zenicaonline@gmail.com

Aero Klub

Piše: Miro Vinduška

Sva djeca u toku svog razvoja pokušavaju da sebe pronađu u nekom sportu, hobiju, bilo muzika, ples gluma i sl. Tamo gdje se osjećaju dominantnim tamo se i zadrže. Tako sam i ja, naravno povodeći se kolegama pokušavao da se isprobam u svakojakim disciplinama. Dok sam stanovao u Novoj Zenici isprobao sam se na tenisu, igrao “pingića” pored naravno fudbala, ali i kad se ukazala prilika bacio bih ponekad i keglu u kuglani.

Preselivši se u Travničku ulicu susreo sam se sa sasvim drugim podnebljem. Tamo su se djeca bavila golubovima, štiglićima, pored glavnog naravno fudbala. Kako mi je komšija bio Gordan Kadrić, vrsni gimnastičar, kao i Azra Baždalić, dobio sam želju da se i tamo uključim. Kao što rekoh sve pokušaš pa ako nisi među najboljima napustiš. Isto se tako desilo i sa glumom. Igrao sam u par predstava na školskim priredbama i kako mi je pozorište pred nosom uključim se na dječiju scenu kod poznatog čika “Šamija”. Bio sam talentovan ali moje kolege ne pa sam i sam napustio na opšte iznenađenje čika Šamija.

Nemirnog duha uvijek sam tražio nove izazove. Planinarenje i fudbal su jedini bili koje nikad nisam napustio. Moj komšija Mirko imao je jednog rođaka koji je bio član aero kluba “Mirko Kujunđić”.

Naravno odmah je moje društvo palo pod uticaj i mi smo onako kradomice išli da vidimo šta se tamo radi. Pored svih mladih tehničara na nas je po ubjeđenju Mirkovog rođaka Zdravke Duspare oduševilo padobranstvo. Išli smo par puta slušati teoriju gdje sam bio fasciniran pričama padobranaca o ljepoti skokova, letenja, samog pogleda odozgo. Sve više i više sam dobijao osjećaj da je to za mene, riskantno i puno izazova.

Jedino mi je otac kad god bih pričao “povlačio ručnu”, kao u smislu “Jesil ti svjestan koliko je to opasno?” Ipak otišao sam par puta na Kamberovića polje da gledam kako se padobrani pripremaju jer je to po njihovom bilo najvažnije. Cijelo društvo je bilo zagrijano da nastavimo, čak smo se dogovorili sa Dusparom kada se vrati sa Butmira ili Rajlovca , ne mogu se sjetiti tačno gdje su se održavali skokovi, da ćemo se učlaniti definitivno.

Te nedjelje smo sa nestrpljenjem očekivali kada će se Zdravko pojaviti da nam priča kako je sve prošlo na tom mitingu. Kako se nije pojavio a napolju je počela padati kiša uđem ja u kuću da gledam TV. Bila neka serija poslije dnevnika.

Sjedim onako nezainteresovan, slušajući starog kako mami priča o mojim fiks idejama da postanem padobranac, kad odjednom mi zapara uši vijest da se desila nesreća na aero mitingu u Sarajevu. Pojačam ton i čujem šokantnu vijest. Naš kolega koji je toliko učinio sve da nas privoli da se uključimo u klub je poginuo na tom mitingu. Naravno padobran se nije otvorio. Cijelu noć nisam mogao spavati pod utiskom događaja a i stalno su mi zujale riječi u ušima koje mi je otac izgovorio čuvši za nesreću. “Stojiš li još kod svoje odluke da postaneš padobranac?” Nisam ništa odgovorio ali sam u sebi definitivno odlučio da od ove nove avanture nema ništa.

Kako sam bio uvijek neobično dijete za koga mora uvijek biti odgovor za sve, riječi zašto i zato su bile kod mene uvijek prisutne. Tako sam i ovaj put noćima analizirao umotavanje padobrana koje sam prethodno vidio kako se mora upakovati, tražeći odgovor zašto se nije otvorio.

Proganjalo me to neko vrijeme dok nije palo u zaborav. Okrenuo sam se starim ljubavima, planinarstvu , fudbalu i lovu na lijepe dame. Život ti je bratac saćulatac, što bi rekao Miodrag Petrović – Čkalja.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: