Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Vašar

Piše: Miro Vinduška

Sjedim sa jednim našim Varešakom u bašti kafića, pijuckamo pivce i ćakulamo. On se sprema za Vidovdan ići na Maglić na jedan tradicionalni sastanak planinara iz svih krajeva bivše nam države. Kako sam davne 60-te bio na Magliću malo obnavljam sa njim uspomene. Čitavo vrijeme odnekud dolazi neka piska, iritantna. Komšo je prvi čuo i počeo se nervirati. Meni je taj pisak odnekud bio poznat, kad odjednom pomoli se dječak iza ćoška sa plastičnim “horozom” kao pištaljkom. Podsjeti na limene horozove koje su kod nas prodavali na vašarima.

Pošto je komšo puno mlađi počeo sam pričati o čuvenom vašaru iz Žepča. Vašar se održavao od 15. do 18. augusta na stadionu (starom) kod željezničke stanice gdje je kasnije napravljena fabrika štipaljki. Ja sam cijelo ljeto raspust provodio kod dide u Golubinju, izuzev kad me stari pokupi 2 sedmice kad dobije godišnji i onda idemo planinariti. Već početkom augusta vašar postaje glavna tema. Moji su imali lađu pa ko nije išao pješice nego vozom prevozili su se sa našom lađom. Svakodnevno i radnici u sve tri smjene. Jedino kad Bosna nadođe onda idu okolo na željeznički most. Moji ujaci, puno stariji od mene su svakodnevno od zarađene love sa lađe trošili na cigare i sl. Ali kad se približava vašar počne se sa šparati za “vašarluk”. Ja bih uvijek po onoj staroj priči “A mom Milutinu svi po polutinu i mom Milutinu dosta”, dobijao lovu od ujaka jer sam bio mali i nisam mogao prevesti lađu.

Naša kuća je bila odmah do ceste, makadamske, pa su prozori bili uvijek zatvoreni i prašnjavi. Pošto su na toj strani bile spavaće sobe bili su prekriveni plavim pak papirom da nas ne bi farovi kamiona po noći uznemiravali. Kad počne vašar već rano ujutro čuju se koraci i bat konjskih kopita, pa bih ja ustao i brojao prolaznike. Bili su to mahom Željeznopoljci i to u velikom broju. Konjska kola su bila nakićena insanima ko Božićne jelke. Kad bi mi prvu jutarnju turu prebacili preko Bosne i ubili još koju paricu uputili bih se i sami na voz. Vašar pun tezgi, ringišpila, raznih igara od kojih možeš i poneku nagradu dobiti. Mamipara što bi rekli. Trgovci se nadvikuju, nema šta nema da ti oči stanu. Nas djecu su najviše interesovale frulice, pišće (horozovi su bili najpopularniji), šargijice, a posebno gurabije u obliku srca sa ogledalcem u sredini i išarano ko uskrsno jaje. Hotel je imao muziku pa je bio pun k’o šibica, a jagnjad su se okretala na desetak ražnjeva pa smo jedva uspijevali da dođemo na red kupiti i ponijeti babi koja je uvijek bila kod kuće. Kući bi se vratili puni utisaka. Djeca k’o djeca na svakom ćošku čuješ “Šta’s uz’o vašarluka?” Jedne godine bili kod nas neki rođaci iz Zagreba u gostima i kako su zakasnili na vašar bacili su oko na moju crnu frulu. Mama me ubijedila da im dam i ni dan danas je nisam prežalio.

Kolona povratnika sa vašara, Željeznopljaca, je prolazila do kasno u noć parajući uši od “horozova” i još kojekakvih zvukova i instrumenata.

Kasnije se vašar preselio na novi stadion i nije više bio tako interesantan jer se pretvorio u muzičke šatre sa narodnjačkim repertoarom i učestale tučnjave sa kobnim završecima.

Sjećam se još jednog vašara koji mi se urezao kao i onaj sa frulom. Moj dido je išao na vašar samo ako nešto krupno treba da pazari a to je ovaj put bila krava. Kako sam ja bio 15-togodišnjak, povede me on na prvo brijanje u brijačnicu i naravno usput na vašar. Kad smo se vratili ispod grožđa su sjedili ujaci, kartali se i pomalo pijuckali. Odjednom će dido “Anice, ponesi jednu čašicu za Miru, on je danas postao čovjek i moramo ga krstiti”. Nasuše oni meni rakiju i ja je drmnem onako na ex. “Što je nešto mala ova čaša”, rekoh, “naspi mi još jednu”. Nisam čestito ni izgovorio kad puče šamar. “Ovo ti je bilo krštenje i nemoj da te vidim da piješ dok se ne vratiš iz vojske”, reče dido a ja se izgubih u kuću punih očiju suza ne zbog bola što od muke. Obraz je bio crven što od rakije što od šamara. Taj mi se vašar često vrati u sjećanje kad vidim ove pubertetlije kako u parku “dudle”.

Kažu da ni vašari više nisu kad su nekad bili.

Slični postovi

• February 22, 2012 -- Šikucije (0)
• June 20, 2011 -- Aero Klub (0)
• June 17, 2011 -- Crni petak (0)
• May 26, 2011 -- Vlašić – slet planinara Babanovac (0)
• May 3, 2011 -- Sjećanje na jedan 1. maj (1)