zenicaonline@gmail.com

Kako je meni bilo u Novom Sadu

Piše: Damir Vučak
Foto: Hana Kazazović i Damir Vučak

Kada mi je Hana prije nekoliko mjeseci rekla da početkom oktobra idemo na BlogOpen u Novi Sad mislio sam da od tog neće biti ništa jer u posljednjih dvije godine sam rijetko išao dalje od Sarajeva. Ali došao je taj 7. oktobar i zaputili smo se na putovanje. Obzirom da je na isti događaj išla i Hanina prijateljica Dobrila odlučili smo da idemo njenim autom i to preko Pala i Zvornika, putem kojim ja do sada nisam nikada prošao. Naša vozačica mi je srušila predrasude o ženama vozačima i zaista smo beskrajno uživali u prelijepim krajolicima. Ne znam šta mi je bilo ljepše, visoravni Romanije ili prelijepa Drina u okolini Zvornika. Bio sam oduševljen ljepotama prirode.

U Srbiju smo napokon ušli negdje kod Zvornika i to je bio moj prvi ulazak u nekadašnju republiku bivše nam države nakon 21 godine. U Novi Sad smo stigli oko osam sati uveče i dočekala nas je jaka košava. Prvi kontakt sa tim gradom i nije bio baš bajan. Najjači vjetar koji sam osjetio u Zenici je lahor u poređenju sa ovim “rendgen vjetrom” koji prolazi do kosti. Otišli smo do apartmana koji je bio rezerviran na Hanino ime. Kao službeni predstavnik BiH blog scene ona je dobila pozivnicu što je podrazumijevalo kotizaciju za predavanja i smještaj. Nazvati smještajem boravak u ovom apartmanu je totalna degradacija. Jacuzzi olimpijskih dimenzija, kamin, plazma i kućno kino, omanji vinski podrum u sobi, samo su mali dio onoga što nas je dočekalo.

Sutrašnje jutro je svanulo sunčano i krenuli smo ka mjestu gdje bi se BlogOpen trebao održati. Tamo su nas dočekali Hanini prijatelji iz virtualnog života i bilo je jako zanimljivo vidjeti kako je to kada se uživo sretnu ljudi koji su svakodnevno u kontaktu a skoro nikad se nisu vidjeli. Hana to zove “oživljavanje avatara”. Lijepo je bilo vidjeti kako je zanimljiva i prijatna atmosfera na tim eventima. Skupili su se ljudi “od Vardara pa skoro do Triglava” jer Slovenaca nije bilo.

Boravak u Novom Sadu je meni posebno uljepšao jedan od mojih najboljih prijatelja koji već skoro dvadeset godina živi tamo, Slavko Todorović. Postoje ljudi koje ne vidite dugo i stavili ste tačku kada ste se razišli a ja sam siguran da sam ja sa Slavkom stavio samo mali zarez. Družili smo se i hodali po ulicama grada i jako mi je drago da vidim da je sretan. Oženjen prelijepom ženom, ima dvoje djece i zanimljiv posao. Između ostalog završio je i košarkašku trenersku školu i jedno vrijeme je radio kao trener K.K. “Novi Sad”. U tom prelijepom gradu živi još mnogo naših bivših sugrađana i uglavnom su se svi dobro snašli.

Šetajući gradom shvatio sam da je Novi Sad najljepši grad u bivšoj nam državi. Izuzetno lijepo uređeni parkovi, saobraćaj reguliran na najbolji mogući način i naravno – Petrovaradin. Druga najveća tvrđava na svijetu i mjesto održavanja Exita nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Samo na tom mjestu egzistira preko dvadesetak galerija i nekoliko prelijeph restorana.

Nakon oficijelnog dijela našeg boravka u Novom Sadu nastupio je i onaj u koji sam čak i ja bio direktno uključen. Naime, organizator je za učesnike BlogOpena priredio “Blogging turu” koja je trebala gostima prikazati čari Vojvodine. Sve je krenulo posjetom zgradi Vlade Vojvodine gdje nas je primila potpredsjednica vlade i zahvalila nam se na učešću na ovako vrijednoj manifestaciji uz obećanja da će ovakvi susreti postati tradicionalni i da će ih Vlada i ubuduće podržavati. Na sekund sam, sjetivši se naših političara, pomislio da sanjam ali sam shvatio da se kod nas nešto takvo ni u snu ne može desiti.

Nakon toga smo sjeli u tri autombila (bilo nas je 14 ukupno jer je bio ponedjeljak i ostali su samo stranci i oni koji nisu imali obaveza taj dan) i krenuli smo prema Fruškoj Gori. Jako pitoma planina prelijepog izgleda me iznenadila jer me podsjetila na Francusku Provansu onako prošarana brojnim vinogradima. Jednog od vinogradara smo i posjetili. U stvari on je primarno pčelar (na tom imanju je otvoren i muzej pčelarstva, jedini takve vrste u regiji) a bavi se i proizvodnjom vina. Ponuđena nam je degustacija sedam vrsta vina i moram priznati da je čak i mene, poznatog enofila, treća ili četvrta čašica bacila u sevdah. Pomislih da je greška organizatora što nam ovo nisu ostavili za kraj ture ali je ispalo da sam ja pogriješio.

Nakon toga smo posjetili manastir Krušedol, jedan od šesnaest manastira koji se nalaze na Fruškoj Gori koju radi toga zovu i “svetom gorom”. Meni neshvatljiv mir kojim su zidine manastira okružene je iznenadio sve goste iz našeg tima. Obzirom da se nisam brijao nekoliko dana pomislih na momenat da se i ja za monašim i ostanem tamo. Prvi put u životu sam bio u nekom pravoslavnom manastiru i bio sam oduševljen slikama i ikonama koje se nalaze u unutrašnjosti. Njegova gradnja je počela 1509. godine i podigao ga je stanoviti Đorđe Branković a u njemu su sahranjeni mnogi važni ljudi iz srpske istorije. Među njima najpoznatiji su mi kralj Milan Obrenović i njegova majka.

Zadnji, i po meni najbolji dio ture je bio odlazak na jedan autohtoni salaš. O salašima nisam znao baš nešto Bog zna što, uglavnom ono iz Balaševih pjesama i iz serije “Salaš u malom Ritu” tako da je moje oduševljenje bilo tim veće. Vlasnik je došao na ideju da jedan obični salaš ostavi onakvim kakav jeste i da ga pretvori u ekskluzivan restoran. Zove se “Zekin salaš” i sve je u znaku tih malih slatkih stvorenja. Kada smo sjeli za sto koji je bio dovoljno velik za sve nas počeli su da iznose jela. Bože moj! Konobari iznose, iznose i iznose i nemaju namjeru stati dok sto ne popusti pod težinom hrane. Opet se moram sjetiti Balaša i one njegove pjesme “Al se nekad dobro jelo baš”. E baš tako, ovdje je bilo toliko vrsta hrane da ih ne bih mogao nabrojati do sutra. Hana je pokušala uslikati ali mislim da opet nije mogla sve uhvatiti.

Vrijeme je bilo za povratak i tada sam shvatio da je odlazak na salaš bio najbolja ideja za kraj ture jer smo svi bili “stonirani” od previše hrane, a posebno stranci za koje sam mislio da će se podaviti ajvarom. Vratili smo se u hotel prepuni utisaka ali i žalosni jer smo bili svjesni da je naš posjet Novom Sadu gotov.

Donedavno sam na Vojvođane uglavnom gledao na ljude koji smiješno pričaju i imaju blagu narav. Još uvijek ne znam zašto onako pričaju ali za blagu narav sam siguran da ima veze sa podnebljem jer je život tamo tako smiren i živite ga u prelijepom okruženju. Sve u svemu i ja bih volio da živim tamo, pa makar morao i ja “smiješno pričati”.

Hvala organizatorima BlogOpena na jednom prelijepom produženom vikendu i na (meni) proširenim vidicima.

About the Author

Related Posts

  1. Pingback: Upoznajmo Vojvodinu da bismo je više voljeli | Cyber Bosanka | Cyber Bosanka

  2. zubarica

    VRLO počašćena Novosađanka se nada da ćete nam opet doći :).

  3. muta

    @Damir!Dobro Damire,hvalis salase,hotele,klopu…a novosadjanke???Njihova ljepota i gracioznost je uvijek bila pojam zenske ljepote!!!Da Te pitam:ili se ostarilo,ili ne smijes od Hane???
    Hvala za lijepu reportazu,pozdrav!

  4. miro vinduska

    ahhh.kad se sjetim N.Sada.Sluzio sam armiju u Petrovaradinu,cijelu 1970 godinu.Redovno posjecivao recitacije Dane na Tvrdjavi.Posjetio sam i onu kada je gola recitovala,sto je tada u to vrijeme pocela jedna nova vrsta umjetnosti,a tek klopa i muzika.Moja mladja cerka je dobila ime po jednoj divnoj(mojoj simpatiji)kozmeticarki Zani.Jos mi se vrte po glavi tepa,telep,riblje ostrvo itd.jednom sam i opisao u tekstu sta su mi nudili da ostanem,ali sam izabrao Zenicu i svoju raju,greska ili ne ?.
    jos uzdisem i kosava sa petrovaradinskog mosta u decembru jos uvijek je prisutna u mojim kostima,pozdrav i drago mi je Damire da si makar malo uzivao.

  5. DobrilaM

    Hehehe, vidiš, zato se mi neki uvijek radujemo kad krenemo put Vojvodine.
    Baš mi drago, baš, baš, što si uživao (za Hanu znam da jeste iako više piše nego što priča:) i zavidim na ovom ponedeljku pravo.

  6. Mirsad

    @ Miro, ona je recitovala gola i u ljetnoj bašti hotela metalurg i to je u Zenici bila najposjećenija priredba takve prirode ikada. Ograda je bila načičkana, a u bašti je za stolom od 4 osobe sjedilo po 6 i čak 10 osoba. Mislim da bašta nije nikada imala veću posjetu i veći promet hehehehehee

  7. miro vinduska

    Mirsade,to mora da je gostovala 1970 dok sam bio u vojsci ili poslije 1975 kad sam bio pod cenzurom moje ljepse polovine ,jer sigurno ne bih propustio

  8. Cifra78 WEB DiZaJn

    Dobri ljudi samo dobro iz Novog Sada mogu poneti, ništa drugo…

    Zato ga ja najviše volim 🙂

  9. Tatjana Vehovec

    Divno je bilo čitati ovaj utisak, a još lepše komentare o Novom Sadu. Ovo prvo mi laska jer govori da smo nešto dobro uradili, a ovo drugo me čini ponosnom, iako malo možeš da utičeš na grad u kojem živiš.
    Vidimo se opet u Novom Sadu, a kada krenem po zaboravljenoj ili neupoznatoj rodbini u rodnom gradu moje majke, onda ste vi na potezu 🙂

  10. zenicaonline

    @Tatjana Vehovec: Ja još jednom moram izraziti divljenje vašom organizacijom BlogOpena jer nije mala stvar organizirati takvu manifestaciju za 250 ljudi a posebno ne na nivou kakvom ste to vi uradili. Što se tiče ovog drugog, I treba da budete ponosni na svoj grad i ljude koji tamo žive. Na taksiste koji su izuzetno ljubazni i znantno jeftiniji od svih u regiji, na tete koje rade u trafikama i prodavnicama, na konobare po kafićima i općenito na sve ljude koje sam sreo u tih četiri dana.
    Srdačan pozdrav uz nadu da će biti prilike da i mi vama uzvratimo gostoprimstvo
    Damir Vučak

Leave a Reply

%d bloggers like this: