zenicaonline@gmail.com

Sjećanje na jedan 1. maj

Piše: Miro Vinduška

Neke davne, ne mogu da se sjetim tačno godine, mislim 1972. ili ‘73, išao sam na redovan obilazak terena za popravke televizora van Zenice. Zajedno sa Mehom Čurukovićem krenuo sam na obilazak standardnog terena. Posjetili smo veći dio i pred prvi maj stigli u Fojnicu. Dobar dio posla je ostao nedovršen pa smo bili u nedoumici da li da idemo za praznike u Zenicu ili da nešto smislimo. Naš prijatelj Bogdan, direktor neke male tekstilne fabrike mislim sportske odjeće, ponudio nam dvije karte za koncert tada popularne Silvane Armelunić koji se održavao u Sarajevu, a da ostale dane praznika budemo njegovi gosti.

U međuvremenu upoznamo predsjednika planinarskog društva i kao i sami planinari stupimo malo pobliže u kontakt. Interesovali smo se kako je stanje na Prokoškom jezeru. Kad smo saznali da možemo sa našim Fićom , servisnim, stići do drvosječinih baraka i za nekih sat vremena do Prokoškog jezera, počelo je nešto da se u nama lomi. Ljubav prema planinama i prirodi je počela da djeluje.

Predsjednik nam je objasnio gdje se nalazi ključ od doma i da u svakom slučaju, ako rano krenemo, možemo da se vratimo istog dana (ako uvidimo da vrijeme nije pogodno). Uzgred je napomenuo da su neki čobani iz Busovače krenuli u katune. Odluka je pala i mi požurismo da još pokupujemo potrebne stvari dok su još prodavnice otvorene.

Na razočarenje našeg prijatelja Bogdana i naravno njegovo razumijevanje, tu smo noć prespavali u “1000 jednoj noći”, poznatom restoranu sa muzikom.

Ujutro rano smo sjeli u Fiću i po uputama predsjednika društva krenuli pravac Vranice. Sve se odigralo po planu i mi smo ubrzo stigli na odredište. Mali nam je bio problem penjati se uz potok koji je oticao iz jezera jer nismo imali adekvatnu obuću.

Kad smo stigli na jezero ugledali smo debeli sloj leda i ledenica pred samim ulazom u dom. Do mjesta gdje se nalazio ključ nismo mogli ni doći. Ali na našu sreću vidio se dim iz jednog katuna. Uputimo se tamo i zateknemo dva čobana. Kad smo htjeli da krenemo nazad ponudiše nam da ostanemo. Naravno, mi željni domaćih proizvoda a oni kupovnih i flaša “zvečke”. Ko ne zna to je Zvečevo konjak koji se u to vrijeme pio. Brzo su na trpezi našle konzerve mesnog nareska ribe i kobasice sa naše strane i travnički sir i suhovina sa njihove. I naravno flaša “zvečke” koja je napravila još bolji štimung.

Katun velik, otprilike 4×4 m2, u sredini velike cjepanice gore, a na krovu dio podignut da može dim odlaziti. Katun napravljen od naslaganog kamena kroz koji pomalo promaja struji, a krov se nastavlja od šindre. Pod zemljani a pokriven slamom i janjećim kožicama. Itako mi oturismo pijuckati, meziti i eglenisati do kasno u noć. Noć je bila suprotno od svega lijepog prije toga. Teška vunena ćebad i dim koji nas je cijelo vrijeme grizao za oči nam je pokvario ugođaj. Sutradan smo dočekali još jednu grupu čobana pa smo uspjeli da poigramo lopte na livadi ispod katuna.

Ova nova grupa nas je ubijedila da ostanemo još jednu noć i čak su jedno malo jagnjašce okrenuli za nas na ražnju. Sljedećeg dana smo uranili nazad u Fojnicu jer su nas čekale mušterije. Jedina nam je briga bila da nepoželjni nisu našeg Fiću opelješili jer je bio pun alata i materijala. Na našu sreću nisu i čak je upalio od prve.

To je bio jedan od mojih najljepših, spontanih, neplaniranih prvomajskih praznika. Ljubav prema planini i prirodi je pobijedila i Silvanu Armenulić i mnoge naše prijatelje koji su očekivali da ćemo se na vrijeme vratiti i zajedno akšamlučiti za jedan od nasih najdražih praznika koji se svake godine pojavi u mom sjećanju i koga redovno dočaram prijateljima puno ljepše nego što sam sada uspio napisati.

Nadam se da će mi se još nekad pružiti prilika da tako nešto doživim.

Koristim priliku da čitaocima poželim slično nešto da dožive i čestitam im ujedno i 1.maj praznik rada.

About the Author

Related Posts

  1. Mirsad Đulbić

    Ti si imao sreće, da je bilo ljudi u katunima, inače ih nema prije 6. maja (Jurjeva/Đurđevdana). Čiki (Kovač Rudo), ja i još četvero smo jedne godine došli do doma za 1. Maj. Bije dim iz dimnjaka, ali se u dom ne može. Pao svjež snijeg, a domarica Matija u domu zarobljena. Par sati smo lopatali onim crvenim lopatama, što budu na našu sreću pod krovom. Probili smo se do prozora na spratu, a sutra smo na smjenu okretali janjca na žaru od klekovine, što izuzetno lijepo miriše, te pravili koridor na ulazna vrata doma. Okolo nije bilo toliko snijega, kao oko doma, jer je dom na takvu mjestu bio, da ga snijeg brzo pokrije smetovima.

    Za one koji nisu bili nikada na Prokoškom jezeru, planinarski dom je bio u krajnjoj lijevoj strani slike, podno manjega borova gaja.

    Dom je izgorio radi alkosa, koji su se ponapijali a nisu pazili na lužnicu (lugaru) od peći!

Leave a Reply

%d bloggers like this: