Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Bućkuriš

Piše: Mediha Selimović

Vijest po vijest, misao po misao… u glavi bućkuriš. Sve mi se nešto pomiješalo, strane svijeta, dani i godine, niti znam gdje šta počinje, niti gdje se završava, šta je normalno, a šta nije…

Priča prva

U ovom svijetu postoji ( i uvijek će postojati ) razlika između živih. U ovom svijetu postoji razlika i između mrtvih i ubijenih. Nije isto biti ubijen u Sarajevu na Markalama, u Tuzli na Kapiji, tamo negdje u Afghanistanu, Gazi, New Yorku i Oslu.

Ako me teroristi budu ukidali sa ovog svijeta, nek‘ me likvidiraju tamo gdje vrijednost imaju plavo-zelene oči i plava kosa. Tako ću danima izlaziti u svim novinama, zajedno sa neutješnom porodicom zbog gubitka mene, nedužne stanovnice zemlje Evropske Unije iliti USA.

Bože dragi sačuvaj me te pokore da me klepi neki terorist u Bosni, Avganistanu, Gazi, Libiji i ostalim terorističkim destinacijama… u kojima život manje vrijedi, a bol ne postoji.

A sada, ne preostaje mi ništa drugo nego da pratim navijanja jednih što terorist nije „naš“ i onih drugih što znaju da terorist mora biti tamnoput, crnokos i tamnook i da ovi svjetloputi mogu biti samo psihički bolesnici. Terorist, ovog tena i ovog porijekla… ma nikako.

Osim što svi teroristi šablonski izgledaju, tako se valjda šablonski i oblače. Kalimerova kapica na glavi, talibanke do članaka i malo štrkljave bradice za sukanje govore i ukazuju na opasnost od terorizma, a sva ostala ubijanja na divljanje psihičkih bolesnika.

Njegoš bi rekao: Svijet je ovaj tiran tiraninu… a ja kažem: *ebem te svijete da te *ebem i u rasu i u boju i religiju i sve ove teroriste i „psihičke bolesnike“ zbog toga nastale. I naravno sve ove navijače po stereotipu koji najbolje znaju ko je ko i na koga ko liči.

Priča druga

Govorili su mi da sam se rodila kao vrlo, vrlo lijepa beba i da su me medicinske sestre pokazivale po porodilištu zajedno sa bujnom kosicom i svezanom palmicom na glavi.

Eh, s obzirom da su naša porodilišta prilično izvikana i da tu kao bude svašta, ja sam vremenom sve vise ubijeđena da su mene zbog te novorođene ljepote iz zavisti zamijenili u porodilištu i mojoj rahmetli majci uvalili ovu spodobu koju je donijela kući ne buneći se previše, po onoj narodnoj: daj šta daš. Ionako joj se nije dalo u djeci. Kontam, ako je bilo tako kako su mi pričali, onda nije logično da sve od toga izlapi u prvom poluvijeku jednog života.

Kako starim, primjećujem samo da mi raste sve nešto što mi ne treba i otpada ono što mi treba. A ja pravila i …

Pokušah očajnicki s palmom na glavi, pa svezah kosu baš onako kao sa slike što me ono slik‘o ludi dajdža kad sam se kobijage tek rodila. Hajd‘ rekoh, možda je do kose i hrabro krenuh prema ogledalu koje ne prepozna Snjegulicu, već mi ni pet ni šest izrecitova Njegoša u sekundi:
„Sve se čo’jek bruka sa čo’jekom
Gleda majmun sebe u zrcalo.“
- Marš, rekoh, i ti i Njegoš ti zajedno s tobom.

Zato molim vlasnika one vrlo lijepe bebe rođene u septembru 1964. godine u zeničkom porodilištu da je vrati nazad na kućnu adresu, ali samo ako joj to što je lijepo nije pootpadalo sa nje. Ako jeste, nek‘ je zadrži i dalje, jerbo takva je i ova što su mi je materi uvalili kao alternativu.

U stvari, htjedoh reći da treba znati i ostariti. Problem je što mi se mozak još dobro drži (mašala) i dođe mi da mu obučem gaće na izvrat zbog uroka ili da mu svežem crven čvorić oko vijuge, ali ono oko mozga ide polako, a sigurno u pravcu „rohnulo“.

Kad šta zaboli svi mi kao zavoj nude rodni list u smislu: čemu vakat tom i vrijeme. Koje vrijeme, čovječe, u mentalnom sklopu mi još sve hippie.

Al‘ naučiću valjda, naučili su i gluplji od mene.

Priča treća

Bila na godišnjem odmoru u Turskoj. Nije mi prvi put, već bogznakoji, pa i nije baš naročito interesantno. Turska je zakon kad ti treba ležeći godišnji, nešto kao odmor za zmije. Ležiš, ždereš, plivaš, čitaš i dobro se napregneš da skontaš ho’š li na lijevu ili na desnu stranu. Ja ljevak pa sve nešto na lijevu, muž dešnjak da sve nešto na desnu i logično da nam se onda pogledi sretnu (koja romantika, ha), dok ja ne upitam: Šta zvirljaš?

- Tebe srećo, tebe! slaže, a da ne trepne.
- Ništa mene, nego u koga si zvirljo dok sam ja bila okrenuta na desno?
- U Ruskinju, veli, Švabica otrcana.
- Trcnem ti oko, rekoh i pođoh da kujem plan kako ću mu kad mi opet ponudi ona svoja beskrajna leđa za mazanje zaštitnim faktorom 50+, onako nonšalantno i ofrlje premazati mu malo lijevo, pa malo desno oko, k’o biva u behutu, omaklo mi se, šta’š.

Predomislila sam se samo zato što znam da bi s posljedicama tog zahvata opet doššao meni na jaukanje i terapiju.

Tako maskirana svim faktorima zaštite (naočale do po lica, šešir za dvije glave, mlijeko za sunčanje, suncobran i knjiga) pravila sam predahe škiljeći po narodu, po parovima i ostalim mogućim i nemogućim kombinacijama koje je neobjašnjiva moć Univerzuma spojila i sastavila da životare i ljetuju zajedno.

I eto, kibicujući, ukibicah ni manje ni više nego bračnu ponudu na pijesku. Jedan par je dugo stajao zagrljen pored mora, direktno u mom vidokrugu i nikad, brate, da se odvoje jedno od drugoga. Brižna žena od akcije što čuči u meni misli: Odmaknite se, boninebili, pozliće vam. Dole prži pijesak, gore nebo, sve na 43 stepena, a oni ni mukajet. Sljepili se ko sijamci. I onda ona čučne i pođe nešto pisati u pijesku, što mene laganice pokrenu iz kamufliranog skloništa i ko’fol natjera u vodu. Kad sam došla do vode, onda sam zastala da mi valovi malo zapljuskuju noge, bacajući pogled prema pučini (ono coolerski, k’o u lošim filmovima). Hoću reći, noge su bile u vodi, a pogled ispod tamnih naočala izokrenut na stranu do gluho bilo da me šta ne maši. I sad mi ovo lijevo oko malo frlja na stranu, od silnog truda da sve po‘fatam.
Ona je na pijesku napisala: Willst du mich heiraten? (Hoćeš li me oženiti?) i to uokvirila u veliko srce.
On je onda čučnuo i ispod u tom srcu dopisao veliko: JA!

Onda su se opet slijepili, pardon, zagrlili i ljubili, ljubili, a ja sam rahat zaplivala i odmah se upiškila od nekog blagostanja i sreće. Doduše, ne moje sreće … ali je i ovu tuđu bilo lijepo gledati.

Kako plivah dalje, tako se po inerciji pođoh malo brinuti šta će biti ako on po povratku kući kaže: Schatzi (dušo), meni bilo prevruće, halali što me prenijelo… nisam baš mislio kako sam napisao. Onda sam odlučila da ne brinem, jer izaće to sve akoBogda na haj’r i na dobro.

Eh, sad ne bih ja ovo ništa napisala da se ne upiških od sreće (tuđe) u tursko more.

Sve mi to nešto kroz glavu prolazi kako pročitah ono šta napisa Ivo u makaranskom avazu. Ne zna Ivo da mi Bosanci pišamo u svakom moru, ali samo kad smo sretni. Kad nismo mi pišamo (a i seremo) gdje god stignemo. Za to nama nikad nije „tribalo“ more.

Ivo, k‘o da ne zna “svoj“ bivši narod? Kakvi smo i koliko volimo svoj „imidž“, k‘o da vidim da ćemo se sad da bi ga zadržali svi makar jednom popiškiti u moretu maksuz za Ivu i njegovu novinu, uz izvinjenje svim onima koji znaju da mi to ne radimo ništa manje, više ili drugačije od ostalih naroda i narodnosti bivše nam SFRJ. Voda ionako nosi sve.

Eto, odoh sad. Nemojte misliti da sam htjela nešto da kažem. Nisam, kao što nisam ništa ni rekla. Istresla malo bućkuriš iz glave koji mi poslednjih dana pravi kurcšlus, pa mi odzvanja ono: zzzzzzzzzzzzzzzz…

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)