zenicaonline@gmail.com

ZENIČKA ČIMBURIJADA – Kratka istorija

Pripremio: Mirsad Đulbić

Namjera ovoga teksta je da se zabilježi ono šta se još pamti i zna o zeničkoj čimburijadi. Želio bih da tekst potakne i druge Zeničane, koji nešto znaju o ovom lijepom običaju da napišu u komentarima. Potakla me je izjava jednog čimburaša, koji reče i osta živ, kako on čimbura više od 30 godina. Da je to istina, pa morali bi ga poznavati oni koji generacijama drže do toga običaja.

Da bismo izbjegli palijativno pisanje istorije čimburijade, najbolje je zabilježiti ono šta se zna i ponoviti ono šta je već objavljivano, dok još ima živih učesnika i srodnika.

Dakle, prve objavljene vijesti o čimburu, kako se ustvari nazivala ta manifestacija, bile su iz pera pok. Vlastimira Jovića. On je prikupljao građu za pisanje svojih „Reporterskih skica iz Zenice“. Po ideji da piše o krojačkim vještinama, ostvario sam mu kontakt sa rahmetli Sulejmanom Čurukovićem. Kroz priče, kojih je Sulejman imao mnogo, došlo se do toga da se kroz dva dana okuplja društvo na čimbur i pozvan je i Vlasta. Vlasta došao, sa njim fotograf iz lista „Naša riječ“ i tako je po prvi puta, koliko ja znam, medijski objavljena vijest o održanom druženju uz čimbur, na prvi dan proljeća. Koliko se sjećam, Vlasta je to objavio u Našoj riječi i na Radio Zenici. Kod objavljivanja teksta u Našoj riječi, Vlasto je moguće nenamjerno ispustio prisustvo žena i djece na čimburu. Dao je naglasak na muško društvo, koje su toga dana činili Sulejman Čuruković, Mujo Čuruković, Rifet Drinić, Husein Kratina, Munib Čuruković i drugi. Bijah tu i ja.

Te godine, mislim da je bila 1978. ili 1979. (?) čimbur se spravljao kod ušća Babine rijeke. Žara za čimbur je tradicionalno brana kod kuće Saliha Čurukovića. Ta kuća bijaše uz lijevu obalu Babine rijeke, ispod sadašnjeg Doma penzionera. Iz temelja kuće je izbijala česma sa hladnom vodom. Mi, kao biva mlađi, smo imali zadaću nabrati žaru, oprati je, prosušiti u lanenoj krpi, isjeckati i staviti pred čimbur-majstora. Toga dana je čimbur-majstor bio Sulejman Čuruković. Prvo se na maslu lagano popržila žara i na to su se izlijevala blago umućena kokošija jaja, sa dodatkom mlijeka. Nakon čimbura sa žarom, koji se uglavnom spremao za djecu, na redu je bio čimbur bez ikakvih dodataka, samo od kokošijih jaja. Naglašavam kokošija, jer znam da se radio čimbur i od pačijih jaja. Čimbur od pačijih jaja je organizirao u Blatuši, dobojlija i geometar Mehmedagić sa suprugom Sevletom. Oni su čimbur pravili na lijevoj obali Bosne, kod naselja malih porodičnih kuća, gdje su i oni stanovali.

Objavom u medijima, Vlasta Jović je običaj „čimbur“ preimenovao u „čimburijada“. Vjerovatno radi tada popularnih raznih „ijada“ (komunalijada, tehnologijada,…). Na naše prigovore je uzvraćao osmjehom, bez komentara. Tako i ostalo, da se tradicionalni Čimbur prozvao Čimburijada.

Običaj spravljanja čimbura je postojao generacijama u porodicama Drina, Čurukovića i Kratina, te još nekih porodica koje su povremeno učestvovale. Čimbur se redovno spremao prvoga dana proljeća. Mjesto pripreme čimbura nije bilo stalno. Svake godine se dogovaralo. Između dva rata je najčešće bilo za muške članove porodica u Čurukovića bašći – vidjeti više detalja na linku: http://zenica-online.com/2010/07/zenicke-ljetne-baste-uz-vodu/

Nakon I S.R., domaćin čimbura je bio Salko Čuruković, a nekako od 1935. godine ga naslijedio sin Derviš. Čimbur (još se nije nazvalo čimburijadom) se dešavao također na ušću Babine rijeke, pa pred kafanom „Pod kestenom“ i ako je vodostaj bio nizak, tada i na Jagnjišću. Čimbur se nije pravio nikada pod topolama na Kamberovića polju a iz razloga, što se polje intenzivno obrađivalo i imalo je svoga poljara. Poljarova zadaća je bila čuvanje usjeva od insana i hajvana. Posljednji poljar je bio do 1959. godine.

Zanimljivo je kazati, da se nije sjedilo, jer je običaj nalagao da se na prostirci sjedi tek od Đurđevdana (6. maj), kada zemlja bude zagrijana. Uglavnom se stajalo ili šetalo. Za sjedenje, ako kome ipak zatreba, donosile su se rasklopive baštenske drvene stolice ili klupice. Čak se nije sjedilo u Čurukovića bašći i kafani „Pod kestenom“, nego se stajalo uz stolove, naravno napolju, nazdravljalo proljeću i slušala muzika „u živo“. Kafanu „Pod kestenom“ je držao Salih Čuruković, Derviša Čurukovića brat. Salih i Derviš Čuruković su u baštama svojih kafana posluživali lepine sa čimburom besplatno svojim prijateljima, stalnim gostima, ali neizostavno i djeci koje je uvijek bilo na čimburu. Kako sam već kazao, za djecu se spravljao čimbur sa mladom žarom.

Majke su svojim ukućanima spravljale prvi proljetni čimbur, također sa žarom. Na prvi dan proljeća su se spravljala i neka jela sa mladom žarom. Sve su to bili običaji pozdrava proljeću. Obzirom da je češće loše vrijeme, to se prvi proljetni čimbur najčešće spravljao po kućama, naravno sa komšijama. Ta druženja su bila malo ljepša i sadržajnija od druženja na otvorenom. Nabrajati porodice u kojima se spravljao prvi proljećni čimbur je izlišno. Koliko ja znam, taj običaj je bio u svim mahalama, ali je bio prenesen i u stanove novih naselja.

Jaja i žara su vjerovatno neki davno zaboravljeni običajni simboli. Ne bih spekulirao šta znače, jer nema pismenih tragova. Običaj seže u prošlost, kojoj nisam mogao svjedočiti.

Ja sve nešto mislim, da je običaj spravljanja čimbura u kući, odnosno stanu uglavnom nestao radi lijenosti, jer neko treba poraniti, nabrati žaru, pripremiti, ali i svi da porane. Već godinama niko ne ustaje rano, ako ne ide na posao.

Još jedna kratka priča.
Mehmed Meho Čuruković, sin Salke (vlasnik Čurukovića bašće) je svoj posljednji čimbur pojeo u proljeće 1941. godine i potom otišao u partizane sa 17. godina. Poginuo je kao puškomitraljezac 2. čete, 1. bataljona, 6. Istočnobosanske brigade NOVJ. Poginuo je 12. juna 1943. godine na Zelengori, braneći koridor kojim su izvlačeni ranjenici sa Tjentišta. Planinari P.D. „Željezara Zenica“ su 1973. godine, na 30.-tu godišnjicu proboja Pete neprijateljske ofanzive i pogibije Mehmeda Čurukovića, prošli tragom proleterskih brigada od Mratinja preko Maglića, Volujaka, prašume Perućica, Tjentišta, i Zelengore (Ljubin grob) do Miljevine. Na Zelengori, kod Lučkih koliba, mjestu pogibije hrabroga mitraljesca Mehmeda Čurukovića, ostavili smo prokronsku spomen ploču i planinsko cvijeće.

Kada sam ovaj tekst završio, nazovem da čujem kako mi je prijatelj Abdulah Hodžić nakon teške operacije srca sa tri premoštenja. Nisam mu spomenuo da ovo pišem, ali pred kraj razgovora mi reče, da se sjetio kako smo u domu na Liscu pravili čimbur sa mladim lišćem srijemuša (divlji bijeli luk). Sjetio se, jer je danas čimburijada top tema na svim medijima u Zenici. Na Liscu smo koristili lišće srijemuša za mnoga jela i salate, sve dok srijemuš ne procvjeta i list jako ožilavi. Hvala Abdulahu na podsjećanju. Dakle, čimburalo se redovito i u planinama oko Zenice. Mnogo prije, nego se počelo čimburati na Kamberovića polju. Čimburalo se ustvari gdje god bi se zatekli na prvi dan proljeća. Bilo je važno održati tradiciju, ali usput se i lijepo provesti.

Eto, dio mojega sjećanja je sada „na papiru“. Nadam se da će još više biti „materijala“ u komentarima posjetioca.

About the Author

Related Posts

  1. miro vinduska

    negdje kad sam imao oko 10 -tak godina iduci na Lisac nabrali smo srijemusu kod Husinog vrela i sutradan ujutro me stari probudio na cimbur.to je bio i jedini put da sam ustao na prvi dan proljeca.Svake godine sam se pripremao ,dogovorio sa rajom i prespao.Neke mislim 1969 sam sa kolegom ispratio cure do blizu Perinog Hana i u povratku smo skuzili da nas jedna klapa kod baraka gdje je naselje termitau ceka da nas napadne pa smo se vratili i kod otpada rijesili preko mosta u Raspotocje.U momentu ugledamo da gori vatra nize mosta kod polica.Sidjemo dole kad Munib Curukovic sa nekim gostima iz Glamoca mislim familija od zene mu ,sjede i pomalo meze.Pitam sta rade ,jer sam se sa Munibom poznavao,a on rece da su zabacili na soma i da ce ujutru “cimburati”. Pozvani smo da ostanemo sto smo i prihvatili.Nakon sat vremena kako smo bili slabo obuceni ipak se odlucimo otici kuci.Tu noc je Munib uhvatio soma kapitalca da je jedva u kadu stao.Svi jarani dolazili da ga vide.O istoriji cimburijade znam od kako postojim,a sa nekom daljom istorijom nisam upoznat.

  2. Mirsad Đulbić

    Miro, mala korekcija. Munib je sjedio sa familijom svoje žene Mujesire, dakle sa Livnjacima 🙂
    Inače je on imao dobrih ulovljenih riba.

  3. miro vinduska

    u pravu si ja sam Mujesiru zamijenio sa jednom Melcom iz Glamoca od jednog drugog prijatelja Izeta.A i vas Livnjaka svugdje mozes naci.pozdrav i jednom cemo o cuvenim Bajama kamenorescima.

  4. Lamija H.

    Mnogo mi se sviđa ovo što ste napisali, lijepo je sve pročitati na jednom mjestu. Baš se nekako posebno osjećam na ovaj dan, iako sam mlada, zaista nosim ovaj dan u srcu.

    Imate li kakvu lijepu priču o Bihorcima, naročito o rahmetli Mustafi – Liki? Ja sam njegova unuka i sve knjige, fotografije i spise koje je pravio i skupljao o Zenici čuvam i planiram se malo više posvetiti proučavanju svega toga, pa da se onda mogu nekako pridružiti svim ovim lijepim pričama o historiji našeg dragog grada.

  5. Mirsad Đulbić

    Lamija H. Žao mi je, ali nisam poznavao. Ipak nas ima mnogo u Zenici, zar ne. Hvala na lijepim riječima.

  6. Alma

    vama je gosp. mirso valjda dragi bog dao u amanet da na ovom svijetu, i u ovoj zenici, mladima dajete naznake kako da promisljaju, kako da gledaju svoj grad, svoju proslost i cehru odakle su ponikli…
    lijep tekstic o jedinstvenom obicaju i tradiciji zenicana, makar ne bio tako jedinstven, znamo da mnogi dr narodi proljece docekuju na sv nacin…no zenicani se drze tradicije i cejfa, a Vi historije i predanja…sv CAST!…bice dio ovog teksta objavljen u Razglednici TVZE..like usually..pozz

  7. muta

    @Lamija H.Nisam se mislio javljati,ali nekako se osjecam duzan da kazem par rijeci o Tvom(rahmetli)djedu Liki…Samo,ne znam cija si?Amrina ili Azrina kcerka?Inace,Lika je bio jedan od najvecih meraklija u Zenici,nijedno pravo “sijelo”,narocito na Jagnjiscu,nije moglo proci bez njega…Izuzetno dobro je svirao gitaru i lijepo pjevao!Obicno se o mrtvima sve najbolje govori,ali uistinu,rahmetli Lika je bio izuzetan covjek,saljivdzija,ni mrava nebi zgazio…Malo je vremena i prostora da se sve o njemu napise,ali,mozes biti ponosna na svoga djeda,inace u to vrijeme,jednog od najvecih navijaca i simpatizera sarajevskog “Zelje”!

    Pozdrav Tebi i Tvojima!

  8. Lamija H.

    @Mirsad – Nema na čemu. Hvala i Vama svakako, razumijem, mnogo nas je, a pitala sam Vas jer ste spomenuli Abdulaha Hodžića, za kojeg znam da je dobro poznavao rahmetli Liku.

    @muta – Drago mi je da ste se javili. Ja sam Amrina kćerka, inače jedina unuka rahmetli Like, sve ostalo su unuci, muškarci. Drago mi je što imate tako lijepe riječi i sjećanja na njega, bio je zaista izuzetan čovjek koliko ga ja poznajem, i veseljak kako rekoste. A Jagnjišće je bilo posebno mjesto za njega, vjerovatno od djetinjstva jer mu je bilo skoro pa u avliji. Hvala još jednom, i Vama lijep pozdrav! 🙂

  9. larisa

    Hvala Mirsade na ovom tekstu koji je zasigurno rađen na izvornim događajima, iz priča mog oca znala sam neke detalje a Vi ste to tako fino napisali. Obradovali ste me ovim tekstom jer volim svoju Zenicu i ponosna sam na svoj grad i svoje pretke.Rođena sam kad nije postoljalo gotovo ništa od Čurukovića mlina, bašće i imanja,samo se malo sjećam svoje stare kuće u kojoj sam rođena i kuća rahmetli amiđa i stare kuće rahmetli dede Saliha. Neki dan sam šetalam sa ocem Babinom rijekom ispod Penzionerskog Doma, začudio me kad je počeo nogama razgrtati travu,pitala sam se šta mu je, i vjerujte da je našao stepenice stare kuće ispod busenova trave i sa velikom tugom i sjetom rekao:”Evo stepenica moje rodne kuće”. Ćuteći smo nastavili dalje a bilo mi je teško jer sam vidjela da se bori sa sjećanjima kako je to nekad izgaledalo i vjerujem da je više od svega na svjetu volio ući u svoju rodnu kuću…….. i zato vam hvala od srce za ovaj tekst.

  10. Ira

    Da li se i na koji način može doći do knjige o historije Zenice gospodina Mirsada Đulbića? Voljela bih je pokloniti svojim roditeljima Zeničanima.
    Hvala unaprijed.
    Ira Balić

  11. Ja-pa-ja

    Mirsad Đulbić nije nikada napisao niti izdao knjigu sa tematikom iz istorije Zenice, a vjerovatno ni neće. Ja ga često viđam (u ogledalu). Sve šta je pisao, objavljivao je u Našoj Riječi, Metalurgu, na ovoj stranici http://zenica-online.com potom na stranici http://zenicablog.com/ i ponajviše na FB stranici http://www.facebook.com/Zenicani
    Ima još kojekuda.

  12. selto

    ehhh Ira,bice prije da cu ja napisati tu knjigu o istoriji Zenice samo bas sada ne…a od kuda nadje podatak da je bas pisac tajjjj Mirsad Djulbic,oooo boze oprosti mi!!!…JAAA PA JAAAA….

  13. sirćo

    Mirso,drago mi je da ovako lijepo opisuješ zaničku dugogodišnju tradiciju, želim
    da dopunim tvoje tekstove.Čimburijalo se i to dosta obimno i sa užitkom na Obrincu , gdje su i danas centralni dogadjaji, stotinjak metara niže od kuće Ćurukovića, kod Ekinovića, danas kod Pige. Tu se okupljala raja sa Ćuprije, Jalije, Londže
    kao i mnoga raja sa Bilmišča i Odmuta,a i ostalih dijelova Zenice.Najaktivniji su bili Ekinovići, Sarajlići, Begagići,Čurukovići,Salčinovići, Ibrahimagići, Šehalići, Bihorci, Grahići, Dervenčići, Hodže, Selimovići, plašim se da ću nenamjerno nekoga izostaviti, pa ne nabrajam dalje. Nama, njihovim potomcima je bilo jasno da je to neki ekstra dogadjaj, i tada nismo učestvovali u tome, ali smo, odrastanjem
    draga srca i sa velikim zadovoljstvom nastavili njihove običaje, što preporućujemo i današnjim i narednim generacijama. Posebno mi zadovoljstvo predstavlja što su moja djeca i unuka, nastavili obilježavati ovaj dan, i što se za dan Čimburijade, uvijek sretnem sa bivšim zeničanima,danas žiteljima drugih država, koji se obavezno pridruže našem druženju.

  14. azra

    hvala vam na ovako divnom tekstu!posjetili ste me na moje djetinsvo na moga rahmetli dedu sulejmana i oca muniba curukovica!zaista me vezu lijepa sijecanja za ovaj dan!:-)puno pozdrava.azra

  15. azra

    Upravo sam razgovarala sa mamom o cimburijadi i ona mi je nabrojala nekoliko imena kojih se mogla sjetiti..curukovic munib,burekovic salih,mehmedalija ekinovic,slobodan vukcevic,rasim salcinovic,sirco kana,hasim vojvodic,bosko markovic,salih salcinovic,zufer begagic,enver corbeg i ostali prijatelji iz visokog,busovace itd

  16. Kolekcionar52

    Posjedujem fotografiju za vrijeme austrougarske ,koja prikazuje tefetic na obali bosne na odmutu.u pozadini se vidi drveni most.ucesnici teferica su,doslovno pise na austrougarskom i bosanskom:bosanski romi teferice.po okolini i prirodi se moze zakljuciti da je pocetak proljeca .??? Takodje posjedujem fotografiju sa obrinjca (usca),na kojoj se vidi ekinovic muhamed,poznati stolar sa drvenog mosta,miso snajder i begagic hasan,gdje peku cimbur na vatrici,bez stolica istolova.tu nije bilo sjedenja,porani pojedi cimbur i pozuri u radnju ,posao ceka.bitno je bilo obiljeziti radjanje proljeca…

  17. Ja-pa-ja

    @ Kolekcionar 52 Hvala. Imam dvije vertzije kolor fotografija, snimljenih sa drvenimm mostom u pozadini. Obje su štampane 1895. kao razglednice u tehnici litografije. Ja toi imam u elektronskoj formi. Nego Ti “sirći” objasni šta znači Obrinjac i gdje se nalazi. Ti si dobro kazao – ušće Babine Rijek u Bosnu, desna obala Babine Rijeke, gdje se nalaze Čurukovića kuće.

  18. Kolekcionar52

    Zemljoradnja je bila naj znacajnija privredna djelatnost u zenickom kraju,prije svega zahvaljujuci prirodno -geografskim uslovima.po nepoznatim biografima princa eugena s. Ovaj kraj (obrinjac) se mogao porediti sa egiptom i rijekom nilom,jer se isti natapao vodom,pa je bio bogat rodom.obrada -obrinjac .? Rahmetli omer ekinovic praveci stablo ekinovica spominje egipat i nil.pa su tako ekinovici imali kuce na sejmenu a njive na obrinjcu.prva gradjevina je bila ljetna kuhinja i stala ekinovic muhameda(u obali omladinske zadruge-dervencic mirso od 1997) .od burekovica ,slijede zinkina kuca,ahmed ekinovic,salihov otac(piga),muhamed ekinovic,mehmedalija ekinovic,omer ekinovic,hanumica ekinovic,muhamedova sestra (majka doktora alica)pa sve do oca prof.dr.sabahudina ekinovica.zivopisan je ovaj kraj ,imalo bi se mnogo toga pisati.blizina basilice,bazilike (bliznakinja),na bilmiscu iz doba rimskog carstva itd……hvala ja-pa-ja .

  19. Mile Hašišar

    Lijepa je to tradicija – samo da se nastavi !!!

  20. Dzevada Pavlovic

    Hvala prijatelju moj na ovom lijepom opisivanju Zenice i cimburijade,a i mene interesuje da pronades nesto o mom dajdzi,Bihorac Mustafa zvani Lika,koji je bio izvrstan muzicar,humorista,meraklija,puno pozdrava tebi i mojim rodicama Azri i Amri,i tebi Lamija,najljepse ime na svijetu,imam unuku Lamiju,Mirso vidimo se u Zenici u ljeto

  21. Zvjezdana

    Karlo Werosta tatin tetak,ako neko ima još neku objavu obradovalo bi me radi obiteljskog stabla Werosta i Scheff obzirom da su bilu folks dojč

Leave a Reply

%d bloggers like this: