdenkic moj, mali, slatki, plavi…
Nemas pojma koliko si me obradovala i koliko cesto mi naumpadne 5 potpuno razlicitih sestrica iz jedne kuce, teta Slavicima amper corba, veliki dud u vasem dvoristu pod kojim bi se satima igrale, cika Perina radionica sa puno alata, pa onda onda jabuka u dida Lukinoj basti koju bismo obrale prije nego li sazrije.
Hvala ti sto si se javila, puno lijepih pozdrava tebi i tvojima!
Pozdravi i sekice diljem svijeta!