Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Saneli Redžepagić

Piše: Peđa Kazazović

Želim ovo jutro da vam ispričam priču. Priča je o ženi, koju sam imao priliku vidjeti samo par puta u životu. To je jedna od onih osoba koje me svojim talentom osvoje i učine tako malim i nebitnim, pomalo nezaslužnim…izdajnikom umjetnosti. Osobe koje nose vanserijski talenat, a koje su predane umjetnosti kao takvoj u svoj svojoj cjelini, često me na neki način postide jer priznajem, ja sam svoju umjetnost previše usmjerio ka novcu i komercijalnom svijetu.

Prvi put kada sam vidio Sanelu, bilo je to na Božićnom koncertu u crkvi Sv.Ilije u Zenici. Tri zeničke operske umjetnice su izvodile sabrana djela starih majstora, između ostalog i segmente opere Carmen, Georgea Bizeta. U jednom trenutku, pojavile su se sve tri na bini te su počele da pjevaju odlomak Tercetto, po jedna za svaki dio komada. Prve dvije operske dive su bile poprilično dobre, pjevale su tačno, korektno. Sve je bilo odlično u kombinaciji sa savršenom akustikom prostora crkve. Ali onda… onda se desilo ‘to’. Upoznao sam Sanelu Redžepagić i to možda na najbolji način na koji sam je mogao upoznati – kroz njen vanserijski, svjetski talenat.

Počela je da pjeva, drsko i bezobrazno. Istupila je korak naprijed, ispred svojih kolegica – te je sa takvom dozom strasti počela da niže niske tonove, sve ka višim. Takva energija, strast, pogled prema gore, nebu, uzvišenom… na takvom jednom mjestu, lokalnoj crkvi u manjem gradiću u nekoj Bosni – šteta je samo što se sve to nije desilo negdje u Covent Gardenu, La Scalli, Sidneyu… Taj njen iskorak je bio toliko snažan, da su se ostale dvije pjevačice samo zgledale u čudu… malo u Sanelu s leđa, malo jedna u drugu.

A Sanela je bila umjetnost.

Grč u rukama, savijanje u stomaku, patnja… strast, požuda… sve se to vidjelo u svakom taktu, svakoj noti koje su tada, to veče, pripadale samo njoj.

To su ljudi koji me ostave bez daha. Cijenim umjetnost, a ljudi koji jesu umjetnost me jednostavno razoružaju. Spreman sam besplatno raditi za njih, provoditi vrijeme sa njima na svoju štetu, upijati i najbezveznije rečenice koje izgovaraju, tražeći ‘uzvišeno’ u svakoj od njih. Yeah, I am a fool for art.

Sanelu nakon tog trenutka sam vidio samo još dva puta.

Jednom, dok sam išao da obavim neke gluposti po gradu, direktno ispred mene na nekoliko metara, hodala je ona. Obučena u crno, laganim korakom koji je odudarao od takta svih drugih prolaznika na ulici. Prolazila je kao da se naslućivalo da ne pripada niti ovom vremenu, niti prostoru, niti tim istim ljudima oko nje. Crni šešir joj je sakrivao oči, propuštajući samo jedno oko, desno, da povremeno proviri i potvrdi ‘da, tu sam.’… Kao zaleđen, usporio sam i upijao svaku sekundu tog prizora. Nižeg rasta, tako neobične harizme – jednostavno sam osjetio ogromni naboj elektriciteta koji ju je okruživao. Znam, znam… djelujem fanatično, ludo… ali ne mogu a da ne pišem o tome.

Zadnji put sam je vidio u hodniku Bosanskog narodnog pozorišta. Tada me pogledala, u prolazu, ovlaš i nezainteresovano.

Nikada se nisam usudio da joj priđem i kažem ono što mislim o njoj. Bio sam dijete koje se bojalo da će ga gledati kao ludog, fanatičnog, opsjednutog. Volio sam svaki detalj te umjetnosti koju je nosila sa sobom. Volio sam sve to jer sam u njenom glasu osjetio sve muke čovječanstva koje nas okružuju, svu sreću, žal, radost… sve je bilo pomiješano i sročeno u kratke oscilacije Sanelinih glasnih žica koje su proizvodile tonove, tako milozvučne i nježne ali i vanzemaljske u isto vrijeme.

O njoj sam slušao priče. Njena buntovnička ‘rebell without cause’ priroda je davala samo dodatni čar svemu što sam do tada vidio. Biti svoj, biti van prostora, zemlje, običaja, tradicija, kolotečine, nasilnog morala – sve je to bila Sanela. Možda je osjećala činjenicu da je bila medij svjetskog talenta, te da kao takva nije ni morala da živi kao drugi.

I nije ni živjela kao drugi.

Sve priče koje imaju taj pomalo epski, herojski karakter, se eventualno ispričaju i završe na nesvakidašnji način. Priča o Saneli Redžepagić se završila 2008. godine, kada je umrla od raka dojke. Liječila se u Italiji, bezuspješno. Svoje zadnje dane je izbrojala u zemlji koja joj je dala toliko mnogo: kolijevka opere, velikih majstora, ljubavnih priča pretočenih u muziku. To je bila Sanela.

Nažalost, priče koje je njen glas prenosio nikada nisu dospjele do ušiju miliona. Njena strast je ostala zarobljena između zidina crkve Sv.Ilije… pozorišta u Zenici i još par drugih, lokalnih institucija.

Nije mi žao Sanela što te nikada nisam upoznao. Ono što bismo pričali u hodnicima pozorišta, na možda nekoj usputnoj kafi – sve to bi bilo tako nebitno u odnosu na ono što sam vidio onaj dan u crkvi. Bio sam dijete. Širom otvorenih očiju sam tražio ‘vanzemaljsko’… ’uzvišeno’. Živio sam u malom industrijskom gradiću u kojem se umjetnost nikada nije cijenila i tražio sam svjetlo. Tražio sam utjehu i nadu, a ti si mi to pružila. Tada… te noći, na Božić.

Hvala ti na tome.