Tuesday, April 26th, 2011 at 10:39
Visited 1031 times, 1 so far today
Kakvi su ljudi Bosanci
Napisao: Meša Selimović
Na današnji dan je rođen Meša Selimović (26 April 1910 – 11 July 1982). U to ime prenosimo jedan njegov zanimljiv citat.
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
Random Posts
Written by: zenicaonline
Filed Under: Istaknuto, Zanimljivosti
Tags: citati
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/04/kakvi-su-ljudi-bosanci-2/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Mirsad Đulbić
April 26, 2011 at 11:40
Zeničko pozorište je ako se ne varam, sedamdesetih godina XX stoljeća, prvo u ex YU izvelo dramatizovan roman “Derviš i smrt”. Kao kroz maglu se sjećam, da je bila izložba slika na temu romana, a režiser ili dramaturg je (mislim) bio Francuz. Mislim da je u glavnoj ulozi Ahmeda Nurudina bio Žarko Mijatović?! Na žalost web stranica BNP-a je siromašna i jadna u odnosu na bogatu istoriju ranijeg Narodnog, sada Bosanskog narodno pozorišta. Sada je to naprosto način ispitivanja dramskog ansambla svakog iole jačeg pozorišta.
kozolec
April 26, 2011 at 12:16
Nešto plakata pozorišnih izvedbi “Derviš i smrt” izloženi u Muzeju grada Zenice u okviru izložbe o Meši S.
djulbo
April 27, 2011 at 04:51
Mirasade,Djulbicu,varas se,jeste sedamdeseti,dobro se sjecas,ali nije XX stoljece,bilo je to u 19. stoljecu,pozdrav mom dragom DJULBI
sunce aprila
April 28, 2011 at 21:02
Dragi Djulbo, cudno ti ovo kontanje stoljeca, pa Mesa se rodio u XX – 1910.Pozdrav!
mahir
April 29, 2011 at 10:46
Oko Mese se danas najvise spori i aktuelizira da li je on Srpski ili Bosanski pisac.Kako i sta je pisao o Bosancima ,Bosnjacima,Muslimanima U jednom pismu Srpskoj akademiji je sam napisao da je Srbin islamske vjeroispovjesti,pa se oko toga danas kao i o slicnim stvarima polemise ,mozda vise nego o njemu kao genijalnom piscu,koji je jednako dobar kao Andric,meni i bolji jer izbjegava osjecaj tuge ,samoce,asketizma ,tjeskobe i nemoci u odnosu na sredinu u kojoj zivi,koja se kod isto genijalnog Andrica tako dobro osjeti.Taj neki nesklad izmedju pojedinca i drustva i vremena u kome se zivi.Cak mislim da je negdje u Austriji i doktorirao na temu zivota Bosanaca pod Turskom vladavinom.Mesa je jednostavniji,recenica je jednostavnija,a ipak tjera na razmisljanje i dok se cita pravi sliku i situaciju koja se gleda.Je li Srpski ili nas pisac neznam koliko je to uopste vazno,prebacuju mu da zato sto mu je druga zena srpkinja sto je odselio u Beograd pa se okrenuo od Bosne,mada kada govori o Bosni i Bosancima kaze,oni su moji i ja sam njihov.Musicav smo narod ,pa se i oko ovoga sporimo,izmedju ostalog,pa u nekom periodu ne znamo sta hocemo a sta necemo.
Mirsad Bajramovic
May 2, 2011 at 03:00
Mesine rijeci da se istorija Bosanaca poigrala sa njima samima kao malo poznatih primjera u svjetu.On i sam zrtva samog toga.Jedan dogadjaj koji je zasigurno promjenio putanju njegovog zivota,je ubistvo njegovog brata koji kao nosilac Partizanske spomenice ’41,ozeni se ’44 i uzme zeljezni vojnicki krevet za sta ce mu partizanski sud presuditi streljanjem.Poslije rata Mesa postaje vrlo vazna osoba u Sarajevskoj “Svjetlosti”. Neki krugovi iz Tuzle i Sarajeva su gledali da mu zagorcaju zivot do kraja. Kao posljedica toga je njegov odlazak u Beograd.Objektivno govoreci,tamo mu je pruzeno vise toga nego u Bosni.I u Beogradu i Zagrebu mnogi nasi ljudi su dignuti do nebesa(Mak Dizdar,Berber itd.Ovo o prisvajanju istih je tema za neku drugu pricu.Zalosno je da smo takvi u ovim stvarima,ali mi se nikada necemo promjeniti.Ja sam prije par godina podjelio ovu kopiju,nekim ljudima koji kada su to procitali,ostali potpuno sokirani,prepoznajuci sebe u svemu tome.Neki od njih su se promjenili ovih godina na bolje.Uvjek pomislim da bi svako u Bosni na pocetku dana trebao ovo procitati,cak i prije jutarnje kafe nebi li se svi promjenili na dobrobit sviju nas.