Zenica Online – novosti i price iz Zenice

U meni jesen je…

Piše: Senad Tatić

Kao i prošle godine tačno u isto vrijeme i bez minute zakašnjenja, na ove naše prostore došla je jesen. Svako od nas ima svoje godišnje doba koje mu je drago i u kojem se osjeća ugodno. Svako je lijepo i zanimljivo na svoj način, ali kako starim čini mi se da upravo jesen postaje moj favorit i nešto u čemu najviše uživam.

Proljeće je po meni personifikacija rođenja i predstavlja početak novih stvari u našim životima. Duva onaj lijepi vjetrić koga od milja zovemo razvigorac, priroda se budi iz zimskoga sna a s njom u našim tijelima neki uzavreli sokovi stvaraju jednu čudnu hemiju. Pa smo sve nešto ljepši, nešto veseliji i nekako zaljubljeniji. Da, ali sa svakim novim proljećem taj osjećaj je sve slabiji i neuočljiviji. Da li je to zbog toga što su s vremenom neke od ovih stvari izgubile smisao i što su ih u našim srcima zamijenile druge, važnije stvari, ili je to zbog toga što velika većina misli da u tamo nekim godinama ne priliči biti zaljubljen kao neki bubuljičavi srednjoškolac. A mi se povinujemo mišljenju većine. Nikako nije dobro praviti budalu od sebe, šta će reći svijet, pa nisi pubertetlija. To bi u prevodu trebalo da znači, da ako se prisjetimo one narodne …use, nase i podase …. da je u ovom dobu najviše ovog prvog a najmanje onog zadnjeg. Zato Halid i pjeva … u meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće…Eto iz tog, a i nekih drugih razloga sve manje osjećam proljeće kao svoje.

Ljeto se ponajviše promijenilo, prvo što ljeta više nisu ljeta a bogami ni ja više nisam ja. Ljeto mi je uvijek bilo sinonim za more i ona prava raja će reći …more su koke, more je izvor života, jel’ tako Moke. Nema više onih beskrajno dugačkih školskih raspusta ili pripremanja zaostalih ispita da bi se uhvatio posljednji voz koji vozi na sljedeću godinu, nema više cjelodnevnih remijaških seansi po veš-banjama ili polumračnim podrumima i nema više igranja ‘na male’ po cijeli bogovetni dan i sve to po suncu i užarenom asfaltu. Od svega toga ostala je jedna rasklimana kamp stolica zabačena u najdublju hladovinu i okružena hrpom dnevne štampe razbacane unaokolo. Ostala je i poneka hladna “Žuja” ili “Karlovačko” uz ispraćanje zamamnih ženskih oblina u plavetnilo mora, naravno sjetnim pogledima i uz tiho pjevušenje, onako za sebe… djevojke u ljetnim haljinama volim, ljubim ih u leđa…. Ne nije to više to, od toga mi se manta. Pa onda skontam ili bolje sam sebi priznam da mi se od sunca i vrućine manta a ne od te ljepote. Pa iako sam rođen u ljetnom mjesecu julu siguran sam da sve manje uživam u ljetu.

Na zimu ne bih trošio riječi. Ne skijam, ne sanjkam, ne kližem niti liguram, pa čemu onda služi zima. Znam, malo sam pretjerao ali iskreno nisam neki ljubitelj zime i zimskih radosti. To je vrijeme kada na sebe navlačim pola ormara garderobe i kada nikako ne mogu da pronađem cipele ili čizme koje ne propuštaju vodu. To je vrijeme kada promrzlim rukama držim čašu i polako, da ne spržim jezik, srčem vreo salep, naravno “kod Škrte”. To je period godine u kojem su mi se desile definitivno najvažnije stvari u mom životu To je vrijeme kada sam se ludo, baš ludo zaljubio u jednu prelijepu djevojku sa kojom sam i dan danas. Pogodio sam je, sasvim slučajno, grudvom u glavu koju sam kasnije liječio poljupcima. To je moja Aida, moja najveća ljubav, koja jadna nije ni znala za kakvu će se ludu udati i sa kakvim će sanjarom provesti ostatak svog života. Krajem zime, tačnije u mjesecu februaru su rođena oba naša djeteta, krune naše ljubavi. Lijepi razlozi da se voli zima, ali kad me na nju, i to sve češće, podsjeća probadanje u krstima i koljenima i kada mi treba pola dana da mi se razigraju prsti i postanu sastavni dio mojih ruku, ne umirem od želje da izađem i gacam po ovom našem garavom snijegu. A da ne kažem da još uvijek tražim cipele koje su tople i ne propuštaju vodu. Dakle o zimi sve najbolje ali iz nekog toplog kutka, gdje uz tiho pucketanje radijatora čitam neku lijepu knjigu ili slažem svoje poštanske marke. Samo mi nemojte reći da sam ko pravi penzioner, jer znam da mnogi od vas misle ovako kao ja. Jedina razlika je što većina vas umjesto ovih poštanskih maraka voli slagati neke druge marke.

Nego da se ja vratim jeseni i onome kakva je u mojim očima.

Jesen prije svega liči na majku grudi nabreklih od mlijeka a kojoj je jedina briga da joj čedo ne bude gladno. Jesen je kao poklon koji dobijamo od Deda Mraza nakon što smo cijelu godinu bili dobri i poslušni. Jesen je doba zrenja, branja udaje i ženidbe. Njeno blago sunce nas miluje poput zaljubljene djevojke u čije krilo smo spustili glavu. To je paleta neurednog ali darovitog slikara sa svim mogućim kombinacijama boja koje je koristio ko zna koliko puta a potom ostavio da bi ih se ponovo sjetio u nekom trenutku božanskog nadahnuća. Jesen je puna pijaca, pune magaze, puni špajzevi naših baka i majki i puna duša. To je takav spektar mirisa kakav nijedan meštar nemože smućkati ni u Parizu ni u Londoni ni u New Yorku i koji bi rahat dao i svoj život da se dokopa te čudotvorne formule i dobro čuvane tajne. Jesen je onaj nestašni vjetar koji se sa lakoćom provlaći kroz granje i poput Seviljskog berberina nježno otkida raznobojno lišće, igra se s njim jedno vrijeme a onda ga pažljivo spušta na zemlju stvarajući tepih takvih boja, šara i mustre kakav nisu u stanju da naprave ni najbolji perzijski tkalci. U jeseni su se izmješala sva bogatstva ovog svijeta (darovi majke prirode i njihovi savršeni ukusi, čarobni mirisi, umirujući zvuci i neponovljivi spektri boja), a koja nesebično i bezuvjetno okrepljuju i našu dušu i naše tijelo.

Ne mogu a da se ne prisjetim svojih odlazaka u šume pitomog kestena koje su razbacane po brdima oko Bosanske Kostajnice. Bili smo djeca, bila je jesen i sve je ličilo na avanturu. Šuma se prošara nevjerovatnim bojama a kretanje po debelom sloju opalog lišća je neopisiv doživljaj. Sklanjajući velike opale listove ispod stabala kestena tražili smo bodljikave loptice u kojima su se nalazili ukusni plodovi. Kojeg li zadovoljstva kad se nabasa na one krupne kapitalce za koje smo znali da će završiti u našim stomacima. Bodljikave lopte su u većini slučajeva od zrelosti bile poluotvorene tako da nije bilo teško doći do smeđih i čistih, uglancanih kestena. Moj stric Bakir je bubanj stare mašine za pranje veša povezao sa akumulatorom i napravio uređaj koji sam ja zvao roštilj za kestene. Ispod bubnja se naloži vatra, u bubanj stave kesteni a ostalo odradi akumulator. Znali smo se najesti tih pečenih kestena da su nas kasnije bolili stomaci. I to je jesen. Nešto slično sam doživio mnogo kasnije kad sam se ko ljubitelj prirode penjao po okolnim brdima oko Zenice. Samo smo tada ispod zlatnožutog , zelenog ili crvenog opalog lišća stare kruške tražili njene sitne ali izuzetno ukusne plodove. Čini mi se kao da sam nekad bio u nekoj bajkovitoj zemlji pa vam sad sa oduševljenjem pričam šta sam tamo vidio i doživio. A zapravo se radi o mom gradu, o mom brdu i o jednoj mojoj jeseni.

I naš život je sastavljen od godišnjih doba ali ona u ljudskom vijeku mnogo duže traju i neprimjetno prelaze iz jednog u drugo. Siguran sam da ako se svako od njih proživi kako treba i ako se uzme sve ono što ona pružaju, čovjek ne treba da žali kada shvati da je prešao iz jednog u svoje drugo godišnje doba. Možda je zato meni draga ova moja jesen. Ko zna. Ne pjeva Halid uzalud …U meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće…

Washington, 26.09.2011

Slični postovi

• September 8, 2011 -- Zenica – stare slike i pričice (0)
• June 11, 2011 -- Uz Čelikov 66. rođendan (7)
• December 14, 2010 -- ŽIVOT PO ZAPADNJAČKI (7)
• December 14, 2010 -- Fotografije Senada Tatića (0)
• December 1, 2010 -- Otvorena izložba Senada Tatića (1)