zenicaonline@gmail.com

Crni petak

Piše: Miro Vinduška

Nedavno je Hana pisala o petku 13-om. Ja nisam sujevjeran ali su mi se neke stvari same od sebe nametnule. Inače sam rođen u utorak i primijetio sam da su mi se sve nesreće u životu dogodile utorkom, sem ženidbe? Puki slučaj ili ima neke veze. Neke stvari jednostavno ne možeš predvidjeti ili zaobići. Imam običaj da kažem da ne znam kada ću umrijeti ali da sigurno znam da će to biti utorak. Svi me gledaju čudno kad to kažem mada i sam ne vjerujem. Obično kažu kad se nešto desi da se neće na tome završiti nego makar još dva puta. Ne isto ali slično, recimo smrt u porodici. Nakon nekoliko godina se desi da neko umre i svi počnu strahovati ko je sljedeći jer se nikako ne završi na jednom. Makar na trojici. Nekoliko puta sam osvjedočen bio da je tako bilo mada ne mora biti uvijek isto. Ili ono, škripi namještaj u kući – umrijet će neko iz kuće. To ne važi za današnje vrijeme kad namještaj promijeniš nekoliko puta u životu. Prije kad se ženiš babuka naruči namještaj i on ti je za čitav život. Naravno nakon toliko godina se drvo rasuši kao i kosti vlasnika. Počne da škripi namještaj a pošto je i vlasnik zašao u godine iščekivanja poklopi se teorija. Umre vlasnik(ca) ali niko ne povezuje slučaj da se eto starosti poklopile nego ode na sujevjerje.

Jedne godine, mislim 1967. – ’68. nisam siguran koje, ali znam da je bio petak. Bio sam na bazenu i kako je vrijeme bilo pomalo oblačno, sparina, očekivao se pljusak. Krenem ja oko podne kući. Imao sam bicikl “kontraš” i negdje penjući se prema nadvožnjaku, kod vulkanizera Ivice Popovića pukne mi lanac. Nisam imao ni prednju kočnicu a sad sam ostao i bez zadnje. Guram ja bicikl pored sebe i kontam kako ću se spustiti niz nadvožnjak. Gore zateknem jednog momka koga sam djelimično poznavao. Mislim da je bio iz Tetova. Zvao sam ga pjesnik jer je pisao pjesme. Njemu su pukle sajle na kočnicama pa ni on nije imao kočnice. Gledamo mi kako ćemo se spustiti bez kočnica. Kad smo vidjeli da odozdo nema auta pustimo se. Prvo ja pa on. Dok još nismo dobili ubrzanje prođe nas gradski autobus koji se kretao sporo. Dobivši ubrzanje sustigao sam autobus i nemajući drugog izbora počnem ga preticat’ što mi je i uspjelo. U tom momentu ugledah teretni kamion kako se približava odozdo. Odmah mi je palo na pamet da će momak upasti u nevolje. Nisam ni pomislio čestito kad začuh kočnice i tresak. Zaustavio sam se kod skretanje u Kamberovića polje a odmah iza mene autobus. Gledamo prema gore, vozač kamiona se hvata za glavu i maše. Požurismo, ali u međuvremenu naiđe Abid krojač i ubaciše ga ozada, pravac bolnica. Stajao sam onako šokiran, blijed, jer sam za malo i sam izbjegao, dok me je vozač autobusa ružio za počinjenu glupost.

Nisam ni čekao uviđaj otišao sam kući. Sav u šoku riješim ostati i nigdje više izlaziti. Oko 5 sati kad se vrijeme ponovo proljepšalo dođe moj kolega Ilija, hoće da idemo na Bosnu da se malo kupamo a predveče ostanemo igrati fudbala. Ispričao sam mu slučaj ali me je on ubijedio da je bolje da izađemo nego da sjedim kući jer će mi samo biti teže. Odemo na plažu kod Bilinog polja, malo se kupamo malo bacamo “žabice”, kad dođoše 3 košpicara Albanca. Ja sam u tom momentu bio u vodi kada je jedan ušao. Gazio je veselo i nešto dovikivao kolegama na Albanskom. Htio sam da ga opomenem da ne ide dublje jer je tu veoma opasno, odjednom propadneš a i brzica te povuče u vrtloge. Nisam čestito ni pomislio on je nestao u vodi, pomalo izvirivao i opet pod vodu, usput nešto panično uzvikujući. Zaplivao sam prema njemu a istovremeno su Ilija i ostala dva Albanca potrčali u vodu, ali uzalud. Nestao i više se nije pojavljivao. Doviknuli smo prolaznicima na bulevaru da zovu miliciju. Došli su milicija i vatrogasci ali bez uspjeha.

Ponovo potresen riješih da ipak ostatak dana provedem u kući. Sjedim pred TV onako “mutan”, nikakav, kad uđe mama i reče mi da je čula na radiju da je neki momak poginuo na nadvožnjaku sa biciklom. Nisam joj ništa rekao ali sam joj nakon par mjeseci sve ispričao.

Otac je jedne prilike dobio za poklon pravu kristalnu pepeljaru, made in ČSSR. Nismo smjeli u nju ni da gledamo a kamoli šta drugo. Stajala je na stoliću i u njoj kutija šibica. Gledamo mi neku TV seriju kad odjednom čujemo “kvrc”. Okrećemo se gledamo okolo kad će ti stari “Gledaj, pukla pepeljara popola, da nisam vidio ne bih vjerovao!” Sva sreća, pomislih, žugao bi nam cijelog života jer ne bi vjerovao da je sama od sebe pukla.

Košpicar je pronađen nakon par dana ispod Pušare na krivinu u vrbaku. Onom momku iz Tetova sam bio na dženazi. Da li je to zaista bio CRNI PETAK koji kruži u pričama ili ne, kažem nisam sujevjeran ali eto desilo se i ne ponovilo se.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: