Kecelja i Kicoš | Zenica Online - novosti i price iz Zenice

Saturday, June 4th, 2011 at 08:56


Visited 2697 times, 2 so far today

Kecelja i Kicoš

Piše: Mediha Selimović

Poznajem ih već dugo. Zajedno imaju 100 godina.

Počelo je prije trideset tako što je jedna Kecelja išla svaki dan u školu i iz škole. Bila je plava i kratka, navučena preko farmerica i majice. Oblačila se u kući i tamo se i skidala. Druge kecelje su uglavnom bile smotane u đačkim torbama i djevojke su rijetko dozvoljavale da se po tom surovom odjevnom predmetu na cesti prepozna status učenice. Ni mladići ih nisu baš ponosno i rado nosili.

Ova Kecelja se nije baš mnogo bavila pitanjem svog statusa, ni u kući, ni na ulici, a ni u školi. S keceljom ili bez kecelja Univerzum se svakako mnogo prije potrudio da joj dadne pečat „drugačije“ osobe, tako da je u toj ulici 12. Aprila bila prepoznatljivija po sudbini, nego li po odjevnim predmetima.

I tako, idući tamo i ovamo na toj istoj cesti Kecelju je primijetio jedan Kicoš. Pravi pravcati Kicoš, malo nabildan, malo arogantan, markiran, samouvjeren i zaposlen. Kecelja ga nikada nije primjetila. Prolazila je nečujno i tiho, s pogledom „u dalj“ i Kicoš se sve više okretao za tim pogledom i tom nesnosnom plavom Keceljom. U jednom trenutku je pomislio da Kecelja ima neki poremećaj i da ne živi u ovom svijetu, pa je upitao jednu njenu poznanicu ko je to čudoviste zamišljenog pogleda što ne skida taj paravan sa sebe.

- Ah, nemoj slučajno da bi joj prišao, prepast ćeš je!, rekla je Pametnica Kicošu.
- Ona se ne zabavlja i ne izlazi, znaš… kod nje je…

Kicoš nije ništa rekao, samo je od tada sve češće stajao na mjestima kojima prolazi Kecelja. I posmatrao je.
Kecelja se održavala u svojim šavovima. Pažljivo ih je zašivala i stezala da ne popucaju, jer put je cilj, a ona je morala do njega malo drugačije od ostalih iz svoje generacije.

I jednom, 30. decembra davne neke godiine, vraćajući se iz škole sa kolegicom, dok je sva Zenica vrvila od novogodišnjeg štimunga i gužve, ukaza se pred Keceljom jedan Kicoš, kao poljuljana spodoba sa pijanim osmjehom mahalskog šarlatana i reče:

- Gdje si ti, Keceljo?

Kecelja se uplaši, povuče se jedan korak unazad i odgovori:

- Otkud ti znaš da se ja zovem Kecelja?
- Ja znam sve o tebi, znam i koji broj cipela nosiš.
- Koji?, upita Kecelja
- 38, reče Kicoš.
- Tačno, reče Kecelja, ali ti to poznavanje ne daje za pravo da me zaustavljaš. Uostalom, ja mislim da si ti pijan, a Kecelja ne razgovara sa pijanim osobama, naprotiv, jako mi je neprijatno u tvom društvu.
Tačnije, stid me.

Kicoš opet razvali neki poluludi osmijeh i reče:
- Izvini, u firmi smo imali proslavu, tamo već počela Nova godina. Ali, nisam pijan. Možda malo pripit.
U stvari, glupo… ja ni ne pijem, ali da sad nisam popio ne bih te ni pozdravio. Za nešto je dobro što je u firmi počela Nova godina.
Nego, ja sam u stvari htio da pitam, kad ćemo na kafu?

- Nikad, reče Kecelja. Sa takvim kao ti, ja sigurno nikada neću piti kafu.
- Kakvim to?
- Pa takvim, poljuljanim i pripitim. Zaboravi to! Laku noć!
- Laku noć, Keceljo. Vidimo se ujutro, u sedam kad budeš išla u školu. Čekam te trijezan, da ti ponovim sve ovo što sam ti sad rekao.
- Neka, hvala! reče Kecelja i odjuri za kolegicom koja je čekala odmaknuta, dosađujući se.
- Ko ti je to?, upita je.
- Neka pijana budala, odgovori Kecelja.
- Znam ja ovog momka onako površno, Pametnica mi je pričala o njemu, mislim da rade zajedno.
Po onome što sam vidjela i čula, on je o sebi, pri sebi. Fin mladić.

- Sačuvaj me Bože ovakve finoće, reče Kecelja i produžiše dalje.

Sljedećeg dana, ujutro, u sedam sati, na istom tom mjestu dok je išla u školu u svom omrznutom sivom zimskom kaputu, čekao je Kicoš. Skockan i markiran, od glave do pete, čekao je sa rukama u džepovima.
Kecelja okrenu glavu na drugu stranu i nastavi dalje.

- Dobro jutro, Keceljo! povika Kicoš. Sinoć sam te pozvao na kafu. Moram ti nešto ponoviti.
- Hvala lijepa, ne pijem kafu. I žurim u školu.
- Znam da žuriš u školu, đačiću, reče Kicoš sa istim onim bezveznim osmjehom.
- Mala je razlika između tebe pijanog i tebe trijeznog. Ne znam hoće li ti to biti utjeha. U svakom slučaju, lijep dan!, odgovori Kecelja i nastavi dalje.

Kicoš je samo slegnuo ramenima, stavio opet ruke u džepove i nastavio dalje.

Od tada su prolazili dani i mjeseci. Sretali su se Kecelja i Kicoš počesto, ali više od „Zdravo“ nisu od tada razmijenili. Kecelja je jednog dana morala priznati sebi da onaj njen pogled u dalj, traži Kicoša na cesti, ako ga ne vidi nekoliko dana. I da se onog momenta kad ga ugleda napravi da ga ne vidi.

Kicoš se nije pravio da je ne vidi, naprotiv jasno joj je davao do znanja da je vidi, ali nije joj prilazio.
Kecelja je bila zbunjena i uplašena. Još se nije zabavljala, još nije imala momka i nije baš znala definisati svoju potrebu za „ukazivanjem“ te dotjerane i arogantne prikaze. Jedno je bilo vidljivo na prvi pogled, a to je: dva smo svijeta različita. Toliko je mogla zaključiti tada i sama sa svojih nepunih 18 godina.

Sljedeće što je morala priznati sebi je da joj gode Kicoševi pogledi. I da Kicoš ima stila.

I poslije nekih pet-šest mjeseci sudare se Kecelja i Kicoš na Bulevaru. Išli su jedno prema drugom kao oni jarci sa međe. Taman kad je zašiljila pogled u dalj i digla glavu da prođe, Kicoš se zaustavi ispred njenog nosa i reče:

- Eh, Keceljo, je li vrijeme da ti i ja popijemo onu kafu od zimus? Ostala si mi dužna.
- Nisam ja tebi ništa dužna.
- Pa dogovor je dogovor.
- Ja koliko znam ti si se dogovarao sam sa sobom, sa mnom se nisi ništa dogovorio.
- Ti si Keceljo draga, jako tvrdoglava osoba.
- Hvala na rječitosti i komplimentu, Kicošu!
- Hm, nema na čemu i drugi put! reče Kicoš. Opet slegnu ramenima i produži dalje.

Kecelja nastavi u svom pravcu , osjećajući kako gori u licu i kako joj srce lupa ko starinski zidni sat.

- Nema ti spasa, Keceljo… ti si se zaljubila, pomisli. Al‘ što baš u njega, kraj toliko dunjaluka? Šta ako voli popiti? Šta ako se poigrava sa tvojim neiskustvom? Šta ako se sad smije tvrdoglavom đačetu? A i da sve to nije tako, šta će on s jednim djetetom?

Prošlo je i to ljeto, opet je Kecelja navukla omrznuti sivi kaput. Već je bila maturantica, ponekad bi se i našminkala, a i cipele su postajale sve visočije. Kicoš joj je jednom poslije rekao da je posmatrao proces metamorfoze uživo. Požalio je sto je to rekao naglas, umalo mu Leptir zbog te izjave ne odleti sa ramena.
Bilo je hladno i razbolio se Keceljin brat. Odvela ga je u hitnu pomoć, gdje je dobio injekciju i antibiotike. Vraćajući se kući i izlazeći iz apoteke „12.april“, pred njih je kao grom iz vedra neba iskrsnuo Kicoš.
- Joj, samo ti ne… pomisli Kecelja i prođe sa bratom. Kicoš je zastao i gledao, ali nije ništa rekao.

Sljedeći dan ujutro stajao je na onom istom mjestu na kojem je prvi put pozvao na kafu.
Prišao je ozbiljno i rekao:

- Zdravo, Keceljo! Samo da te pitam jesi li dobro? Sinoć sam te vidio kad si izlazila iz apoteke.
- Dobro sam…, reče. Hvala! Brat mi je malo bolestan, pa se nismo usudili bez doktora i antibiotika.
- Mogu li ja kako pomoći?
- Nema potrebe, hvala. Sve je pod kontrolom.
- A možeš li ti meni pomoći?, upita Kicoš.
- Ne vjerujem da sam u prilici da ti pomognem, reče Kecelja.
- Oooo, itekako si u prilici. Hajd‘ na kafu sa mnom, to bi bilo nešto kao antibiotik za moju bolest.
- Znači, bolestan si?
- Vrlo!

Nasmijaše se, a Kicoš na brzinu reče:
- Gdje ćemo? Trojka nam je najbliža.
- Onda ćemo u Trojku, reče Kecelja.

I popiše kafu. Dogovoriše se za još jednu, pa još jednu…

Popili su od tada more kafe. Kicoš je naučio Kecelju da je pije.

Kecelja je lako zavoljela Kicoša i postala ovisna o njemu. Kicoš je bio najstrpljivije stvorenje u njenom životu. Hodao je pored nje na pristojoj udaljenosti, zato što je ona to htjela i smijao joj se. Ona se durila i govorila mu da je uobražen. I da je starac koji ne razumije djecu. I da je on bio sedmi razred, kad je ona bila prvačić… Prvi put je poljubio na prepad. Kecelja se zamalo nije srušila. Kicoš se opet smijao i rekao joj: Nema veze, naučiću te i to.

Poslije su se svađali sat vremena zbog te glupe rečenice. Da nije bila zatelebana do ušiju ostavila bi ga odmah i na mjestu. Zbog „taktike“. Ali, noge su joj ostale zakovane na cestu.

Kicoš je Kecelji poklanjao ruže ukradene sa gradskih površina. Ona ih je pažljivo presovala i ostavljala u svoj dnevnik. Ima ih i danas, poslije trideset godina. Požutjele su, kao i mnoga sjećanja. Datum napisan ispod njih ukazuje na to neko vrijeme od nekad.

Kecelja je uz Kicoša prebolovala vodene ospice i krzamak. Kicoš joj je donosio voće, sokove i čokolade i valjao se od smijeha gledajući je izbobanu i premazanu bijelom tekućinom spravljenom u apoteci.

O mnogim stvarima u životu imaju različito mišljenje. I to je od početka tako. Jednom se Kecelja zadubila u sliku na jednoj šibici i Kicoš je pitao šta gleda tako pomno.

- Umjetnost, odgovori mu Kecelja. Pogledaj ovu sliku, zar nije divna.
- Hm, znaš li ti napraviti pitu?, upita je Kicoš.
- Ne znam, reče Kecelja.
- Eh, vidiš, to ti je umjetnost. Umjetnost ti je kad napraviš pitu, pa je staviš na sto, a ona se puši i puši…

Kecelja ga pogleda značajno i upita:
- Jel‘ ti dobro?
- Nije, kad god pomislim na šareni burek, zavrti mi se u glavi.
- Vidim.

Poimanja umjetnosti im se i danas dan nisu promijenila. Kecelja je Kicošu za ljubav naučila da pravi taj famozni „umjetnicki“ šareni burek, on nikad nije savladao njenu „umjetnost“.

Kicoš je jednom vozio svog rođaka djevojci u Klopče. Djevojka prekinula sa rođakom, pa su to bili neki zadnji pokušaji i trzaji da je pridobije nazad. Pošto se nije htjela pomiriti i vratila se u kuću, oni su joj maznuli dvije saksije cvijeća sa prozora i Kicoš ih je donio Kecelji.

Kecelja zamalo nije pala u nesvijest kad je pred vratima ugledala „rascvjetanog“ Kicoša . U rukama je držao dvije velike konzerve na kojima je pisalo: „ZVIJEZDA-biljni mrs“, a iz konzervi u se širili zanosni cvjetovi.

- Šta je to?, upita Kecelja.
- Cvijeće! Mi ukrali od Midhatove cure zato što se nije htjela pomiriti s njim i donijeli tebi.

Kecelja se nije razumjela u cvijeće i brzo joj je uvelo. Autentičnost tih saksija i Kicoševa faca pri tom su joj i danas dan u glavi.

Kicoš je totalno neromantičan tip, pokvari svaki završetak tužnog filma nekom glupom opaskom, ne razumije se ni u zalazak sunca. Taman da se rasplačeš nad nekom scenom i zamisliš nad životom, a on te dočeka sa nekom „ bummm, bing, bang“ izjavom. I hajd‘ se ti na kraju saživi sa tom scenom?

Kecelja je velika sanjalica i romantičar. Kicos joj dođe nešto kao uzemljenje. Funkionišu kao faza i nula. Sad pa sad naprave struju. Dolazi i do kurcšlusa. Bude varnica na sve strane.

Kecelja ne zna pokazivati osjećanja. Kad treba nekome reći nešto lijepo sva se zapetlja. Najradije napiše što misli. Kicoš nikada nije prestajao Kecelji govoriti da je voli. Doduše, nekoliko puta joj je za ove tri decenije rekao i da je ne voli. Ona je njemu to rekla više od nekoliko puta. Kad Kecelji padne mrak na oči i Kicoš zažmiri.

Kecelja se plašila braka sa Kicošem. Bila je mlada i rekla mu je to. Htjela se dalje školovati.
Kicoš joj je tada rekao:

- Udaj se za mene, zato što te volim više nego sebe. A ja ti obećavam, da ti uz mene u životu ništa neće faliti. Sve što misliš da ti brak sad uskraćuje, nadoknadiću ti kako znam i umijem, ako budeš tu.

Kecelja mu je povjerovala. Kicoš je ispunio svoje obećanje.

U stanju je raditi i dan i noć, dubiti na glavi ako treba da porodici ništa ne fali.

Kecelja i Kicoš imaju i Prikolicu. Prikolica je prava kombinacija njih dvoje. I danas se iznenade kad se u njoj ogledaju.

Kicoš je jednom popravljao vrata ne nakom ormariću i odvrćući-zavrćući, vrata spadnu. Kecelja povikne:

- Ne fušeri, tako si i Prikolicu sfušerio!

Kicoš zaboravi na vrata i šarafciger, skoči i počne vikati:

- Kako možeš izvaljivati gluposti cijelog života? Pa ništa ljepše od Prikolice i nisam napravio u životu!

Kecelja ponekad nešto piskara. Kicoš piše samo SMS poruke i to u nuždi. U ratu su zbog odvojenosti bili prinuđeni komunicirati pismima. To je bila prva pismena prepiska između njih.

Keceljina su pisma bila opširna, puna svega i svačega. Nekad su to bili romani. Kicoš je jedva sastavljao jednu stranicu. Roman bi bio ako bi napisao trećinu druge. U njegovim pismima je i čežnja činjenica, napisana jednostavno:

- Poželio sam vas do besvijesti. Ako ovo potraje, poludiću.

Na kraju pisma stajalo bi obavezno ovo: (……,,,,,““““?????!!!!!!‘‘‘‘::::;;;;;),
a poslije toga dopisano:

- Ovo u zagradi su ti znakovi interpunkcije, pa ih ti poredaj tamo gdje fale.

Kicoš nema pojma o alkoholu. Jednom je gostima ponudio pokvareno vino i nije skontao da je pokvareno. Jednom se napio sa Keceljom na jednoj proslavi prije svih od nekoliko čašica i svu noć u krevetu pjevao: Evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim…

Kecelja ga gruhala nogama, a on joj i dalje samo pjevao.

Kad Kicoš vidi da se Kecelja povukla da nešto zapiše, nadviri se iznad nje i kaže:

- Ne d’o ti Bog da mene smjestiš u te svoje priče. Nemoj da se slučajno prepoznam!
Kecelja mu kaže:
- Ma kakvi, nisi ti meni za priče, ti si mi za života!

Kažem vam, poznajem ih. Imali su uspona i padova, imali su svega i svačega. Ali, bez obzira na sve Kecelja se i danas obraduje svakom Kicoševom pogledu, kao nekada.

Jednom ga je pitala da li će on na kraju moći reći da mu je u životu sa Keceljom bio lijepo.
Kicoš se nasmijao i rekao:
- Ne znam da li ću reći da mi je bilo lijepo, ali znam da ću sigurno reći da mi nikad nije bilo dosadno.

Poznajem ih već dugo. Zajedno imaju 100 godina.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Slični postovi

Written by:

Filed Under: Istaknuto, Lotus

Tags:

Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/06/kecelja-i-kicos/trackback/

Comments

  • Selma

    June 4, 2011 at 13:28

    E svaka ti cast, ja se i nasmijah i zaplakah u isto vijeme. Sta drugo reci nego Fenomenalno.

  • Slobodan

    June 4, 2011 at 20:42

    Citat „Kecelja zamalo nije pala u nesvijest kad je pred vratima ugledala „rascvjetanog“ Kicoša . U rukama je držao dvije velike konzerve na kojima je pisalo: „ZVIJEZDA-biljni mrs“, a iz konzervi u se širili zanosni cvjetovi.“ Zamislio sam scenu i crko od smjeha.

    Keceljo, šta reći? Odlično kao i uvijek. Lijepo je pročitati kako se jedno tužno djetinjstvo pretvorilo u sretnu zrelost. Drž’se kicoša on ti dođe k’o uzemljenje. Sretna vam i starost bila.

  • Damir

    June 5, 2011 at 13:46

    E, sto se slatko nasmijah!
    Sjecam se nekih fragmenata iz tog perioda i moram dodati da tu nije bas sve ispricano.
    Bilo je tu jos Kicosa koji su trcali za Keceljom znajuci sta se ispod krije, ali *ebiga dzaba im bilo.
    Doduse, ovi drugi nisu bili karatisti sa crnim pojasom, tako da su se povukli kad su vidjeli da Kicos ne popusta. Osjetili da bi se moglo dobiti i po nosu. :)
    Jel’ tako Keceljo?
    Ho’s da ti sad nabrojim nekoliko njih? ;)

  • Biberlee

    June 5, 2011 at 17:58

    Pa nema smisla da me uvijek nanovo rasplačeš!
    Često mi se potkrade misao da je svaka životna priča za romana. Ali ne znaju ih svi pričati kao ti.
    Kecelji i Kicošu želim da zajedno dožive još 100 puta po 100 godina, i da nikad ne izgube, tj. da uvijek ponovo pronalaze ono što ih spoji. I mora se priznati, Kicoš je strpljiv do neba!

  • miro vinduska

    June 5, 2011 at 18:21

    zaustavi Damire ne zalazi previse.postuj privatnost.nije djaba pisano pod pseudonimom.pozdav

  • Kecelja

    June 5, 2011 at 20:28

    @Damir: Ne sjecam se. ;) I pazi da ti ne zagori rucak, sad ce ti Selma s posla. :)
    @Selma i Slobodan: Hvala! Svako treba svoje uzemljenje. :)

  • Mirsad Đulbić

    June 6, 2011 at 20:48

    Nemam teksta, sem: svačiji život je zasebna priča i redovno vrlo zanimljiva!

  • sunce aprila

    June 6, 2011 at 21:59

    Zenica online ima puno zanimljivih, korisnih i lijepih tekstova, ali kad pise Mediha… to je nesto sto ulijece direktno u dusu, vjerovatno svako od nas nadje djelic sebe u njenim pricama.Hvala, Mediha, i ne ostavljaj nas dugo u iscekivanju, pisi…

  • mahir

    June 8, 2011 at 07:23

    Ovo je malo privatna stvar da bi se nesto komentarisalo.Ono sto se moze reci ,da je hrabro govoriti o sebi,,jer cini covjeka ranjivim.Pohvale…To su godine kada se podvlaci crta,sta se uradilo ,kako,kad jos uvjek covjek nije star da nema planove ali mozda nema toliko vremena da ih ostvaruje ili nesto mjenja.Mozda o braku uopste nesto,da se malo prosiri na neku temu,privatno je privatno,ono stranci to rade tako da se prvo svako za sebe ostvari u privatno,pa tek onda ulaze u brak,vecinom.Kod nas opet postoji taj gradjanski san,auto i stan ,ako moze .Neki psiholozi kazu da su stvari kao sreca precjenjene,plod filmova,muzike,knjiga,nekad se ljudi uopste nisu poznavali,pa se zenili,i islo je to nekako za vecinu.Pa da za to treba hemija i matematika(materij osnova)i bice dobro.Meni je najbolja ona kad kazu da je vjerovat ispocetka to potreba tjela a sve poslije potreba duha.Ima toga jos puno.Uglavnom nema pravila .

  • mahir

    June 8, 2011 at 08:20

    Da dodam,burek ili kuhanje,da li moze biti umjetnost?Moze, takve stvari su primjenjena umjetnost kuhar moze biti umjetnik.stolar…Isto ima strasno puno “umjetnosti”,koja to nije,a ljudi bi se bavili time,vazno je da se dobro osjecaju i onda je u redu

  • ceca

    June 8, 2011 at 09:17

    Bravo! Priča me i nasmijala i rasplakala. Vratila me, čini mi se, u neka sretnija vremena, zato jer je opisano i moje djetinjstvo i djevojaštvo. Kecelji i Kicošu želim bar još 50 sretnih zajedničkih godina(od mene toliko a ostalo sami namaknite), a njihovoj Prikolici da doživi priču sličnu njihovoj. poz svima ceca

  • no mane

    July 4, 2011 at 07:44

    sta ce reci Kicos kad se prepozna u prici…

  • Mediha

    July 4, 2011 at 21:15

    @no mane: Kicos se prepoznao definitivno, usiljio pogled, smrk’o se k’o noc, dva tri puta odmahnuo glavom i onda se poceo smijati. Kecelja je mislila da se smije sebi zbog konzervi od biljnog masla, a on je tvrdio da se smije njoj u pidzamici sa medama i vodenim ospicama po cijelom licu i tijelu koje su bile premazane bijelom tekucnom. Naime, to je vidio jer mu Kecelja nije izasla na sastanak, pa joj on pozvonio na vrata, a ona ih otvorila u tom izdanju i to sa citavih 19 godina.
    Tek nedavno kad je Kecelja jednom prijetelju cestitala rodjendan SMS porukom, a ovaj se potom zahvalio i njoj i Kicosu, pao je ovaj komentar: Pa ja, samo ti dusmanim poput vlastite zene moze poslije 30 godina zajednickom zivota smjestiti ovakav nadimak! :)

  • no mane

    July 5, 2011 at 00:57

    steta sto se komentari ne mogu “lejkati”…

Leave a reply

* means field is required.

*

*

Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.