Monday, September 26th, 2011 at 18:24
Visited 1751 times, 1 so far today
Kad svojoj djeci krojiš haljine
(kroji i mojoj kao i svojoj…)
Piše: Mediha Selimović
Često slušam ljude koji pričaju kako se plaše onog što žive, još češće gledam ljude koji se plaše budućnosti i onoga što bi eventualno mogli doživjeti.
Nećete vjerovati, ja se plašim prošlosti.
Plašim se onoga što je bilo i što je moglo da bude.
A moglo je…
Davno je to bilo…
Divan aprilski i sunčan dan. Nedelja je.
Na vratima koševske bolnice u Sarajevu mladu ženu dočeka medicinska sestra. Vidi se da je čekala. Pozdravi i reče:
- Ne možete u sobu, pođite prvo sa mnom!
Žena zadrhta, pa onda zajeca. Nekim teškim i čudnim jecajem, koji djeca koju je držala za ruku nikada prije nisu čula. Curica se privi uz majku i zaplaka, a dječak potrča uskim hodnikom ustajalog bolničkog zraka.
Medicinska sestra ih uvede u ljekarsku prostoriju i dade im neku tečnost da popiju.
Dok je iskapljivala čašu, žena je isprekidanim glasom ponavljala jedno te isto:
- Molim Vas, pustite me da ga vidim. Samo da ga vidim!
- Vi, djeco, ostanite ovdje!, reče medicinska sestra i povede ženu ispod ruke.
Kao prikovani na bolničkom krevetu prekrivenom bijelom plahtom sjedili su 13-to godišnja curica i 10-to godišnji dječak drhteći od straha. Djevojčica je znala da se iznad njihovih života sad nadvila ona sablasna riječ “smrt” koja je egzistirala samo u pričama odraslih, u knjigama… i koja se dešavala samo drugima.
Plavokosi 10-to godišnji dječak pogleda sestru i upita:
- Hoće li to tata sad umrijeti?
Ona spusti mršavu ručicu na njegovu kosu i prošaputa:
- Neće! Ne može!
Prošla je vječnost dok se majka i medicinska sestra nisu vratile.
A kad su se vratile…
Dječak nije više pitao: Hoće li tata umrijeti?, a djevojčica je i dalje ponavljala: Ne može, ne može, ne može…
I brzo shvatila da može… sve može. I da se smrt ne događa samo drugima i da ne živi samo u knjigama i pričama.
Dva dana kasnije mnoštvo ljudi se okupilo ispred Čaršijske džamije da klanjaju dženazu i da se tako se zauvijek oproste od Čovjeka Koji Ode Za Sedam Dana. Zdrav, nikad bolestan… Bez ikakvih poroka, blage naravi i istog takvog lika.
- SallaAllahu alejhi we sellam… zaučiše ljudi poredani u redovima kao u školskom zboru. U prvom redu odmah kod prekrivenog sanduka stajaše mali desetogodišnji dječak i braća Čovjeka Koji Ode. Bespovratno. Djevojčici nije bilo mjesto u prvom redu. Stajala je negdje sa strane kao i ostala ženska čeljad pridržavana nečijim rukama i gledala u sanduk, u ljude, u pokrete.
Djeca imaju bujnu maštu. I kroz njenu su u tim momentima prolazile razne slike… kao: u tom sanduku leži neki stari i iznemogli čovjek, zamijenili su ga u bolnici i svakog časa treba da nazovu i da im saopšte da je njen otac živ, uz veliko izvinjenje za sve ovo što su prouzrokovali tim neodgovornim činom…
I onda se nekako užrubano, skrušeno i tiho, da ne može biti tiše krenulo prema groblju. Kolona auta i autobusa, u nekom autu smješteno je i dvoje djece.
Na groblju već iskopan mezar, sanduk izvukoše iz auta, tri brata i rođaci Čovjeka Koji Ode ponesoše ga na ramenima. Jedan čovjek sa šeširom na glavi vodio je dječaka za ruku. Ramena su se mijenjala jedan za drugim dok sanduk spustoše kod iskopanog kabura.
- Bismillahi ve ‘ala milleti Resulullah…
Braća i rodbina pognutih glava i još pognutijeg tijela spustiše sanduk u kabur. Dječak baci prvu grudvicu zemlje na njega. Čovjek sa šeširom ga opet prigrli. Dječak zaplaka. Onim tečkim dječijim suzama koje tog trenutka postaše jetimske.
Ostali uzeše lopate u ruke. Začu se teško lupanje zemlje u prazno, u drvo. Nebo se ovori i zapada kiša.
- El Fatiha!, začu se i ljudi opet ispružiše ruke.
I dječak ispruži ruke, iako nije znao proučiti Fatihu. Niz lice mu se slijevala kiša… poslana baš u tom trenutku sa otvorenih nebesa. Valjda da sapere bol, strah i vlastite suze.
I onda se ljudi polako pođoše odmicati od mezara. Koraci, pokoji jecaj i mnogo imenih i bezimenih pogleda uperenih u dva mala i sitna jetima.
Djevojčica nesigurno priđe bliže. Iznad mezara je još uvijek stajao jedan od efendija.
Na frišku zemlju prekrivenu mnoštvom vijenaca i cvijeća spusti mali ljubičasti zumbul, ubran u bašti prije polaska na dženazu, sakriven i zgnječen u dčepu crvene jaknice. Čovjek Koji Ode neopisivo je volio miris zumbula. To mu je bio najdraži cvijet.
- E, oče, oče… kako si mogao?, ote joj se iz usta.
Nečija ruka je uhvati ispod ramena i povede prema izlazu…
“Allahu moj! Oprosti mu i smiluj mu se, pređi preko njegovih nedostataka i ispričaj ga. Učini prijatnim njegova staništa, rasprostrani mu njegovo novo naselje. Očisti njegovo tijelo sa vodom prijatnom i ugodnom, a rastavi ga od njegovih pogreški kao što rastavljaš bijelu odjeću od prljavštine, zamijeni mu dom sa hajirnijim domom i porodicu sa drugom hajirnijom porodicom. Uvedi ga u džennet i zaštiti ga od kaburskog azaba i džehennemske vatre!”
-Amin!
I onda počinje priča o tri brata:
“Živio jedan čovjek zajedno sa svoja tri brata. Jedan dan dođe mu iznenadna vijest da mora ići na jedan težak put. Čovjek se zabrinu, pa se obrati jednom bratu, da mu pomogne na tom putu, ali mu brat reče da mu ne može pomoći, da on ima svoj život i svoje obaveze.
Čovjek se obrati drugom bratu, ali mu i ovaj reče da mu ne može puno pomoći. Na kraju vidjevši da nema pomoći od ova dva brata, čovjek se obrati trećem bratu, sa istom molbom, a treći brat odgovori:
“Ja sam s tobom uvijek bio i nisam te napuštao, tako da ću i ovaj put krenuti sa tobom”.
Tada čovjek reče:
“Ja sam od sve braće najmanje mislio na tebe i najmanje sam ti pažnje poklanjao, a sad me ova dva brata ostaviše. Eh, da sam bogdo ranije znao da si mi tako dobar prijatelj, više bi se brinuo o tebi.”
Ovome čovjeku je , u stvari, došla smrt i to je taj teški i iznenadni put na koji je morao poći.
Njegov prvi brat je njegova familija, drugi brat je njegov imetak a posljednji brat su njegova djela.
Kazu da: “Umrlog prate tri stvari: njegova porodica, njegov imetak i njegova djela. Dvoje se vraća, a jedno ostaje zauvijek sa njim. Vraćaju se porodica i imetak, a s njim ostaju njegova djela”.
Čovjek Koji Ode imao je tri brata. Jetimi ih poslije dženaze nisu više vidjeli. Jedan je živio u Dubrovniku, drugi u Tuzli, a treći u Mostaru. Majka im se topila u metastazama i rijetki su svraćali da sebi dobrovoljno priušte tu sliku. Čak je i njena rođena sestra rekla da ne može podnijeti pogled “na dišući kostur” u tom krevetu i da želi zadržati sestru u sjećanju onakvom kakva je bila, a ne ovakvom kakva treba da ode sa ovog svijeta.
Kad je i Žena otišla na taj isti put, njen brat je posadio djecu ispred sebe drugi dan poslije dženaze i rekao im doslovno ovo:
- Mi smo svi siti bolesti i problema iz Zenice. Kad na auto-putu vidim tablu na kojoj piše Zenica bude mi mučno u želucu. Prije dvije godine smo razmišljali šta sa vama, jer su prognoze ljekara bile da će Žena Koja Ode izdržati maksimalno šest mjeseci. Ipak, potrajalo je duže. Za to vrijeme vi ste sazreli i naučili mnogo toga, posebno što se tiče kuće i vođenja domaćinstva. Niko nije spreman da vas uzme sebi. Razgovarao sam i sa vašim amidžama.
Jedan kaže: ja imam četvoro djece, sam radim i jedva izlazim na kraj, drugi kaže: ja imam dvosoban stan i nemam mjesta ni za sebe, a treći nije ni odgovorio na moje pitanje.
Kod mene ne možete, jer biste time promjenili jezički plan i program, republiku, okruženje i slično, pa biste možda od odličnih učenika postali socijani problemi.
Razmišljali smo da je najbolje da ostanete ovdje gdje ste. Moraćete se osloniti na vlastite snage. Niko ne može preuzeti odgovornost za vas. Morate znati da se od penzije koju budete primali, ma kolika ona da bude, kilogram voća mora moći kupiti i prvog i tridesetprvog u mjesecu.”
Rekao je i da nije imao niti jednu jedinu sijedu vlas dok nije pošla “zenička priča”, a da ih sad ima na stotine. Pri tome je valjda bio zaboravio da je svake godine imao i više godina i da ljudi sa 45 godina prirodno sijede, bez obizira na “priče” koje ih prate.
Rekao im je i da je telefon zamrzio zbog njih.
Profesionalno i visoko pozicionirano vojno lice iz Beograda istreslo se baš “pod vojnički”, kao da je bio na poslu.
-Razumijem, druže general-majoru!, prođe djevojčici kroz glavu.
Ipak ne reče ništa.
Strah je jaka emocija. A život s pogledom na smrt ubija u pojam.
I eto, život se, jako reduciran nastavio u toj “jetimskoj kući”. Niti jedan brat nikada nije otvorio vrata te kuće. Čovjek i Žena Koji Odoše ostaviše dvoje djece u amanet gradu u koji su došli nekada davno, sa koferom preko Ivan Sedla. Tako “zenička priča” i “problemi iz Zenice” postadoše zaista zenički. Tu počeše i tu se i završiše…
Hvala Bogu, pa bi tako. Ni djeca, a ni grad nisu požalili zbog te zaostavštine. Zenica je lako izašla na kraj sa svojim “problemima”, ostala je samo priča.
I gorak okus onoga: Eh, da je tuga snijeg da se do jutra otopi…eh, da je tuga grijeh pa da je vjetar ogoli…
Dvadeset pet godina kasnije
Djevojčica iz priče se vraćala s porodicom sa mora. Bili su na Orebiću, pa je putanja išla preko Hercegovine i Mostara. Prvi put je prolazila tom dionicom od kako joj ukradoše djetinjstvo.
Kako ugleda tablu na kojoj je pisalo “Potoci”, pođe pomno razgledati okolo i govoriti mužu i kćerki:
- Vidite, ovdje kod ovog Samostana časnih sestara smo se kupali ljeti, a dole malo niže smo brali smokve…
- Ovdje smo se navečer skupljali kod ovog kipa, a tu negdje je i amidžina kuća, samo ne mogu da se orijentišem, jer je na ulazu u ulicu bila jedna auto-lakirerska radnja…
Govoreći to, ugleda čovjeka kako stoji pored ceste. Visok, sijed i uspravan.
- Eno mi amidže!, uzviknu.
Suprug i kćerka je pogledaše kao da je s kruške pala.
-Eno mi amidže! ponovi Djevojčica Koja To Više Nije.
- Ti znaš ko ti je amidža?!, reče joj suprug i nastavi voziti.
- Ono je bio moj amidža!, reče ona.
- Po čemu si to zaključila?, upita je.
- Ne znam, možda po stavu, po kosi, po licu …ali to je on.
Suprug nastavi voziti, a ona zanijemi. Neka čudna tišina zavlada u autu.
Poslije nekoliko pređenih kilometara on prekinu tišinu i reče:
- Hoćeš li da se vratimo?
- Hoću!, reče tiho.
Na prvom skretištu se okrenuše vozeći opet tamo kuda su upravo prošli.
Sijedi čovjek je stajao na istom mjestu. Nešto ili nekoga je čekao. Zaustaviše auto pravo ispred njega i njegovih nogu.
Djevojčica Koja To Više Nije otvori vrata, izađe i stade ispred sijedog čovjeka. Da joj je otac stigao ostariti izgledao bi danas baš ovako, prođe joj kroz glavu.
Umjesto pozdrava i predstavljanja, promrmlja samo:
-Kako si?
-Dobro, reče sijedi starac i zajeca.
-Kako si ti, Mediha?
-Dobro, reče ona. Dobro!
I zagrli ga.
S njegovog izboranog lica drhtavom rukom obrisa suze. On spusti svoju staračku ruku na njenu kosu i jedva izgovori:
- Nećeš proći, a da te strina ne vidi?
- Neću!, reče ona.
- Da sam mogla proći, prošla bih.
Rekoh, kako se plašim prošlosti, danas pazim da se ne plašim svojih djela kad postanu prošlost.
Okrenite se oko sebe.
Možda neka dječija glava čeka baš vašu ruku da je pomiluje po kosi… dok ne bude kasno.
Eh, da je tuga snijeg…
“A želiš li da ti srce bude blago i da ostvariš svoje želje? Budi milostiv prema siročetu, pomiluj ga po glavi i nahrani onim čime se ti hraniš: srce će ti biti blago i svaka će ti se želja ispuniti.”
(Hadis)
(Tekst posvećen Ceci i Slobodanu, rekli su da pišem češće…)
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/09/kad-svojoj-djeci-krojis-haljine/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
ptica-selica
September 26, 2011 at 19:22
MASTERPIECES !!!!!!
Drinoze
September 26, 2011 at 21:11
HVALA Mediha HVALA !!!!!
Predo VUJMILOVIC
September 26, 2011 at 23:38
Svaki kmentar je suvisan! Hvala Mediha!
Maja
September 27, 2011 at 00:33
iako sam upozorena da bih mogla plakati, ne znam sta mi je…
ceca
September 27, 2011 at 10:14
Mediha, HVALA!
Malisa
September 27, 2011 at 13:14
ODLICNO NAPISANO.
Nego, posaljel se kad stogod rodbini vrloj? Ili prema zasluzi?
miro vinduska
September 27, 2011 at 17:37
ja sam davno dosao do zakljucka kako trebas sa djecom jer oni pamte li pamte.U nekoliko tvojih predivnih pripovijedanja se to i vidi.Tako lijep opis i sjecanja potvrdjuju koliki je utisak na tebe ostavila proslost.imamo dosta slicnosti.I moj se zivot sastoji jedino od proslost.Jedina sadasnjost su mi unucad a imamih troje masala.
Mediha
September 27, 2011 at 21:40
@svima: Ja zahvaljujem!
@malisa: Iskreno, nije bilo po zasluzi… Ima ona Oliverova pjesma: “Ko sam ja da ti sudim” i otprilike tu i lezi odgovor na ovo pitanje.
Kao dijete sam bila ljuta (pa i ponizena), imala sam cak i slike u glavi sta bi bilo i sta bih rekla kad bih nekoga od njih srela. Nista od toga nisam uradila. Mnogo njih sam vidjela u zadnjih 20-tak godina (razni spletovi okolonosti) i nikoga nisam upitala: Zasto? Neka odgovore sebi ako mogu. Ja to vise ne trebam.
A kako sam ih i pod kojim okolnostima vidjala, to je tek prica za sebe. Za vecinu situacija mogu reci: Ne daj Boze nikome! I zato je bilo po srcu, a ne po zasluzi.
Najblazi primjer:kcerka ove tetke sto nije mogla podnijeti pogled na kostur mi je 1993. godine u Zenici pokucala na vrata zajedno sa muzem i troje male djece, pravo iz logora Dretelj. Prije rata je cak i dolazila u Zenicu muzevoj sestri, ali bratu i meni nije nikada otvorila vrata. U novembru 1993. godine kad je Zenica umirala od gladi, muzeva sestra je nije primila k sebi. Ja jesam…bez rijeci i bez ijednog jedinog pitanja. I zato sto imam dijete.
A bilo je i gorih slucajeva.
Mnogi me nisu shvatili, pa ni rodjeni brat. Kod njega je striktno po zasluzi.
Nedavno je strini koja ga je nazvala rekao ovo: Cuo sam da Vam je umro muz!
I meni su se usi zacrvenile od te izjave, a ona mu navodno zahatorila do bola. “Puno” se nasekirao. Nismo svi isti, a sto rece Miro: Djeca pamte!
Tacno, djeca pamte k’o slonovi. Cak i kad ste imali idealno djetinjstvo i svu paznju ovog svijeta durgacije cete se sjetiti neke cool face iz proslosti od dzangrizavog komsije koji je samo rondao i cjepkao lopte koje zavrse pod njegovim prozorom.
Pozzz.
Mediha
September 27, 2011 at 21:59
Kad me “Malisa” vec povukao za ovaj maleni jezik (jel’tako Mike?),moram dodati da ja svoj komsiluk smatram svojom rodbinom, blizom i daljom, kao i svi ostali koji imaju rodbinu. Neki su ti drazi, neki manje dragi, neke bas i ne gotivis, ali tu su…
Kad sam se udavala moje svatove su docekale komsije i prijatelji mojih roditelja, komsije su me ispratile iz kuce i plakale toliko da su mi svadbu pretvorili u okean suza, komsije su mi isle na roditeljski sastanak, komsije su mi kupale bebu kad sam izasla iz porodilista…
A i oni koji sve to nisu radili, jer mi nisu bili bas toliko bliski znam da su me voljeli i medju tim ljudima sam se osjecala sigurno. Zato, sve sto sam starija sve se vise obradujem nekoj faci iz komsiluka na cesti, svjesna cinjenice da mi je to bio “rod”. I necete vjerovati, s ovoliko godina ja sam njima jos “Medena”, onako kako me tata prozvao i zvao.
Eh, ovo sto osjecam i sto sam sad napisala to je i prema srcu i prema zasluzi.
Slobodan
September 28, 2011 at 12:11
Mediha, hvala ti na ovoj veoma tužnoj priči opisanoj na jedan divan samo tebi svojstven način i hvala na posveti.
Par dana sam bio odsutan sa neta i tek sada sam pročitao sve ovo i mogu ti reći da me je ova tvoja životna priča dobro potresla jer sam i sam imao jako loša iskustva sa svojom rodbinom.
I moji roditelji su otišli prilično rano. Otac iznenada, što je za mene bio veliki šok a mati godinu kasnije nakon petomjesečne nepokretnosti, što je i za mene i nju bila neopisiva bol i patnja. Tih 5 mjeseci mog života ne bih poželio ni, kako se kaže, najvećem dušmanu. Još neoženjen, bez brata i sestre, uzeo sam bolovanje i prihvatio sam se posla njegovanja majke. U startu svjestan da mi nema ko pomoći, ništa mi nije bilo teško jar njoj je bilo teže. Bilo je tu jako stresnih poslova. Održavanje higijene nepokretne majke je sa sobom nosilo mnogo neprirodnih poslova ali ja sam sve to prihvatao kao obavezu, normalnu stvar i zahvaljujući tome sam i izdržao do kraja. Komšiluk i prijatelji su često navraćali i nudili pomoć što je za mene bila velika radost. Svaki gost mi je bio drag, popričat ćemo, makar na trenutak će promjenuti moju i njenu svakodnevnicu ali ni u jednom trenutku nisam želio da svoj teret prebacim na nekog drugog. Sa druge strane, sva ta rodbina koja je mogla i trebala da dođe i pomogne, njih nije bilo. Došli su na kraj, na sahranu, ko fol tužni i uplakani a u stvari jadni. Bilo mi je krivo što su došli jer nije ih bilo kada su trebali da budu ali to nisam pokazivao i nisam se htio spustiti na njihov nivo jada. I sami su dolazili u situacije kada im je trebao neki vid moje pomoći i ja sam im pomogao. Ako bi im vraćao po zasluzi bio bih isti kao i oni a to nisam želio.
Još jednom HVALA.
Mahir
October 4, 2011 at 14:34
Treba oprastati,mora se to.Zbog sebe .Covjek se moze zatrovati losim uspomenama za cijeli zivot A to nije dobro..Svaki rastanak je tezak,a rastanak s roditeljima najtezi.Nije lako shvatit da neko tako blizak ,nestane,za par dana,ili mjesec.Covjek se nikad potpuno,ne pomiri s tim.A promjeni zauvjek.Tesko je to preboljeti svakome.Moze se nauciti zivjeti s tim. I mora.Tu vrijeme ne lijeci sve rane,kako se to kaze. Mi lijecimo. Ne bi ni roditelji bili zadovoljni da vide nas kako tugujemo za njima previse,siguran sam.Zivot ide dalje.Ne valja zivjeti u proslosti,sto nikako ne znaci zaboraviti.Tako to mora.Neka amidze,ko zna koliko se on tu sta pitao.Inace lijepo napisano,ne ostavlja ravnodusnim,i zbog toga i jeste dobro.
miro vinduska
October 4, 2011 at 17:06
dobro si Mahire.ljude treba prihvatati onakve kakvi jesu.Ne mozemo biti svi isti.Ljepota zivota i jest u tome sto smo razliciti.Zivot je velika igra(utakmica) pa se ponekad udara i ispod stola.Nije dozvoljeno ali pali i desava se.Svaka stvar ima svoju suprotnost a najbolje je kada se nadju u balansu.
Mediha
October 4, 2011 at 22:40
@Mahir @ Miro: Uvijek ima gore od goreg. Gledali smo kakve su gubitke ljudi dozivljavali u ratu, mnogo majki i danas trazi kosti svoje djece, mnogo djece traga za roditeljima i nadju smiraj i utjehu tek kad im vide grob…ovaj svijet ima mozda jednako mnogo tuznih prica kao i stanovnika. Ni u bolu ne treba pretjerivati, jer svojom pricom mozes uvijek “povrijediti” nekoga ko je prosao gore stvari.
Morala bih vam onda pisati o autu koje nikada nece biti mercedes, o kuci koju nemam, ali je veca od komsijine, o muzu koji je ljepsi od komsije (sto jes’-jes’ (izvini komsija, znam da me citas) 
, o najboljem djetetu (aman kako je fino, poslusno, uspjesno… nije uopste k’o ova danasnja djeca, al’ malo sutra), pa onda bih morala pisati kako niko ne kuha kao ja i kako sve to radim s ljubavlju i rado (al’ u panjevima) itd.
Svi koji su dugo njegovali bolesne roditelje i gledali kako se pate, pa im i sami cesto pozeljeli “od dva dermana jedan”, ili zivot ili smrt, znaju da na taj gubitak nikada ne mozes biti dovoljno pripremljen. Slobodan sigurno zna o cemu pricam i kako se do poslednjeg daha otimas i nadas nekom preokretu i osmom svjetskom cudu.
Sto se tice oprastanja, ja ne samo da sam oprostila, nego sam cak pomalo (sebicno) sretna sto je to bilo tako kako je bilo. Mislim da je njihov strah od dvoje male djece za nas imao vise prednosti/profita nego li gubitaka.
Primjer: Sin jednog dajdze me (putem interneta) pronasao prije nekih 5 godina i nazvao, predstavio se, malo se hvalio (ono zena koka, najbolja djeca, vlastita kuca, auto-mercedes i sl.). Meni je postavio pitanja ovim redoslijedom: A kolika ti je kcerka? Sta ti radi muz? Sta ti radis? Kakvo auto vozate? Eh, tu mi je samo kroz glavu proslo: Hvala Ti dragi i mili Boze pa su bili daleko od mene! Zamisli da je njegov otac imao uticaj na moj zivot i moje odrastanje?
Nije meni zbog mene, nego zbog naroda.
I hajd’ mi sad recite k’o bi to citao?
Ovako ja znam kad istresem otamo gjde ponekad zaboli da moj narod razumije i da sa sobom nosi otprilike istu “zucnu kesu”. Ovo ovdje su komentari, pa se mi siti ispricamo (hvala Hana i Damire), a sa rodbinom se sve svede na onu krasoticu od recenice: Mi smo dobro, sto i vama zelimo…
Ja se zaista ne ljutim ni na koga. Ucinim tek toliko koliko mi savjest nalaze i koliko svaki zdrav razum treba da ucini za starije i iznemogle u svom okruzenju. Za vise od toga trebalo je takodje vise “od onoga”…
Ko razumije shvatice.
Pozdrav svima.
Mahir
October 5, 2011 at 12:56
Ma mnogi se pokazuju u boljem i pozitivnijem svjetlu,nego sto jesu.Govorimo o zenici.Ima i bilo je toga uvjek.Nije da ih hvalim,ali moja su djeca divna.Savrsena.A hvalis se vec i te kako.To su nasa lukavstva,nauceno je to.Koliko u bosni tih klasicnih gradjanskih porodica ima uopste,o zenici govorimo,ne to sto bi neko htio to pokazati da je tako..Ovo je polemicki,da ne ulazimo u bilo ciju privatnost.Volio bih ja vidjeti kakve su to familije od drugih..Evo ovih citalaca.Pa bi tu svasta nasli,ali ljudi to vjesto kriju,ne govore,imaju svoje neke tajne a tajne se ne otkrivaju.Pa dok su roditelji zivi ,oni to najvjestije znaju prikrivati,,pa kad oni odu sve to izadje na povrsinu.Familija se ne bira,mozda prijatelji,ali mozda.Covjek je mozda kriticniji prema svojoj,nego necijoj drugoj.A i da ima negativnosti,zasto bi se ja stidio zbog postupka nakog iz moje familije,Svako za sebe neka odgovara.Ne treba na njih gledati kao na neke svece,ljudi ko ljudi,Svi mi imamo mana.Ali kada si sa svojima,vidis koliko njih i njihovih osobina ima u nama.Covjek malo sebe bolje upozna.Sada ko kome odgovara za neko druzenje,to ne mora.Neka mercedesa,kuce,nije sramota biti bogat.Koliko sam cuo da mnogi hvale svoje familije ,a kada vidis…Kako miro kaze u utakmici dobijes po nogama,ali utakmica se igra do kraja, pa vidjecemo ..Mala polemika samo..
pozitiv
December 29, 2011 at 13:09
Izvanredno!
Prvi dio novele “amputiran” što se tiče emocija. Baš kako treba. Jer je dječji emotivni život neizgrađen, nerazgranat, u povoju…Prvi dio je “amputiran” jer je svega nedostajalo kad je bilo najpotrebnije…
Skeniranjem dženaze upravo je otkrivena neobična dramatika koju može osjetiti samo jedna krhka i senzibilna osoba.
Koliko god surovost i tragično otuđenje u prvom dijelu novele, učini čitaoca “promrzlim”, jednako toliko, pa i više ga “otkravi” raskošna erupcija emocija djevojčice iz priče u epilogu.
Ova priča funcionira na antagonizmu atmosfere prvog i drugog dijela.
Citiranje hadiskih izvora približava radnju, emociju i poruku priče sferi univerzalnog, svevremenog ili bezvremenog…
Duhovita surovost i osjećaj da čak i autorica sam posmatra ova dva “usamljena pileta”, bezosjećajno, hladno, zlovoljno (što je također jedno izvanredno sredstvo izražaja), samo je privid koji pojačava vezanost čitaoca sa novelom (koja zbog toga dovodi do toga da su se neke osobe pravo isplakale).
Ovo bi bile neke izvanredne, neuobičajene, rijetko viđene majstorije svojstvene samo rijetkim književnim talentima.
Da bi se talent potvrdio – treba ga razvijati (čitanjem, razgovorom, pisanjem, dorađivanjem…)
Padaju mi na pamet još neki lijepi sokovi koji se naziru u ovoj noveli, ali ću biti preopširan ako se upustim u dublju analizu.
A naravno ima i gafova, ili blaže: slabijih dijelova novele. Jedan je u prvom dijelu, možda u nekim momentima malo previše patetike, a u opisu dženaze neke nedosljednosti vezane za raspored radnji i izgovorene riječi imama… Možda bi obraćanje (vezano za hadisko kazivanje), koje prakticiraju imami na dženazama, trebalo malo stilski zaodjenuti, tako što bi se lik kazivaoca malo približio čitaocu.
Zamjerke, naravno, i nisu neki veliki nerješivi problem. Naša autorica je nebrojeno puta pokazala da ima smisla da riješi i komplikovanije situacije.
Iako, imam loš dan (nisam baš u formi – riječi me ne slušaju), nakon što sam (sa velikim zakašnjenjem) pročitao priču, čini mi se da sam bolji nego što sam bio prije nego što sam krenuo sa čitanjem.
Treba li bolji kompliment?!?
Mediha
December 29, 2011 at 16:24
@pozitiv: Hvala! Ne treba mi bolji kompliment od vremena koji ste Vi izdvojili da pročitate moje piskaranje, a posebno vremena koje ste odvojili da proanalizirate ono sto ste pročitali.
Još jednom od srca zahvaljujem i želim Vam svako dobro u životu.