Monday, July 11th, 2011 at 00:01
Visited 2802 times, 1 so far today
8372
Tekst koji je pisan prošle godine objavljujemo i ove. Da se ne zaboravi…
Piše: Mediha Selimović
Govorila bih, pisala bih, a riječi mi usahle, nema ih i ne mogu da ih pronađem u sebi. Postoji jezik iznad riječi i danas tim jezikom govorim. Da sam Desanka Maksimović danas bih napisala Bajku, krvaviju od Krvave… da sam Izet Sarajlić danas bih pisala Maloj, Velikoj mojoj o tome kako ih je bilo 28, kako ih je bilo pet hiljada i 28, kako ih je bilo više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Bilo ih je 8 hiljada 372. Sad bi bili očevi, sad ih više nema.
„… A mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove, a nikoga nismo ubili,
mala, velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je poslednji put
Crven kao komunizam gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna
Prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnuloj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu
Tamo gdje se svršava vrat
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda poslednji put…“
U tuđem, na tuđem, ja sam tuđa. Voljela sam mog sina, voljela sam moje dijete. I zamišljam ga ja. Sjećam se kada izlazi iz svoje sobe i kako vadi cigaru, pa je pomiriše, stavi za uho i čeka kafu da stavim, pa zapali cigaru. I onaj dim….on je znao dunuti dim u krugovima onako jedan za drugim..pa čini mi se da se moglo oklagiju provući kroz one kolutove. Toliko ja stvorim to sebi u mislima, da ja njega i osjetim i dodirom i svim. Onda kažem – Bože što mi ga nema. Pa što se to desilo. Bože, zar su ti ljudi mogli tako nešto uraditi. I nije to samo jedno dijete, to je hiljadu majki. (Kada Hotić, Srebrenica)
Postoje ljudi koji odu i ne vrate se. Ima takvih sudbina. Ali, ovi ljudi osim što se nisu vratili, nisu našli smiraj.
O, Bože, zar je puno tražiti od tebe smiraj za nestale. I smiraj za preživjele. O, Bože, ne daj nikome sudbinu jedne srebreničke majke, koja zatvara oči i čuje samo krik. I to ovdje među nama, gdje se dodiruju nebo i zemlja, krv i suza, prošlost i sadašnjost…
8372.
Broj.
Ubijenih.
Ne zbog onog što su uradili, nego zbog onog što su po rođenju postali.
Tu ni pero, ni misao ne mogu dalje…
Velike sile i mali narodi.
„Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih izrešetanih iluzija…
Sada bi bili očevi,
Sada ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi čekaju kao grobovi
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.“
„I sve se to desi između izlaska i zalaska sunca… na kraju dvadesetog stoljeća, u jednoj zemlji Bosni, na brdovitom Balkanu. U toj jednoj i mojoj zemlji Bosni, ni prošlost ne prolazi. Ostaje nam da se živi tu između Istine i Nepravde, da boli i steže u grudima.
Tako to valjda prestane rat. Zašuti oružje, a majčinska srca počnu da vrište. U toj mojoj zemlji Bosni.
Saginjem glavu i sutim. Šta da ti kažem Majko srebrenička?
Opet je juli, jedanaesti… prolaze godine. U toj mojoj zemlji Bosni…
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Gost kolumnist, Lotus
Tags: Kolumne, Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/07/8372/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
a alic
July 11, 2010 at 09:37
Lijep tekst uskoro ce i prica i fotografije direktno iz Srebrenice.Pozdrav urednistvu
Mirsad Đulbic
July 11, 2010 at 12:29
Ništa novo se nema kazati. Sve je već hiljadu puta kazano. Treba kazivati onima, koji unatoč očiglednim dokazima prave smutnju, prave se leudi, ubiru nacional-socijalističke poene za onoga u Hagu i onoga koji se navodno krije u Srbiji.
Koga interesira sve sublimirano na jednom mjestu:
http://bs.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Srebrenici
muta
July 11, 2010 at 16:47
Ne znam da li je istina,ali sam procitao na Zenicablogu(vidio i fotografiju)da je pred kamenim spavacem bilo jako malo ljudi,da odaju pocast zrtvama srebrenickog genocida!Jos je tuznije sto im se nisu pridruzili bar oni iz obliznjih kafica!Mene je stid,stvarno!Pa,zaboga,vise se ljudi okupilo da obiljezi Titinu godisnjicu smrti nego da ,bar za trenutak,minutom sutnje oda pocast zrtvama najstrasnijeg masakra i genocida nakon drugog svjetskog rata!Zalosno,gledajuci fotofrafiju iz Zenice,mislio sam da nije mozda rijec o Banja Luci,ali nije…Eeee ljudi ,ko ne zna za svoju proslost,ne ceka ga nikakva buducnost!Medihi hvala za clanak!
Svima zelim dobro zdravlje!
Mirsad Đulbic
July 11, 2010 at 20:40
@ Muta: Udruženje civilnih žrtava rata nikada nije valjano obavijestilo stanovnike Zenice, pa ni za današnji događaj. Dodatno, oni su do unatrag dvije godine radili na dva kolosjeka – imali dva rukovodstva. Mi dan-danas, niko iz NVO sektora ne zna gdje su?
Dakle, obavijestili su medije, a nisu našli za shodno na neki način obavijestiti stanovništvo.
Zaključak: Nije njima stalo do stanovništva, ni do pijeteta prema žrtvama, nego da budu u medijima!
Dodatno, to je vezano za Međunarodni dan civilnih žrtava, pa je valjda trebalo odati počast zeničkim civilnim žrtvama i ujedno i srebreničkim.
Mi-SA
July 12, 2010 at 12:01
Nista se ne moze reci sto nije receno, oplakano, uzdahnuto. Ali bez obzira na to treba i dalje govoriti, ma koliko male i krhke bile rijeci u ovom slucaju. Sutnja je zaborav, sutnja je odobravanje, sutnja je nemoc, a to necemo.
Gledala sam kako su u nekim gradovima Srbije juce osvanule cestitke povodom dana oslobodjenja grada Srebrenice i nisam mogla da vjerujem svojim ocima da postoje “ljudi” koji su poslije toliko zla, spremni opet na ZLO. Dokle ide “ljudska” svirepost?
Zato, hvala Medihi sto se sjetila Srebrenice. Ne smijemo je zaboraviti i ne smijemo je precutkivati! I ne smijemo misliti ako zivimo u Zenici ili negdje drugo, da nas se bol “tih tamo” ne tice.
Pozdrav svima i svima zelim zivot koji je daleko od placa i tuge, a kamoli trazenja kostiju djeteta, muza, brata, oca….
Slobodan
July 11, 2011 at 16:33
Tačno je da se ne moze reci nešto sto već nije receno ali se stalno mora ponavljati. Bošnjaci ne smiju zaboraviti šta im se desilo ali ni srbi ne smiju zaboraviti (ali prvo moraju iskreno shvatiti) šta su neke ubice uradile bošnjacima u njihovo ime. To nije bila bitka već otvoren i organizovan lov na ljude, masovan zločin koji mogu uraditi samo luđaci željni tuđe krvi i osvete. Potočari moraju postati mjesto organizovanih posjeta svih razreda iz svih škola i iz cijele BOSNE i HERCEGOVINE. Svaka generacija dijece koja izraste bez spoznaje kakve zločine su ustanju napraviti oni koji se zovu ljudima, je izgubljena generacija, podložna manipulacijama. Nažalost, Srebrenica je samo škola za normalne jer mnogi ljudi nikada neće shvatiti da nema herojstva u zločinu ili su ustvari i sami zločinci koji eto nisu bili u prilici da pokažu svoje herojstvo.
sunce aprila
July 11, 2011 at 23:15
Italijanska glumica Roberta Biagiarelli svojim radom je pomogla da se siri istina o ovom genocidu.Uradila je mnogo i na konkretnoj pomoci srebrenickom kraju, koordinator je Italijanske koopercije za pomoc Srebrenici, i u Bosni je vec sigurno dosta poznata.
Upoznala sam je u njenom rodnom gradu, poslije gledanja njene monodrame ” A come Srebrenica” – A kao Srebrenica, prije nekoliko godina, i taj susret i emocije koje ostaju poslije gledanja te monodrame bile bi motiv za pricu.Predstava je izvedena oko 400 puta, i osim na bosanski prevedena je i na spanski, mislim da su u Sarajevu i Tuzli imali priliku da je vide.
Roberta je napravila i reportazu 2005. Le voci dell’oblio-Glasovi zaboravljenih, i 2006. dokumentarni film Souvenir Srebrenica i za oba rada dobila znacajne nagrade.
Bosni su potrebni ovakvi prijatelji i treba im zahvaliti za ono sto cine.
Mirsad Bajramovic
July 14, 2011 at 23:01
Cestitka Medihi i svima na izuzetno korektnim komentarima.Tragedija do vrha nebesa,i citajuci novine ovih dana sa prostora bivse nam drzave,nemogu a da se ne otmem utisku koliko jos bolesnih umova hoda tim prostorima.Promocije knjiga koje negiraju da se Srebbrenica uopce dogodila.Vjerovatno se snimao Holivudski film ali sa bojevom municijom.Neko je davno rekao da svaka majcina suza je ista,nijedna nema ukus religije,nacije.Zao mi je svakoga ko strada na pravdi boga,osim onih koji su bili brzi na belaj i rat im dosao da pokazu svu prikrivenu prljavstinu nosenu u sebi, a uceni mrznji od malih nogu.Kao sto u jucerasnjem komentaru Slovenackog “DELA” novinar primjeti,novi”mladici” nastavljaju velicati masovne ubice,kao svoje heroje,a rodjeni u ovome ratu ili poslije njega.Provode svoje tinejdjerske dane mitingujuci i slaveci zlocin, bez marke u dzepu,dok njihovi vrsnjaci u normalnom svjetu gledaju da postanu korisni clanovi u svome drustvu kao buduci doktori,advokati, inzinjeri.Sta reci nego pomracenje uma koje nista nece promjeniti do “Sudnjeg dana”.
seltik
July 16, 2011 at 13:58
“Bez marke u dzepu”,mitinguju….Vrlo lijepo primjeceno,samo da nadodam da bi bilo bolje tim avlija “drzavicama”da ponude mladima posao i barem priblizno svjetliju buducnost.Medjutim ne,oni se jako pazljivo trude da tti mladi nemaju niti za kafu i da mitinguju,mitinguju,…….
pozitiv
November 23, 2011 at 10:03
Veliki je sevap za svakog čovjeka, da ljudski “odreuguje” na masovna ubistva i stradanja.
Po tome se čovjek razlikuje od životinje. Čovjek od nečovjeka.
Oni koji su ogrezli u zločinu, ili ga brane, pa su i dan danas “slijepi kod očiju”, zaslužuju samo prezir.
Zato postoje talentovani ljudi, majstori pisane riječi, da ne dozvole da se u ovim našim gudurama nadjačava zavijanje obijesnih i krvožednih zvijeri…