Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Večer jake nostalgije u Tapasu – koncert grupe Nemoguće vruće

Tekst: Damir Vučak
Foto i video: Almir Alić

Ja sam mislio da sam ja jedan od rijetkih koji osjeća veliku nostalgiju za prošlim vremenima ali sam se sinoć uvjerio da sam u ogromnoj zabludi. Koncertna dvorana u staroj kasini koja je u normalnim uvjetima restoran Tapas je sinoć bila pretijesna da primi sve one koji su htjeli da vide najznačajniji bend u istoriji našeg grada, Nemoguće vruće. Pretijesna je blaga riječ jer koliko je raje bilo napunili bi i tri, četiri puta veći prostor. Ne znam da li je greška do banda jer su se dobrano potcijenili ili do nekog drugog ali gužva je sinoć bila nesnosna. Bilo je mnogo ljudi koji su došli da se podsjete neke svoje ljepše mladosti ali nisu se mogli probiti čak ni metar od ulaznih vrata a sa te pozicije nisu mogli vidjeti ništa. U donjem, koncertnom dijelu se nagurala omladina koja je zadovoljno skakutala i uglas pjevala stare hitove a „miljama“ daleko od bine su bili oni ozbiljniji i stariji, vršnjaci ljudi iz banda. Sam Tapas je inače uslovan za neke manje svirke od par stotina ljudi ali za ovakav spektakl definitivno nije. Ventilacija je bila grozna i ja sam još na svirci predgrupe bio mokar do gole kože.

Ok, dosta je bilo pokuda vrijeme je da napišem nešto o onome zbog čega se i stvorila tolika gužva.

Nemoguće vruće je izašlo na binu oko 21 sat i odmah su krenuli po svojim hitovima koji su u momentu upalili ionako upaljenu masu. Godine, tačnije 22 godine, od njihovog zadnjeg nastupa na festivalu Radio Zenice, na njih nisu ostavile traga (bar u sviračkom smislu). Juka i Miro ni malo nisu zaostajali za svojim sinovima koji su od nedavno sa njima u bendu. Nisam baš siguran ali mislim da nijedan od njih nije bio ni rođen kada su njihovi starci svirali tu famoznu svirku na Bilinom polju. Mnogi od okupljenih do sada nisu čuli ove pjesme u izvedbi Brane Lovrića ali već nakon prvih par uspostavio je jako dobar kontakt sa publikom.

Zadovoljno sam se osvrtao oko sebe i gledao djecu koja se nisu ni rodila kada je ovaj bend bio aktuelan ali ih to nije sprečavalo da pjevaju uglas sa Branom i Mirom. Slabo oni znaju gdje je bila opjevana „picerija“ i o kome se pjeva u pjesmi “Ta djevojka” (za one koji ne znaju pjesma je o Dinki Delić, tadašnjoj Miss Jugoslavije) ali svi Zeničani znaju svaki tekst ovih hitova tako da se Tapasom mješala pjesma publike i prilično jakog razglasa. Negdje na polovini koncerta bendu se pridružila i Nina Kolar, ubjedlivo najbolji ženski vokal u gradu i sa momcima otpjevala nekoliko pjesama. Mora se odati priznanje tim skoro pa sredovječnim ljudima koji su odradili jedan jako zahtjevan koncert u izuzetno teškim uvjetima bez pauze u jako žestokom tempu.

Ne sjećam se kada sam na jednom mjestu vidio toliko poznatih faca i mislim da su svi Zeničani sinoć bili u Tapasu. Jedan naš veoma drag prijatelj je na svom profilu na Facebooku stavio status: “Kad bi neko digao u zrak Tapas, večeras bi Zenica ostala bez gradske raje…”

Sve u svemu jedna noć za pamćenje i veliki ventil za nostagijom napunjene emocije. Nadamo se da će nas Nemoguće vruće još koji put počastiti ovakvim koncertom.

Slični postovi

• December 19, 2010 -- Zlatni dečko iz našega grada (6)
• August 8, 2010 -- Pozitivna energija u Zenici nakon dugo godina – Festival Zenica Zove iz ugla Blentovena (1)
• May 21, 2012 -- Izložba fotografija i Gala koncert Fondacije Sanela Redžepagić (0)
• April 27, 2012 -- Je li nama trebao GGM? (40)
• April 26, 2012 -- Sretan 26. rođendan, caffe Bordeaux! (1)