Wednesday, September 21st, 2011 at 19:43
Visited 2228 times, 1 so far today
Zovem se Raseljeno Lice
Piše: Mediha Selimović
Radim u socijalnoj ustanovi, tačnije u jednom savjetovalištu za strance.
Nama svakodnevno dolaze ljudi/žene koji žive na području grada Beča i okoline sa raznoraznim socijalnim i pravnim problemima. Mahom su to stranci sa boravišnom dozvolom, konvencionalno priznate izbjeglice, azilanti – oni koji su podnijeli zahtjev za azil i čekaju rješenje svog statusa, ilegalci koji godinama žive bez boravišne dozvole, novi „građani EU“ koji su mislili da kad im zemlja bude prihvaćena od tog „kurvanjskog ujedinjenja“ mogu živjeti gdje hoće i kako hoće, odmah zaposleni, smješteni i osigurani…
Dolaze nam i sami Austrijanci u raznim konstelacijama. Neki imaju stranca/strankinju za partnera, neki planiraju da dovedu svoje ljubavi iz Vijetnama, Kambodže, Brazila ili Meksika… neki već žive i rade u nekoj drugoj zemlji, ali bi voljeli da sa svojim partnerom slobodno mogu doputovati u Austriju, bez vječitog podnošenja zahtjeva za turističku vizu zbog osobe s kojom su negdje tamo vjenčani ili već imaju porodicu. Iako ne djeluje tako, mnogo Njemaca i Austrijanaca napuštaju svoju zemlju i odlučuju se život početi negdje na Novom Zelandu, u Kanadi, Španiji, Meksiku, Indoneziji…
Razgovor sa svakim klijentom koji mi uđe u kancelariju je drugačiji. Iz sasvim prostog razloga… nema identičnog problema. Znam samo da mi za sve ove godine još niko nije pokucao na vrata i ispričao nešto lijepo. Svaki klijent i svaki razgovor: problem. I to ne jedan, nego mnoštvo njih.
Socijalni problemi često povlače pravne, pravni socijalne i onda se ljudi počnu vrtiti u začaranom krugu bez izlaza. Sve je to naravno umotano i lijepo zapakovano mašnicom Zakona o strancima koji se često mijenja i postaje sve radikalniji i radikalniji.
Uglavnom, meni radna kolegica unese dokumente klijenta koji se kod nje prijavio i onda ga ja uvodim sebi. Klasično pretstavljanje, ponuđena stolica i moje pitanje: Šta Vas vodi k meni?
Namjerno izbjegavam rečenicu koju drugi često upotrebljavaju: Šta je Vaš problem?
Klijent i bez tog pitanja sam odgovori: Dolazim zbog problema!, bez da mu ja tu riječ sama stavim u usta. Onda idemo na prepoznavanje problema i ti razgovori su iscrpljujući. Za mene, jer je teško prodrijeti u bit i prepoznati šta je akutno. Za klijente to što im pitanja pomalo intimnog karaktera postavlja „nadležno“ lice, a ipak stranac… neko koga nikada nisu vidjeli.
Moja pitanja su ciljana, uglavnom obuhvataju familijarnu i finansijsku sitaciju i pravni status. Iako nije lijepo, moram priznati da socijalni radnici vrlo često dijele klijente na tipične i netipične. Tipični su oni koji dolaze samo zbog finasijskih problema sa unaprijed pripremljenom pričom, ponovljenom ko zna koliko puta i u koliko savjetovališta i sredina s namjerom da se bilo šta iskukumače. Nikad nisu zadovoljni i uvijek je sistem, društvo, roditelj, dijete, strina ili ne znam već ko kriv što je on na dnu, što onaj „brat od tetke“ ima i previše, a pušta njega da se pati. Posla za njih nema, a ako ga i ima, onda mahom samo onoliko koliko im treba da steknu uslove za primanje socijane pomoći ili novca sa biroa za zapošljavanje. Pošto taj novac ne obezbjeđuje neki poseban standard, nego samo golo preživljavanje, onda se naravno hoda od ustanove do ustanove i očekuje pomoć. Uzimanje anamneze kod ovakvih „pacijenata“ je često poražavajuće za jedan normalan ljudski um. Klasičan primjer su oni koji dobiju taj novac i toliko brzo i „racionalno“ ga potroše u stvari koje su preče od kirije i struje, tako da recimo dva mjeseca nisu platili stanarinu, ali su kupili plazmu TV i laptop. Ovdje se nakon dvije-tri neplaćene stanarine ide na sud i vrlo brzo po tome leti iz stana. Deložacija bez milosti. U stvari, ne baš bez milosti, jer postoje razni zajednički smještaji za takve ljude. Hoću reći, ne deložiraju ih na cestu ili u šator, ali ni u komforan stan sa kupatilom i ugrađenom kuhinjom.
Uglavnom , kad mi klijent kaže da nije platio tekuće troškove (a mi pod tim podrazumijevamo samo one koji su bitni za opstanak, kao stan, struja, voda, grijanje), moram postaviti pitanje: Zašto?
I onda počnemo zajednički pretresati „tekuće troškove“ klijenta. Oni su jako dobro naoružani neplaćenim računima, tako da se nagledam: telefonskih računa (i poslednjih krikova telefonske industrije) u stotinama eura, narudžbi garderobe ili namještaja preko raznih kataloga, internet priključaka uz dodatke raznih kablovskih mreža, osiguranja auta, kredita za stan ili renoviranje istog itd… Nalazila sam čak i račune skupocjenih setova za manikiranje noktiju (800€), Don Gill jakne od 300 € i slično.
Kad im sve te račune odvojim na stranu i kažem da za mene nisu relevantni, čini mi se da od svih „problema“ tek tad dobijemo pravi. To jeste, njihov problem odjednom postanem ja. Nemilosrdna štićenica nemilosrdnog sistema.
Moji klijenti ne shvataju kako to da im sve ne računam u troškove, pitajući me: ko to danas živi bez mobitela, bez interneta, bez kredita, pa i auta…
- Ko mora! odgovaram, jer sve to što sam odvojila na stranu u socijalnom sistemu se smatra luksuz troškovima. Znači, vraćamo se na osnovne troškove i vaša primanja. Danas je skoro nemoguće preživjeti na cesti, zato se prvo plati kirija, zatim je nemoguće ili teško moguće živjeti bez struje i vode, zato se onda plate ti troškovi, strašno je živjeti zimi bez grijanja, zato…
Ali, bez telefona, interneta, satelita, kablovske TV, auta, raznih kredita je moguće preživjeti i to nije neophodno, ako se ne može podnijeti.
Kad saberem primanja i oduzmem relevantne troškove po socijalnom sistemu, većina mojih klijenata nije u minusu. Znači, od onoga što dobiju kao socijalnu pomoć ili kroz bilo koji drugi vid naknade (pa i platu), mogu uglavnom podmiriti kiriju, struju, vodu i grijanje, skromno preživjeti i prehraniti se, naravno bez kafe u kafani i večerice u McDonalds-u ili nekom restorančiću.
Da bih ciljano mogla pomoći, uvijek tražim neki opravdani izuzetak koji je porodicu ili to lice koje upravo sjedi ispred mene dovelo u sitaciju da ne može platiti stanarinu ili struju. Nekada (ali vrlo rijetko) nađem. Naprimjer, četvoročlana porodica koja ima ograničene vize/dozvole boravka mora ih produžavati svake godine. Produžetak jedne vize košta 123 € po osobi. Za samohranu majku sa troje djece koja radi kao čistačica ili prodavačica i zaradi maximalno 900€ to je ogroman izdatak. Priznajem da su takve žene moja slaba tačka. Ima ih mnogo koje rade najmizernije poslove od jutra do mraka sa dvoje-troje djece i skromno, ali čisto izlaze na kraj kako mogu i umiju. Imam i one druge koji mi plaču po sat vremena tako „napuštene i samohrane“, koje ne mogu da rade, jer ne znaju gdje sa djecom, koje primaju novac za porodilje u iznosu od 624 € mjesečno, a kiriju plaćaju 520 €…
Da se razumijemo, klijenti lažu (nema blažeg izraza) i pri razgovoru s njima jednostavno i automatski se uključuju svi senzori. Ja sam prilično direktna osoba i ne igram se mačke i miša, nego otvoreno kažem da mi se priča ne čini vjerovatnom, jer ko to može živjeti od 600€ sam sa djetetom, davati 500 za kiriju… a gdje su ostali troškovi… Tad obično „pronađemo“ alimentaciju, pomoć porodice, dječiji doplatak i socijalni dodatak, pa sa 600 € izađemo na 1400 €. Znači nezaposlena samohrana majka dobije „na guzove“ više nego ja kojoj već 40 godina svako jutro zvoni sat, koji napominje da moram, jal‘ u školu, jal‘ na posao.
I ne tako rijetka slika, da kad ustanem i otvorim prozor poslije svojih klijenata, vidim kako sjedaju u upravo tu ispod naših prozora parkirane BMW-ice, mercedes-ice, golf-ice i ostale bebice koje nekada tako bijesno upale i odvezu u svoj svijet, psujući mi sve od nastajanja do eventualnog nestanka, jer sam u tom trenutku jedini krivac za sve. Njima tako jadnim, naterećenim i prepuštenim samima sebi. Ponekad gledamo te „samohrane“ kako se ljubakaju u čekaonici valjda sa bratom ili drugom, jer muža/partnera nemaju, pa im onda sjedaju u auta da se ne bi mučile sa sredstvima javnog prevoza.
Mnogi stranci žive u starim stanovima vrlo lošeg kvaliteta, sa starim prozorima koji ne dihtuju dobro, sa visokim stropovima iz austro-ugarske gradnje gdje je u zimskom periodu neophodno daleko više zagrijavati nego li u stanovima novije gradnje. Stari stanovi ovdje imaju gasne konvektore ili grijanje na struju, pa se zna desiti da klijent poslije grejne iliti grijne sezone dobije godišnji obračun struje od kojeg mu se zavrti u glavi. Tad su prinuđeni zatražiti mogućnost isplate istog u ratama i mi im pomognemo tako što npr. preuzmemo jednu ratu, ali ne i cijeli račun.
Najviše se zadržim na objašnjavanju naših linija poslovanja, tj. najteže mi je zaduženom klijentu objasniti da mu ne mogu pomoći niti jednim jedinim eurom iz prostog razloga: Ne vidim pespektivu.
To znači, ako mu sad dadnem na ime finansijske pomoći 400 € i time platim jednu kiriju, a već sam sabrala njegove dugove od 4000 € koji čekaju da budu izmireni… postavlja se pitanje da li smo pomogli. Šta se mijenja? Kakva je situacija sljedeći mjesec? I šta čini on/ona lično na tome da ja kao službeno lice prepoznam „perspektivu“ i eventualnu izmjenu situacije. Moji klijenti uglavnom ne čine ništa i i dalje me pitaju: A ko će ovo platiti?
- Po meni bi trebao onaj ko je i potrošio?
- A kako?, pita klijent.
- Pa kako bi bilo naprimjer početi s poslom? Pa onda napraviti rate i polako… dio po dio.
- Pa makar Vi znate da to nije lako, kažu oni.
- Znam da nije lako i znam da nećete dobiti posao za koji ste možda kvalifikovani, ali dokle god se tako
postavljate, znači da imate izbora.
- Sve što valja i što je bolje plaćeno dobiju Švabe, mi radimo zadnje poslove ovdje.
- I to je tačno, ali Švabi je svejedno hoćete li to biti Vi ili onaj Rumun ili Bugar što je upravo spakovao kofer u svojoj zemlji. Uvijek se nađe neko ko hoće da kopa za 5€ po satu, ko mora i kome to nije ispod časti. Probajte krenuti od čišćenja stubišta ili kopanja, pa možda sretnete nekoga ko će shvatiti da Vi možete više i bolje… Tako nam je i u zemlji porijekla, koliko ja znam.
Eh, što ja sve ovo napisah?! Nije da sebi olakšam, jer meni je ovaj posao raditi… Ne kažem da je sve crno, bude tu i slučajeva gdje se zaista može mnogo učiniti, bude tu finog, kulturnog, razumnog i zahvalnog svijeta, bude onih koji mi kažu: Hvala što ste razgovarali sa mnom, ne moram ništa dobiti, već ste mi pomogli… Bude i onih, kao jedna stara klijentica koja je jednom napravila kolač i donijela mi u savjetovalište baš na Bajram, znajući da sam Bosanka i da bi mi to mogao biti praznik.
Reče: Znam da ne uzimate poklone i dugo sam se pitala šta mi ne možete vratiti.
Obično je ona plakala kod mene, tada je u dlaku bilo obrnuto.
Razmišljam o nečemu drugom. Nedavno sam se vratila iz Zenice. Bila nekih 5 dana i pobjegla.
Ne znam šta je to sa Bosnom i Hercegovinom, ne znam šta je to sa tom čaršijom i ljudima u njoj, ne znam ni šta je sa mnom, ni šta je sa nama što sve vidimo i opet uporno svraćamo u tu birtiju što se zove „kod Kuće“. Neko svrati „kod Brale“ , neko „kod Gojka“, neko kod „Mare i Lole“, a je evo već godinama svraćam „kod Kuće“. U sredini moje kuće Kameni Spavač. Kameni, a od stakla. Sa njega nas imenom i prezimenom gledaju Žrtve Rata, oko njega imenom i prezimenom prolaze Žrtve Mira. I ja ponekad. Zovem se Raseljeno Lice.
Tu, na putu prema Konzumu, mene Raseljeno Lice prepozna jedan mužev rođak. Nekad, u onim vremenima smo se samo pozdravljali, sad popijemo i kafu. I prošli put me smorio kuknjavom, ženu mu zdrobi privatnik, on već tri godine ne radi, a kćerka ide u školu… Žao mu k’o u fol žene, iskorištava je Privatnik do bola, žao mu kćerke… k’o mladost, gleda oko sebe kako se živi itd.
U jednom trenutku pomislih da sam na poslu. Došlo mi da izvadim papir i olovku i počnem sa notiranjem primanja i izdataka, da vidimo gdje su perspektive i šta je tu „pomoć“… dok mi on ni pet- ni šest ne reče doslovno ovo:
- Lako je vama, dođete puni k‘o brod, prospete se ovdje za svoj ćejf i ne pitate se kako živimo. Sva ta dijaspora je ista, samo jel‘ prešla i okusila taj zrak tamo, isto da vam zapis neki naprave i odrvene vas, pa nemate osjećaj ni za koga više.
- Opa.. krupne riječi, rekoh. Ali neću te ubjeđivati u suprotno. Možda si i u pravu. Jedino te moram podsjetiti da te upravo traže.
- Ko me traži?, reče i okrenu se iza sebe.
- Zar ne čujes? Na BM radiju upravo čitaju: traži se konobar, traži se pomoćni radnik/ca u kuhinji, traži se radnik za pomoćne poslove na građevini. Traže te, čovječe! A i žao ti je žene i djeteta.
- Jel‘ ti to ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno, najozbiljnije.
- Ti vjerovatno znaš da sam ja obrazovan čovjek, reče mi.
- Ništa više obrazovan nego ja i tvoj rođak „koji nema osjećaja ni za koga“, rekoh. Razlika između tebe i mene, kao i tvog rođaka je što mi prepoznamo kad nas traže i onda se sami sebi po*eremo u obrazovanje. Jednostavno, zato što nemamo izbora. O tome šta smo morali proći dok nas „ne potražiše“ za te „mizerne“ poslove, ja ne bih, ionako za moju kuknjavu niko nije nadležan, a i nema vremena. O tome šta prođoh kao dijete bez roditelja sa bratom i penzijicom takođe niko nije bio nadležan, a i da jeste vjerovatno ne bi čuo ni glasa, a kamoli okrivljivanje što mu je spletom okolnosti bilo „bolje“ u datom trenutku.
Da ne duljim, naš razgovor se nije lijepo završio. Očigledno je puk’o film, njemu Žrtvi Mira i meni Raseljenom Licu. Sa Kamenog Spavača su nas nijemo gledale Žrtve Rata. Slegnuh ramenima i bacih pogled na te Nijeme Likove… Nećko, Nezir, Brane, Zorko, Nesib, Mirsad, Tomislav… su na Kamenom Spavaču podsjećali na ono što smo nekada živjeli i zvali bratstvo-jedinstvo. Okolo su laganim korakom prolazili Oni koji mirišu na Suživot i moraju ga trpjeti. *eben neki Suživot, pun mržnje i prezira prema svakome, pa i meni, Raseljenom Licu koje poželi da ponekad svrati u birtiju koja se zove „kod Kuće“.
Da, moj grad mi sve više liči na birtiju u kojoj se gazde kabadahijski ponašaju, kradu i petljaju, konobare koji žive od sitnog šićara i trinkgelda i goste koji se glođu između sebe, pažljivo se osvrćući iz kojeg ćoška može sijevnuti nož, ko će ti potpetljati nogu… Oni fini i avangardni gosti, svrate, ali vide da nisu dobro došli i da tu mogu samo na brzinu popiti kafu pa pobjeći u svoja četiri zida. Kako i rade, uostalom, poslednjih 20-tak godina. Tu i tamo prikolje se i koje žrtveno janje. Svi misle da je za njegovu sudbinu kriv onaj za susjednim stolom. Kad gazde/kabadahije vide da bi mogli izgubiti svoje stalne goste od čije gluposti godinama žive, onda promjene stolnjak, pa umjesto kariranog postave onaj sa cvijetnim dezenom. Mase se primire, odmore oči na cvjetićima, dignu dva prsta za njih opet i opet… do sljedećeg glođanja i do sljedećeg dezena na stolu.
Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. I svaka vlast ima valjda svoj narod koji misli da je bolji od onog drugog… zato nam je tako kako nam je.
Stavih ključ u svoju birtiju i krenuh polako prema stanici. Na peronu tačno 12 prosjaka. Svih 12 mi je prišlo. Neki i po dva puta. Autobus kasni, a meni svaka minuta vječnost…
Zadnje što čuh u Zenici ovaj put bilo je: Teto, daj mi jednu marku pa da ti poželim da sretna i zdrava dođeš gdje si pošla… daj, molim te, kad si tako lijepa.
Iako sam bila zakoračila u autobus, vratih se.
Izvadih marku i dadoh mu.
- Jako mi je važan taj blagoslov!, rekoh. Nemoj zaboraviti.
- DaBogda ti sretna i zdrava došla gdje si pošla!, reče k’o iz topa.
- Hvala! DaBogda ti živio u gradu i državi u kojem je prošenje zabranjeno, daBogda išao u školu i našao posao bez obzira na tu tamnu kosu i još tamije oči.
- Pa ja sam Cigan!, reče mi mali prosjak.
- Nije zlo!, rekoh. Ima ovaj grad mnogo većih Cigana od tebe.
Dijete je shvatilo da je dobilo marku, a sve ostalo nije.
-Šofer reče smijuljeći se: Polazimo gospođo!
- Hvala Bogu, odgovori gospođa zvana Raseljeno Lice i sjede na prvo slobodno mjesto. Negdje oko Maglaja izvadi iz kese Salčinovu kiflu i ponudi saputnici do sebe:
- Hoćete li kiflu?
- Ne bih, hvala! Kupila sam i ja neke u Kiseljaku.
- Ali ovo su vam kifle od Salčina, zeničke… možda ima boljih, ali probajte ove, one mirišu na ono što je prošlo i što nam se nikada više neće vratiti.
Gospođa do mene se osmjehnu i pojede kiflu. Ne reče ništa, samo je zali vodom. I ja se osmjehnuh. Raseljena Lica moraju imati svoju iluziju, pa makar se zvala kifla od Salčina.
Sljedeći dan na poslu:
- Dobar dan! Izvolite uđite, ja sam Mediha Selimović.
- Ja sam XY, dobar dan.
- Šta vas vodi k meni?
- Imam jedan veliki problem?
- O čemu se radi?
Klijent pođe pričati, ja slušam. Poslije nekoliko rečenica skontah da je šteta što Beč nema BM radio. I ovog su tražili, samo se nije prepoznao. Morala sam mu reći. Nije bio sretan, kao i svi mi koji moramo ponekad čuti ono što nam se ne sviđa. Nije ni meni nešto naročito lijepo, jer najlakše je ljudima govoriti ono što žele čuti.
Ali, koliko je to dobro, a tek iskreno…
Sljedeći klijent. Uplakana žena. Sjede i pruži mi mapu sa papirima u šake. Nemam izbora, šutim, puštam je da plače i dodajem maramicu. Otvorih mapu i pođoh listati dokumente. Poslije njenog pasoša, prijavne cedulje i vize, po redu složeni stoje smrtni listovi: Sin M., 1989.godište, umro u 11,45 h, sin D., 1991 godište umro isti dan u 14,15 h, suprug P, 1966. Godiste umro 4 dana kasnije. Ispod toga izvještaj i zapisnik sa mjesta nesreće, na dionici puta prema Brčkom… Krenuli „kući“ i pokosio ih pijan mladić. Ona je, po najvećoj Božjoj kazni preživjela u istom tom autu.
Izađoh iz kancelarije i zaplakah na hodniku da klijentica ne vidi. Vratih se… Jedva nekako pođosmo pričati. Pažljivo i okolo… Ona ne reče da ima problem. I ja ne prepoznah problem, već tragediju. Ružnu i prijeteću, kao opomenu za sve nas koji se glođemo.
Klijent koji je ušao prije ove žene je bio relativno mlad i zdrav. Malo izgubljen u vremenu, prostoru, mogućnostima i željama. Ova žena je bolesna. Nekoliko puta operisana, tragovi su vidljivi i na rukama i na glavi, o psihičkom stanju bolje da ne pričam… Penzionisana je, prima zakonski minimum od 744€. Kirija je ostala ista 490€, kao i ostali “tekući troškovi”. Kad sve poplaća preostane joj 110 € za život. Mogu li njoj reći: A kako bi bilo da pokušate s poslom?
Ne mogu i ne bih nikada u životu. Saginjem glavu pred njenom tragedijom i stidim se svoje sreće, zahvalna do iznemoglosti što sam privilegovana…
Ni onim licima koja se u Bosni i Hercegovini poslije težačkog rada, truda i izgradnje zemlje sad zovu 296 KM, ne mogu reći: Traže te na BM radiju, jer ga ne traže i ne trebaju, jer je dao što se moglo dati i sad umire na rate…
Svim ostalima, koji su iole zdravi i pokretni, moram reći: Traže vas, na ovaj ili onaj način. Ustanite i protrljajte krmeljave oči. Nisam kriva ja, Raseljeno Lice, niti moj muž „koji nema osjećaja“ (istanjili mu valjda od teškog rada), niti onaj Kabadahija kojem si pružio priliku da ti bude Gazda. Ili si ga sam birao ili nisi birao, pa time dao mogućnost šićaru sitnih duša. Kako god okreneš, to je i tvoj izbor.
A brojimo se pametnim narodom, smijemo se američkoj i svjetskoj gluposti, hvalimo naš sistem školovanja i obrazovanja i sve nešto: mi pa mi…
Na to samo mogu slegnuti ramenima i pitati se kako mi tako pametni i obrazovani, dovitljivi i mudri možemo toliko kaskati za tim glupim Amerima, Švabama, Australcima… Meni dovoljno da im zavirim u politiku, infrastrukturu, medicinu, bolnicu, fakultete, socijalni sistem i još mnogo toga i upitam se kako to sve uspijevaju tako glupi. A mi ništa, ovako pametni.
Uh, prenese me, pa umalo zaboravih… nismo krivi mi, nego oni za susjednim stolom. I brat od tetke…sram da ga bude. Ima, a ne da!
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Lotus
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/09/zovem-se-raseljeno-lice/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Samir
September 21, 2011 at 21:00
Jazuk je ove riječi ostaviti samo digitalne, ovo se mora odštampati. Svaka Vam čast za predivan tekst. Iz Vaših rečenica proviruju i Andrić, i Meša, i svi oni koji su ovako znali opisati svo prokletstvo Balkana i Balkanaca.
Još jednom moj duboki naklon za vrhunski tekst. Ovo je zbilja za neku književnu nagradu (samo još da postane knjiga).
Mirsad
September 21, 2011 at 21:44
Gospođa drugarica Mediha je dala još jednu potvrdu svog znalačkog pisanja.
bosnovizija
September 21, 2011 at 22:04
Samir
September 21, 2011 at 21:00
@ “Jazuk je ove riječi ostaviti samo digitalne, ovo se mora odštampati.”
Kao i svi dosadašnji Medihini tekstovi, i ovaj tekst je već isprintan! (isprintano-zapisano traje).
Svaka čast Mediha na izvrsnom pisanju. Veliko hvala!
miro vinduska
September 21, 2011 at 23:11
odlican tekst,sve lijepo napisano i onako kako stvarno izgleda iz njenog ugla nali i mnogih drugih
sunce aprila
September 22, 2011 at 01:58
Mediha, svaki tekst je pravo, malo remek djelo! Pretociti u pricu ono sto vidimo, dozivimo, mislimo, umijece je kojim su obdareni malobrojni. Stil je vec tako prepoznatljiv da i bez potpisa mnogi od nas bi rekli- ovo moze biti samo Mediha!
ceca
September 22, 2011 at 08:11
Malo mi je ružno što “prepisujem” od prethodnika, ali moram reći Mediha, čestitam, svaka Ti je na mjestu. Samo molim Te neka Tvojih tekstova bude što češće, a mi koji ih čitamo hajde da pokrenemo akciju da svi Medihini tekstovi budu objedinjeni u knjigu. Za naše naraštaje! poz Ceca
Dzevada Benz
September 22, 2011 at 09:47
Da ne ponavljam predhodne,nesto ORGINALO jos nisam procitala kao ovo !
Capricorn
September 22, 2011 at 10:44
Tekst je kao i obicno dobar, ali mi se ne svidja jedna stvar – a to je sto si olako bacila etiku. Mislim da niko od tih ljudi nije dosao tebi, da bi ti pricala o njima nekome trecem, a pogotovo ne kroz tekst objavljen na internetu (svejedno sto se radi o drugoj zemlji i drugom jeziku, i drugom zakonu). Zar odnos psiholog-pacijent, socijalni radnik-klijent ne pocinje i zavrsava na radnom mjestu?
Inace, slazem se sa tvojim poentiranjem, ali opet naglasavam, mislim da bi uspjela poentirati i bez povrede etike.
Pozz
Slobodan
September 22, 2011 at 11:19
Medihino zlatno pero, jedinstveno i originalno. Svaka čast.
Svijim pisanjem nas svaki put obraduješ pa piši čečće, molim te.
Lijep pozdrav.
kozolec
September 22, 2011 at 13:32
Čini mi se da ću formulaciju pitanja:
Šta vas vodi k meni? uvesti u svoj slovar.
Hvala!
Mahir
September 22, 2011 at 15:34
mislim da je Mediha ponajvise htjela ovim textom da podjeli s nekim svoju impresiju,svoju frustraciju sa danasnjom bosnom i hercegovinom sa zenicom,dvadeset godina poslije.Ponajvise da je ovo vrijeme proizvod raznih prije svega moralnih poremecaja,a to jeste.Da to vise nije grad iz kojeg je otisla ,da to vise nisu ljudi koje je poznavala.Valjda svaka ekonomska kriza nosi sa sobom i moralnu pa socijalnu pa medjuljudsku,pa i odnos prema radu i svemuPa kao da to nije dovoljno, imali smo i ratove i podjele.Kako se jedan te isti narod podjelio,p svemu i svacemu i izgleda i po ztome da ovi sto su ostali i ovi sto su otisli,su se razvili u dva potpuno razlicita pravca,da se vise ne prepoznaju i imaju sve manje toga zajednickog.To je cinjenica..Da jos neko sem nje kaze nesto o tome nesto,ne iskljucivo da je to literalno dobro napisano.Cini mi se da joj to nije osnovna ideja.Moguce da grijesim.Za mnoge su ovakve stranice ,ma kako kvalitetne da su ,njihova veza sa rodnim gradom ,sa djetinjstvom koji je negdje prekinut i pokusava se ponovo sastaviti.Dole u danasnje vrijeme vrijede samo dvije stvari,sve drugo je nevazno,Prva stvar su pare a druge se ne mogu sjetiti.Imati kako se kaze,srce na pravoj strani,danas,nije to dobro.
Mediha
September 22, 2011 at 16:04
Zahvaljujem se svima! Hvala na rijecima podrske, hvala sto citate (pa mozda) i moje malo praznjenje u “vremenima zla”.
Ja sam jedna od rijetkih koja platu zaradjuje “na problemima”. Trenutno sam u jednoj fazi kad mi ni sav entuzijazam ovog svijeta ne moze pomoci da shvatim i prihvatim ono sto gledam.
@Capricorn: Hvala! Tvoje kritike dozivljavam uvijek kao konstruktivne, sve do momenta kad te zaboli njeznik.
Ja cesto odem na superviziju poslije “teskih” slucajeva i prepricam skoro pa cijeli razgovor ili situaciju sa klijentom. Receno mi je i ucila sam da je sve to eticki do onog momenta dok klijent nije prepoznatljiv likom, imenom i prezimenom. Moji klijenti nisu prepoznatljivi, niko ni na koga ne moze uprijeti prstom… a bezimeni primjeri su dozvoljeni i u zivotu i u profesiji.
Ja cesto citam blog “Zubarice” i do sada sam naletila na bezbroj primjera u odnosu ljekar-pacijent, mnogo toga spoznala i na kraju ipak samo nju kao ljekara prepoznala.
Nejse, moram priznati da sam razmisljala da li da pustim ovaj tekst radi osoba koje se slucajno mogu “prepoznati” iako me nikada nisu vidjeli i na kraju se ipak odlucila da bezimenim primjerom napravim paralelu izmedju ovoga ovdje i onoga dole, izmedju ovog u meni i oko mene, rastrkanog tamo i ovamo.
Jos jednom se zahvaljujem i svima vama zelim da nikada i ni u jednom sistemu ne postanete klijenti i pacijenti…
Iako svi imamo predrasude i za jednu grupu se zalazemo vise ( ja priznajem da sam najosjetljivija na samohrane majke koje rade od jutra od sutra, trudeci se da im djeci nista ne fali, pa njima kako bude) i da mi najteze pada posvetiti se “glumicama” koje izmisljaju nesto sto ne zive, a na racun (placenih doprinosa iz plata) ovih koji rade.
S druge strane i najbezobrazniji zasluzuju paznju, jer neko i nesto ih je moralo oformiti bas takvima kakvi jesu.
Srdacan pozdrav svima!
Capricorn
September 22, 2011 at 17:59
Nije to bila kritika, vise mala opaska.
Zaboravih da priupitam u predhodnom komentaru, ali zanima me koliko suradjujete sa psiholozima? Evidentno je da u samom tekstu ima ljudi zrelih za dugotrajne terapije. Zatim, kakva je ustvari strategija cijelog tvog kolektiva – efektna pomoc ili jednokratna pomoc (ne znam vase zakone i ne znam uopste kakvu regulativu imate)? Da li je tebi kao individui ostavljena prozivoljna ocjena ili moras da djelujes u okviru trenutne strategije? Da li smatraju da si u sukobu interesa, ako se radi o nasim ljudima?
Imam brdo pitanja, ali eto, barem to…
Adela
September 22, 2011 at 21:05
Mediha moja “svaka ti se pozlatila”…..
Mediha
September 22, 2011 at 21:50
@Capricorn: Imamo paralelno psiho-socijalno savjetovaliste i krizno intervencioni centar. Nije lako ubijediti klijenta da mu treba taj vid pomoci, jer ljudi sa dna uglavnom misle da im je jedini problem to sto nemaju novac ili sto ne mogu rijesiti problem sa boravisnom dozvolom. Rijetki prihvate terapiju.
Dobro jutro, Kolumbo, mislim se, a sutim i gledam je.
Mi smo u prvoj liniji pravno-socijalno savjetovaliste, bavimo se zakonom o strancima i problematikom nasih klijenata oko dobijanja ili produzavanja boravisne/radne dozvole, spajanjem porodica, sticanjem drzavljanstva, organizovanjem kurseva, pomoci pri trazenju posla i sl. U izuzetnim slucajevima moguca je jednokratna novcana pomoc (iako imamo izuzetke i ljude koje godinama zastupamo ili podrzavamo), zavisno od situacije.
Nasa ustanova ima jasno utvrdjene linije poslovanja i kolege pravnici, kao i socijalni radnici ih moraju odrzati. Zakon je zakon i mi ne mozemo uraditi ono sto klijent zeli, nego samo ono sto je dozvoljeno. Problem je sto kad dodju kod nas, ocekuju carobni stapic, a nekada nas i okrivljuju kao da smo taj zakon napisali i usvojili. Bas juce mi je jedna Austrijanka udata za Albanca pola sata pricala kako je to sto je propisano zakonom nehumano.
Naravno da se sve zasniva na proizvoljnoj procjeni socijalnog radnika, s tim sto se uglavnom drzimo zakonski predvidjenih minimuma za jednu, dvije i vise osoba. Nije nam jednak primaoc redovne socijalne pomoci sa 6 mjeseci staza u zadnjih pet godina i neko ko je 20 godina radio i odjednom ostao bez posla, obolio, razveo se, sahranio partnera i sl. Ima tragedija da ti pamet stane.
Meni je najteze raditi sa nasim ljudima, ipak ih najcesce dobijem, jer zakukaju kako ne znaju pricati, pa eto, ko biva da se ne muce kolege sa prevodiocima. Kolege, a ni ja ne smatramo da sam u sukobu interesa kad imam “nase” ispred sebe, jer bez dobro razradjene taktike distanciranja se ovaj posao ne moze raditi.
Problem je sto “nasi”, tj. svi Balkanci u tudjem svijetu, cim progovoris na nasem misle: Eh, ova je jedna od nas i ima da bude. Ne persiraju i odmah pocinju sa pitanjima tipa: A koliko ti zivis ovdje, kako si dobila ovaj posao, koliko se ovdje moze zaraditi, jesi li udata, imas li djecu…
Kcerka mi se nedavno pola sata smijala kad sam joj ispricala kako mi je jedna “nasa” usla i pricala: “Bog da ga ubije, sestro, sta mi je uradio. Dve stitne zlezde mi nabio. Tri puta operisana, vidi ti ovo, na snit iz burdu licim zbog pijandure.”
Sta da ti kazem, da nije zalosno bilo bi smijesno.
I onda odem “kuci” na godisnji odmor… Koji li sam ja sadomazohista?!
Capricorn
September 23, 2011 at 09:51
Hvala na odgovorima.
Dakle, kao i obicno, sve se svodi na birokratiju. Mislim da je komletna Evropa omanula sa imigracionom politikom, i da ima znacajan broj ljudi koji se nisu snasli, i koji ne zele da se snadju. Pored tih, dolaze novi i novi, i mislim da ce biti zanimljivi politicki tokovi za nekih 30-tak godina kada ce se vjerovatno i osjetiti znacajan rezultat tih migracija.
Ne znam fakat gdje ce Bosna biti u svemu tome, pogotovo ne sa tim mentalitetom koji koji nikako da se izglavi iz procjepa istoka i zapada, ali iskreno se nadam da ce ti odmori biti ugodniji i bezbrizniji. Ti si otisla davno, i vas starije (nemoj mi uzeti za zlo) veze mnogo toga lijepog iz mahale i nekih proslih zivota, i uvijek se vracate i tragate za tim ostacima. S druge strane, vecina vas je otjerana i otrgnuta od svega. Ja nazalost nemam cemu da se vracam i da godisnje provodim u BiH. Za razliku od starijih, mi mladji smo otisli svojom voljom (iako su i nas uslovno receno (ne)prilike natjerale).
adiadria
September 23, 2011 at 23:42
fino napisano.pretpostavljam da je tesko raditi sa takvim ljudima u becu.narocito sa emigrantima koji su dosli u nepoznati svijet.a sto se tice zenice vrlo tesko stanje.ekonomski a i psihicki nije jednostavno.ja imam osjecaj svi bi otisli negdje,samo pitanje gdje?mozda je malo i vlast kriva a i zenicki mentalitet.sve u svemu tmurno razdoblje.mozda bi bilo bolje ove koji su vani zamjeniti sa ovima koji su u bosni.ako bi se tako moglo.kad ce jednom knjiga izaci od ovih tekstova? pa da se napravi promocija(mozda u amerlinghausu).pozdrav iz alpske republike
Capricorn
September 24, 2011 at 10:32
Ne slazem se da bi svi negdje otisli, jer mnogo ljudi jednostavno (uprkos svim problemima) ne razmislja na taj nacin. Mnogi su pokusali, pa su se brze bolje vratili. To zapravo nema veze sa “zenickim” mentalitetom, vec jednostavno sa porivima svake individue. Postoji znacajan broj ljudi (mozda i najveci) kojima je dobro jer za bolje i ne znaju. Koliko to ljudi moze sebi priustiti da hoda ulicama Beca, Pariza? Koliko ljudi moze sebi priustiti da uopste pogleda druge i zdravije sisteme?
Licno, smatram da razloge apatije mozemo traziti upravo u tim stvarima. Ljudi ne znaju za bolje. Stariji su zaboravili dobro, a mladji nisu ni upamtili. Shodno tome, vecina gleda kako karavane prolaze i zadovoljava se malim stvarima. Od drustva gdje je najtiraznija novina Avaz, i gdje se na dnevnicima prikazuju rodjendanske proslave ministara, a ljudi drugacije religije, spolne orijentacije ili gluho bilo etnosa, razapinju – suludo je i ocekivati bilo sta normalno i prosperitivno?!
Vjerovatno je da nema druge nego da sacekamo da ta ublehaska generacija koja nas je odvela do djavola ode u vjecna lovista, zajedno sa svojom djecom dzankijima. Dok su jajare slale svoju djecu u Bec/London/MinKen da studiraju nakon rata, mi smo pucali od nepravde. Srecom, danas su se ta djeca vratila, sjela u bijesna auta, i navukla se na dop, tako da ce, budemo li imali srece, kroz par godina svi kolektivno pocrkati. Jos da im se rjesimo i staraca, eto nama sveopsteg prosperiteta
Kako god, u Evropu se ne ide, nego se Evropa stvara na licu mjesta. To je temeljna ideja onoga sto i jeste EU.
Predo VUJMILOVIC
September 24, 2011 at 13:11
Jos jedan “govor duse” elokventno pretocen u predivan tekst!Hvala , Mediha! Ja sam uvijek imao posebno postovanje prema ljudima koji su “placeni” da slusaju tudju muku, a onda kroz birokratske lavirinte pokusavaju pronaci nacin da im se pomogne onoliko koliko je potrebno i da se “vrate”(ako je to moguce) u normalnu kolotecinu.Za mene bi u tom poslu najveci problem bilo doci kuci i zaboraviti sve te probleme i ljudske sudbine kojima te “obasipaju” klijenti zeljni pomoci, lijepe rijeci,razumijevanja, novca, ….Kako ne prezivljavati njihove sudbine i poslije radnog vremena? Zbog toga se divim Medihi i inim Medihama koji rade taj posao! I ja se nadam da ce sve te price “iz duse” jednog dana preci u divnu zbirku koju cemo svi rado imati u svojim kucnim bibliotekama i citati nasoj djeci.Pozdrav sviim ljudima dobre volje sirom svijeta, P!
miro vinduska
September 24, 2011 at 20:14
slazem se sa Predom Mediha ,skupljaj dogadjaje zapisuj ih na sebi svojstven nacin i jednog dana ce to biti jedna ,vrijedna i bogata zbirka.a i za tebe ,dok budes na kraju citala bit ce potvrda da si nesto radila sto nije bilo ni malo lako.svaki posao koji se moze ostaviti kad se kuci vratis je lutrija.li yaj tvoj koji poneses kuci sa sobom,jedno stavno yi se divim da sve to izdrzis.
Mediha
September 24, 2011 at 21:44
@adiadria: Jeste, tesko je raditi ovaj posao. Mnogi ljudi dodju kuci slomljeni od posla i onda mogu nekako “opipljivo” ispricati sta ih je dokrajcilo. Meni to ne polazi za rukom. Hvala na javljanju i pozdrav u alpsku republiku!
@Predo VUJMILOVIC: Hvala Predo. Nista u zivotu nije slucajno, pa ni to da ja radim bas ovaj posao. Istina, nikad ne uspijem sve ostaviti na poslu, neki ljudi mi i na san izlaze… S druge strane, radeci i gledajuci ovo sve, covjek postaje zahvalan i shvata koliko je privilegovan i kad nije sve onako kako je pozelio da bude.
Veliki pozdrav u daleku Australiju!
Mediha
September 26, 2011 at 00:15
U pravu si Miro, posao koji te ne prati poslije radnog vremena je zaista lutrija. Ja ne znam mnogo osoba koje su “operisane” od posla. Mislim da je doktorima i privatnicima mnogo teze nego meni.
A najteze je ipak politicarima i malim funkcionerima: Njima valja i dan i noc misliti gdje se krije njihovih 10-tak procenata…
Pozzz,
Mike
September 26, 2011 at 19:41
Kao po 100.000 puta opet skrecemo sa teme. Kakve veze ima sada sto je netko otiso. Sa socijalnom problematikom u Becu. Da budemo na cisto. Jedni su otisli zato sto su ” MORALI ” , drugi su otisli zato sto nisu ” MORALI “. Ali , pruzila im se zgodna prilika. Ono , necu da radim za sitnu ” LOVU ” . Kao drugo , Mediha mora da bude ne samo socijalni – radnik , vec mora da bidne ( ha – ha ) policajac i psiholog. Znamo nas zenicki mentalitajt ( balkanski ) . Jugoslavija ( ex ) i Zenica nije bila bogata drzava/grad. Znaci funkcionisalo je ono. Stele/vezice. Sto se tice ” Capricorn-a ” o sukobu interesa ili etici pa i o moralu. Kao prvo mislim da je citavi svjet otiso u ” K…. “. I o cemu mi sada pricamo ? Naravno necemo bit$i divljaci/anarhisti. Ne zelim glumi ti Medihinog advokata ( mada mislim da ona ima povelika usta da brani svoje stavove i misli , ja joj zaista nisan potreban ). Kao prvo, Mediha nam je pruzila informacije iz prve ruke. Drugo , nije nas nista slagala ( nadam se ). Trece, nije nicije ime javno objavila ( mada sto se tice mene , mogla je slobodno, pogotovo onih sto zlouptrebljavaju socijalu ). I da zavrsim zivimo u doba interneta , facebook-a , Wikileaks-a i ostalih dzakonija sto nam pruza moderna tehnologija. Znaci sve je manje prostora da se ” ISTINA ” sakrije. Naravno ima nekih stvari koje nebi ni u ludilu skontali.
Mediha
September 26, 2011 at 20:07
Bjezi Mike, sta si se navio…
Gdje si ti vidio povelika usta?
Ccccccc,,, Ja samo pisem sa dvije tastature istovremeno.
I nisam nista slagala, svega mi, nego ublazila koliko sam mogla. I eto, malo uporedila nerad ovdje i nerad dole kod nas… Razlika je u tome sto se ovdje nerad cesto nagradi socijalnom pomoci. A koliko ih to brutalno iskoristava na racun onih koji rade, bolje da ne pisem. Tu bi moja skromna usta trebala i trecu tastaturu.
I u pravu si kad kazes da sam ponekad policajac, tacnije detektiv…
Pozzz.
Mike
September 26, 2011 at 21:59
Draga Mediha. Nije da ti imas ” POVELIKA USTA ” vec ti imas ” OGROMNA USTA ” ( brrr… ). Ali to ja mislim u pozitivnom kontekstu. Ti si osoba koja ” STAVI STVAR NA PRAVO MJESTO ” ( ne mislim vulgarno ). Malo je takvih osoba ” ZENA “. Osobno poznavo sam ( jos ) jednu u Zenici. Ime joj isto pocinje sa ” M “. Mirha stanuje/stanovala ( ??? ) kod kina ” Central ” . Mislim da je Dr.Vucak poznaje ( nadam se ) . Zenska kojoj nisam mogo ni ” pera odbiti ” . Isuvise je bila superiorna. Ali ona superiornost koja ne ugrozava niciju individualnost , nije uzrokovana teznjom da se bude bolji od ostalih ( prosjeka ) i nije presla u gordost. A to si i TI.
Mediha
September 26, 2011 at 22:52
Molim urednike Ze-Online da podhitno obrisu ovaj Mike-ov komentar dok mi ga muz nije ugledao.
Plasim se da ce mu Mike postati najbolji prijatelj i da ce mu sljedeca recenica biti: Jesam ti rek’o? I narod je skont’o, a ti nisi.
Mahir
September 27, 2011 at 09:17
Nije dobro da u takvim i slicnim ustanovama,taj klijent,trazilac nekog zahtjeva i sluzbenik koji odobrava ili ne odobrava zahtjev,dolaze iz iste zemlje porijekla.To se u dosta zemalja izbjegava i pazi da to ne bude slucaj.Upravo,jave se takvi problemi koje je Mediha opisala,I za sluzbenika i trazioca,vjerodostojnosti ustanove,a tesko izbjeci da da sluzbenik ne bude subjektivan ,koliko god da se trudi da radi po ustaljenim propisima.Pocesto se desava da su bas sluzbenici koji su iz iste zemlje porijekla budu rigorozniji ,nego sluzbenici zemlje domacina,po nacelu ako sam je mogao nesto mogao je svako.ne mislim na Medihu naravno.Sta bi tek taj sluzbenik Austrijanac trebao reci drugom Austrijancu u istoj situaciji,ali ne kaze sigurno.Mozda tako nesto ,ne ovo sto je capricorn napisao o cuvanju sluzbene tajne.To cak ide do diplomatije,gdje se pazi da neki novi diplomat se ne salje u svoju zemlju porijekla.
Mediha
September 29, 2011 at 11:44
@mahir: U pravu si da su ponekad “sluzbena lica” iz zemlje porijekla rigoroznija od domacih. Ima i toga: kad sam ja mogao, mozes i ti… mada je meni to jako odvratno.
Jer, socijalno okruzenje od samog djetinjstva odredjuje mogucnosti i kapacitete svakog ljudskog bica. Ja sam pod stare dane skontala da imam mnogo nekih afiniteta u sebi, ali da ih onda kad je to trebalo niko nije otkrio i podstakao, tako da zivim zivot u razini neke osrednjosti i ne zalim se. Znam da mnogo ne znam i priznajem to. Isto tako ne ocekujem od ljudi u svom okruzenju da mogu sve, da mogu sto mogu ja i sto moze drugi. Poredjenje je ubitacna stvar, kao i konkuriranje.
Mladji ljudi cesto zaborave da mene mogu uporediti samo sa njihovom mamom, jer svaka generacija je obdarena nekim drugim vrijednostima, pa i nedostacima.
Sluzbena tajna postoji toliko sto se nista ne iznosti “napolje” imenom i prezimenom. Klijenti potpisjuju pri razgovoru izjavu o zastiti licnih podataka, sve ostalo, tj. bezimeni primjeri iz prakse su dozvoljeni.
Ja imam (mislim sve) knjige od Petra Laustera i skoro sve su sastavljene od primjera iz njegove prakse, knjiga Kao kcerka rodjena od Kim Chermin je takodje zasnovana samo na stvarnim primjerima i jos mnostvo drugih.
Citajuci tako sto, nikada nisam prepoznala klijenta ili pacijenta, ali u mnogim primjerima jesam prepoznala sebe i to je poenta onog sto ljudi pisu i sto sam i sama napisala.
Pozzz.
Mahir
September 29, 2011 at 14:27
@mediha Ma sigurno,ljudi imaju razlicite resurse,i unutrasnje,to se ne smije zanemariti,nemaju svi istu snagu i motiv da se izvuku iz poteskoca i izadju iz toga.Zivot cesto nije pravedan ,nije posten,ne moze se pobjeci od ljudske prirode,koja se najbolje iskaze u krizama,ovim ili onim.Najbolje da kad je vec tako da postoji odgovorna drzava,da se brine o svojim slabima,koje u svakom drustvu postoje,sve drugo je nedovoljno eto rodjaci,komsije,prijatelji.Ovi vanjski su poznati,jednostavno,neko se rodi kao autsajder,od samog pocetka u nefunkcionalnim porodicama ,itd itd,ta bezperspektivnost ,sto mi je ruzna rijec,nego nemanja sansi u zivotu,da bilo sta napravi pored najbolje volje,iz raznih razloga,nekada je dovoljno da se rodis na nekom mjestu koje nije zgodno za zivot uopste,pa si vjecno u stanju neke potrebe.I u uredjenim zemljama ,velikim gradovima naprimjer ,postoji nesto sto se zove sjaj i bijeda velegrada,siva zona,na koju se racuna..Kako sad napraviti da ljudi samostalno mogu upravljati svojim zivotom,kada se nedacama ne vidi kraj.Ima sigurno i pokusaja zloupotrebe,kako ne.A da se ne nosi kuci posao,sta znam ,puno je problema po svijetu,ima puno losih ljudi,nepravde,ali ako ne moze se na to utjecati,promjeniti,pomoci svima, ne moze to sve sluzbenik nositi na svojim ledjima,i ne treba,imaju propisi,nadje se neki hobi ,koji nema bas veze sa poslom.