Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Da li je Zenica obezglavljena?

Piše: Hana Kazazović
Foto: Almir Alić

Grad kao grad sam može funkcionisati dobro čak i kad je država totalno rasklimana. Može kad ima dobru “centralnu jedinicu”, glavu koja će misliti i smisliti način kako. Nije to problem samo Zenice, 90% gradova u BiH ima iste probleme, samo nas ovi zenički bole više jer živimo sa njima. Mogli bi mi Zeničani biti puno bolji kada bi nas neko vodio ka boljem.

Jeste li nekad imali priliku vidjeti kad neko zakolje kokoš za supu na primjer? Tačnije kad joj sjekirom odsiječe glavu. Ja jesam, davno kao dijete, i vjerujem da od tada imam ovaj veliki strah od svih pernatih stvorenja, takav da čak spavam na jastuku od spužve. Kokoš bez glave, dok još ima u sebi posljednje ostatke života, trči na sve strane i teško ju je čak i pogledom pratiti. Pri tome klepeće krilima, vrti se i to traje sve dok i zadnji živac ne prestane sa radom. Dok se ne umiri. Gledajući tu scenu nekad kao dijete došla sam do zaključka – kokoš bez glave jednostavno – ne radi.

Glava je vrlo bitan dio svakog organizma. U njoj se nalazi centralna jedinica zvana mozak i iz nje se upravlja svakim organizmom. Tako je sa svim živim bićima. Ali istovremeno je tako i sa svim u životu – i sa preduzećima, strankama, vojskom, organizacijama, gradovima i državama. Svi moraju imati glavu – predsjednika, upravni odbor, generala, (grado)načelnika.

Svjedoci smo ovog ludog današnjeg vremena u kojem je sve nekako okrenuto naopačke i u kojem svako normalan ima 1001 zamjerku na okolinu i društvo u kojem živi. Na sve strane jad i bijeda, kriminal, lopovluk, korupcija, a narod sjedi, šuti i trpi. Samo nek’ ne puca i dobro je. Samo nek’ ima šta za pojest’ i dobro je. Malo ko gleda naprijed a i oni što gledaju ne vide daleko.

U čemu je problem? Jesmo li mi zaista tako loši ljudi da možda bolje nismo ni zaslužili? Jesu li Zeničani zaista najgori od svih? Šta vi mislite?

Ja mislim da nisu. Ljudi k’o ljudi, skoro svugdje su isti. Ovo je Balkan, prostor na kojem su nas decenijama navikavali da nam neko drugi rješava probleme. Imali smo vođu(e) koji su nam određivali pravila kako ćemo i šta ćemo i spremali su nas za totalno druge uslove života od ovih u koje smo dospjeli. Išli smo u škole i učili šarolika znanja jer smo odrasli na tezi da treba završiti školu, fakultet, a onda će doći i posao. I tako “obučeni” stigli smo u ovaj robokapitalizam.

Priča mi kolega neki dan kako u Americi od malena djecu uče da trče za svojim prilikama, da ih ne propuštaju, da je život borba u kojoj pobjeđuju samo najbolji. Takvih priča čak ni danas nema kod nas. Naši učitelji i profesori još uvijek djecu uče da je važno završiti školu. Jeste, a poslije će osijediti na birou čekajući da ih neko zaposli ako nemaju štelu ili ne uđu u stranku. Ili dok se ne sjete sami pokrenuti neki biznis. Puno će vode još proteći Bosnom dok se te stvari ne promijene i dok se u našim glavama ne okrene način razmišljanja. Meni su profesori na ekonomiji čak rekli da je nekad najlakše sačekati da starije generacije pomru da bi se sprovele promjene. Jeste, takva nam je bila lekcija koja mi je tad zvučala jezivo.

Ali da bi se došlo do tih lekcija i do promjena treba ih smisliti negdje. U nekoj “glavi” na primjer. I činjenica da to kod nas ide prilično teško.

Na čelu države troglava aždaja. Misle samo o sebi i o tome kako će što duže ostati na vlasti. Za ovo godina koliko živim u BiH nisam zapamtila niti jedan slučaj u kojem sam osjetila da je neko od njih pomislio i na mene, tačnije narod. U ovo se uklapa i Federacija i Kantoni. Sve priče o tome kako im je stalo su šuplje. Ako sumnjate probajte se sjetiti koliko dugo nemamo vlasti i koliko je dugo trebalo da se formira i ovdje gdje je formirana. Za fotelju, dvije su blokirali čitavu državu. Narod? Da, znam, brinu. Na nekoj pauzi možda.

A ono što mene najviše nervira i muči u svemu su gradovi. Grad kao grad sam može funkcionisati dobro čak i kad je država totalno rasklimana. Može kad ima dobru “centralnu jedinicu”, glavu koja će misliti i smisliti način kako. Nije to problem samo Zenice, 90% gradova u BiH ima iste probleme, samo nas ovi zenički bole više jer živimo sa njima. Mogli bi mi Zeničani biti puno bolji kada bi nas neko vodio ka boljem.

Ne slažete se sa mnom?
- Da li je za jedno preduzeće važno kakav mu je direktor? Ako direktor zna svoj posao i ako zna sa ljudima veće su šanse da će preduzeće raditi dobro.
- Da li je važno ko je i kakav je trener nekog fudbalskog kluba? Da li se pri njegovom izboru možda gleda šta je do tada napravio u životu?
- Da li svaka zgrada ima predsjednika kućnog savjeta? Znate li neku zgradu koja ispred ima cvijećnjak i klupe dok su zgrade okolo razvaljene i neuredne?
- Znate li neko udruženje koje dobro radi i svojim članovima stalno olakšava i popravlja život. Ako ne znate posjetite blog Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica
- Jeste li čuli za Edoteku, zenički kviz koji sada okuplja po nekoliko stotina mladih sedmično, a krenuo je sa desetak ljudi?

Svima je zajedničko što imaju glavu koja misli o njima. Brine o njima stalno, svaki dan, svaki sat. Sve što radi radi zbog njih, da bi im bilo bolje, da bi napredovali. Glave o kojima je ovdje riječ su srasle sa “organizmom” na kojem se nalaze i one misle samo o njemu.

- Stambena zgrada u kojoj predsjednik kućnog savjeta misli samo o tome kako će sebi uzeti dio od para za čistačicu nikad neće imati uređen cvijetnjak ispred niti složne stanare. Takve zgrade se ne mogu nikad dogovoriti ni o gorućim problemima.
- Udruženje čiji predsjednik misli o tome kako će sebi uzeti dio sredstava namijenjenih nabavci opreme neće napredovati niti će njegovi članovi birati ponovo istog predsjednika.
- Da Edoteka ima na čelu dva lika koji samo gledaju kako će uzeti pare od sponzora a da pri tome takmičarima ne ponude bolju zabavu sasvim sigurno ne bi napredovala iz kola u kolo.

Jednostavno, zar ne? Samo treba imati čistu, sposobnu i poštenu glavu.

Nama u Zenici takva fali odavno. Da misli o gradu, da radi za grad i građane. Da zna taj posao. Da nam probudi nadu, da nas ubijedi da možemo i znamo bolje. Tako rade velike vođe, a samo oni donose dobre rezultate. Onda ćemo i mi biti bolji. Ovako smo samo poput one kokoši sa početka priče – obezglavljeni trčimo u krug svjesni da ne možemo dugo.

Slični postovi

• May 4, 2012 -- Jedna retro priča (8)
• May 1, 2012 -- 1. maj – praznik koji slavimo pogrešno u zemlji koja ima 50% nezaposlenih. I Google nam je to pokazao (0)
• April 24, 2012 -- Da ne biste jeli za ručak paštetu posjetite web stranicu Elektroprivrede BiH (1)
• April 12, 2012 -- Osvrt na Zenicu danas povodom njenog nekad važnog dana (4)
• March 19, 2012 -- Zašto mislim da je kontrola licenciranog softvera u BiH krajnje bezobrazan potez? (0)