Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Kijametski dani

Piše: Mediha Selimović

- Faljen Isus, Drago!

- O, merhaba moj Irfane. Kako je?

- Kako drugi hoće. Imal‘ bujruma?

- Ima nego šta. Nek‘ si baš navratio, sve sam izviriv’o ka’ ćeš. Dok još ima one naše, da posrkamo, pa da smo ra’at.

- E, hoćemo li ikad više bit‘ rahat moj Drago, pitanje je. Dušmani uzurpirali rahatluk. Ja se nikako ne snalazim u ovom belaju.

- Đe’š se snać‘ čo‘ječe. Zlo! Ne možeš bit‘ pametan.

- Ma moš‘ ti bit‘ pametan kol’ko hoćeš, al‘ se u ovom kijametu ne pika pamet.

- Kijamet, veliš?

- Jah, meni je ovo kijamet. Od tol’ko dunjaluka nadvio se baš nad nas Bosance. Šta li smo Bogu zgriješili?

- Ma mi smo , moj Irfane, nešto i proživjeli, žao mi ove djece. Šta li će s njima biti?

Drago i Irfan su bili tandem poput Mome i Uzeira. Od pamtivjeka drugovi i komšije. Svaki je imao svoju porodicu, ženu, djecu, unučad. Dočekali su penziju i u hladovini ispod uredno potkresane loze u Draginom dvorištu odjednom su pošli voditi drugačije razgovore. Ni hladovina ne bi više što je nekad bila. Umjesto ugode, pođe se ispod nje u tim vremenima lediti krv u žilama.

Pijuckajući domaću šljivovicu iz čokančića, uz kaficu koju je Stara iznosila na tacni, nekoć su padale mnoge dogodovštine, odluke i planovi. U hladu vinove loze često se ispreplitala prošlost, sadašnjost i budućnost.

- Kad otegnem, Irfane, ima da budeš u odboru za ispraćaj. Puno si ti zraka sa mnom udahnuo i tečnosti srknuo, da bi se izvuk’o totalno neoštećen.

- A ako ja prije otegnem Drago, treb’o bi mi, vala tabut pronosat‘. Nemoj mi tamo sa strane virit‘ k’o da si me samo iz viđenja znao. Na dženazama uvijek tako. Ljudi s kojima si najviše vremena proveo i vatrene vodice popio stoje sa strane, a neki nepoznati te nose do kabura.

- Jest‘ vala baš. U pravu si. Zato ja tebi i kažem ‘vako za života da ti je u odbor.

- Čuj njega, on bi odbor za ispraćaj k’o da je Tito, a ne mesar.

- Sebi sam Tito.

- Ma hajd‘ i meni si onda.

Stara je odmahivala glavom slušajući budalaštine. Nisu baš sve bile polupijanske i u ćejfu izrečene, mnogo toga takvog im je ispadalo i pri bistroj pameti.

- Što čo’jek stariji sve blentaviji, govorila bi ona.

- Staro, a ludo…

Drago je bio grdosija od čovjeka. Visok skoro 2 metra i težak, pretežak. Prava gorila u ljudskom izdanju. Nije rijetkost da grdosije imaju mekano srce. Imao ga je i Drago.

Obojica su bili ljudi domaćini. Voljeli su dobro pojesti, pa i popiti. Brinuli su o porodicama i bili radišni. Svaki je obilježavao svoje praznike i posjećivali bi se obavezno da ujagme malo praznične atmosfere jedan od drugog.

I onda, kako Irfan reče, dođe taj kijamet. U sali zeničke Opštine otvoriše se šalteri za prijavu u različite vojne formacije. Neke komšije se prijaviše u Armiju BiH, neke u HVO, neki postadoše MOS, neki HOS… a svi dobrovoljci za Bosnu, zemlju očeva, djedova i pradjedova. Različite su samo uniforme, a cilj navodno isti. Tako nam govorili.

Bilo je interesantno posmatrati kako uniforma preobrazi čovjeka. Male sitne, nedorasle i neuspjele žgolje su odjednom narasle za pola metra, promjenilo se i držanje i stav, a neki vala prestadoše i pozdravljati svakoga . Rijetko ko od njih se poslije tog belaja vidio tamo odakle je došao. Kod nekih je bilo tako vidljivo kako su pod okupacijom, okupirani prvenstveno mislima o poziciji generala ili neke čivije kad to sve prođe. Bilo je zaista osiljenog uniformisanog svijeta, nesvjesnog svoje nesvijesti i onoga što nam se zakuhalo u našem šarolikom bosanskom loncu. Barem na početku.

Ne sjećam se kad se taj prvi nalet probuđenog patriotizma različitih oblika u ljudima počeo pretvarati u očaj, strah i razočarenje. Ne sjećam se više ni kojeg dana nam postaviše neke nove granice i kad nam zatvoriše čaršiju. Ne sjećam se ni kad su me prvi put upozorili da bi poznata lica sa uniformama HVO-a u zgradi Vatrostalne, koja je početkom kijameta pretvorena u vojarnu, mogla biti jako opasna za moj integritet, pa i identitet. Znam da je odjednom počelo sve mirisati na prljavije, na složenije, na opasnije… Teško se svakom normalnom biću sa normalnim čulom mirisa bilo nositi sa novonastalim smradovima.

- Zavrnuše nam pipu, moj Drago. Pocrkaćemo.

- Da je djecu izvuć‘ pa nama kako bude., veli Drago.

- Kud da ih izvučem, čovječe? Nigdje nikog nemam, sve mi ovdje. Ni rezervne rodbine, ni rezervne domovine, a bogme ni rezervne djece da ih sad pustim u nepoznato preko minskih polja.

Jedan Dragin sin je uspio izaći. Uniforma HVO-a mu je pomogla da se dočepa Hrvatske, pa onda Njemačke gdje su imali puno rodbine. Stariji sin i kćerka su ostali uz majku i oca da životare i preživljavaju kao i ostali, kao i Irfanova djeca, kao mnoga djeca iznenada zatvorena u krug fildžan državice.

Polako, ali sigurno ljudi nisu imali šta jesti. Kopnili su kao snijeg u proljeće. Znalo mi se desiti da neke likove koje dugo nisam vidjela prepoznam po glasu, jednog komšiju sam prepoznala po onim McDonalds obrvama, dotjerane i dobrodržeće gospođe su preko noći postale sijede starice… A tek pogledi! Kako su ljudi čudno gledali?

Drago je bio čovjek široke ruke. Još je ponešto imao i davao je koliko je mogao. Komšinici Mensuri preko puta svoje kuće je zaista valjao. Ona je živjela sama od penzijice i nije imala nikakvih zaliha. Rodbina se pozabavila o sebi i svojoj djeci, a Drago, eto i o Mensuri. Tako mu grah pao.

Radna je obaveza. Goriva nema, prevoza nema, auta su parkirana već u aprilu `92. na koju godinu, pa se uglavnom pješačilo. Privilegovani su podmazali lance na davno zahrđalim biciklima iz svojih šupa i podruma. Zenica postade teren dvotočkaša kao Slavonija. Tu pored vojarne uvijek nekoliko maskirnih auta. Komšija Niko bi ponosno noseći svoju uniformu, izlazivši iz vojarne, ponekad stao i povezao me do srpske crkve. Za 5 minuta bi stigao ispričati 3 vica. On se nije nalazio u ratu, već u svom nekom svijetu. Zalutao očigledno. Ostali su već bili mrgudni i drugačiji.

Ne sjećam se ni kako stiže to kobno proljeće 1993. godine.

- Ne može se u čaršiju, rekoše nam 15. aprila kijamtske godine. Ubijeni su neki pripadnici HVO-a, tu u Podbriježju, na Županovom brdu. Jedan zapovjednik je ranjen i zatočen. HVO je postavio barikade. Svašta moze biti. Ne piše nam se dobro.

Lagana jeza pođe prolaziti kroz uznemireno stanovništvo.

Nešto ružno zalebdi u zraku. Do juče svi tako gusto zbijeni i zajedno i u dobru i u zlu, pođoše se ljudi pogledati nekim dubljim pogledima. Ispitivačkim. HVO i Armija BiH nisu već dugo bile vojske sa istim ciljevima. Ciljevi ukinuti po naređenju i promjenjeni po potrebi. Takav nalog, nema opiranja. Nešto stizalo iz komande, a nešto iz stožera. U jednoj možda i pregusto naseljenoj mjesnoj zajednici pođoše nas dijeliti na stanovništvo i pučanstvo.

Teško se običnom smrtniku naviknuti na strah od komšije. Pa ako mi je išta ulijevalo sigurnost u životu to je bio moj komšiluk. Hajd‘ se sad uplaši školskih drugova?! Do juče smo se na putu iz škole zavaljivali kiflama, frtaljima sa eurocremom, izlazili u Trojku, Feniks, Rudarski… i sad bi k’o trebalo gaća punih straha prolaziti pored lica koja su ti više nego poznata. I ne samo poznata, nego i draga. Pokušavah okrenuti situaciju i zamisliti kako se komšije druge nacionalnosti sad odjednom plaše mene i moje porodice, pomišljajuci da bi smo im mogli učiniti nešto nažao. Smiješno, nezamislivo. A ne mogu vala ni to da bi meni školski drug mogao staviti cjevanicu na čelo. Onako, po dužnosti i nalogu, zbog cilja…

- Pa to ne rade komšije, one samo pokažu plaćenicima gdje se nalaziš. Ni moju majku u logor nisu smjestile komšije. Komšije su joj samo ubacile jednu gajbu unutra, da moze pišati… jer ne može ni stajati, ni čučati., reče mi jedna kolegica na poslu tonom punim gorčine. I onim nekim pogledom…

- Naivna si dijete, naivna… reče mi druga, mnogo starija.

16. aprila 1993. kijamtske godine, sa svojim prvim komšijama saslušah vijesti o spaljenim Ahmićima. Mirjana reče onako kao za sebe: A to je samo 18 km od nas!

Svi se gledamo blijedo. Nemamo kud, iako bi svi rado i zajednički nestali. Jebem ti zemlju. Nek‘ je dijele na paramparčad, samo da ne doživimo što ljudi doživljavaju, samo da nas ne protjeraju, da nas ne strpaju u neke logore strave i užasa, samo da ne bude ovo i ono. Dosta se tuge i jada čulo i vidjelo za godinu dana i polako ništa više nije bilo isključeno.

Prvi put sam zbog rata zaplakala odmah na početku 1992. godine. Nisam se mogla zaustaviti i sjećam se kako sam mužu rekla: Pa meni je tek 27 godina. Kao da je on imao stotinu. Tog 16. aprila 1993. godine sam pred svima zaplakala drugi put, još gorče i jače. Sve maske hrabrosti spale su i u mene se uselio neki strah koji mi niko više ni za trenutak nije mogao otkloniti.

Snovi već odavno nisu bili snovi. Kao u nekom košmaru, razotkrivali smo i prepoznavali zvukove. Puškaranje blizu, puškaranje malo dalje, granata tu u blizini, granata negdje na Brodi, uzbuna ova, uzbuna ona…

Vazdušne uzbune i bombardovanja iz zraka su bile najgore. Tijesno zbijeni u Stipinom ćumurnjaku preživjeli smo ih nekoliko. Kad bi smo se usudili izaći napolje, sve je bilo sivo i smrdilo je na barut. Cilj bombardovanja je bila željezara preko puta nas. Ko nije doživio teško mu je objasniti kako kuće odskaču prilikom takvih manevara. Dok bi kao sardine šćućureni čekali da eskadrila odradi svoje, a da nas pri tome ne pobije i odleti s našeg neba, znam da je komšija Stipo, domobranski borac iz drugog svjetskog rata uzvikivao:

- Zatvorite uši i otvorite usta skroz!

Ja sam otvarala usta, ali oči nisam mogla zatvoriti. Gledala sam kako svi kao debili zijevamo jedni u druge u nadi da će nam to spasiti bubnjiće i život.

Tri dana poslije postavljene barikade na ulazu u Podbriježje i dva dana poslije tih vijesti o Ahmićima, negdje oko 5 sati ujutro zapuca žestoko. Skočih i uzeh dijete iz kreveta. Muž nas požuri u hodnik, jer je navodno najsigurniji, zato što nema prozora i što su oko njega sobe. Hladno je, prehladno za mjesec april. Ili nam se to samo čini od ove zaleđene krvi u žilama? Sve troje šćućureni na podu šutimo, gledajući se razgoračenim očima. Pokušah uključiti radio… Ništa. Na radio Zenici samo šuštanje. Možda je i bolje tako. Začas nestade i struje. Pucnjava uzima maha. Znamo da je blizu, preblizu. Fijuče tačno iznad naših glava i kuća, sa svih strana, žestoko i neprekidno. Tu i tamo odjekne i po koja granata. Uveliko je svanulo, puzeći priđoh prozoru u kuhinji. Napolju sivo i zadimljeno. Ne sjećam se šta sam tada razmišljala i šta mi je prolazilo kroz glavu. Sjećam se samo da mi je bilo hladno, prehladno. I da smo u toj hladnoći sjedili tako jedno pored drugog, isprepadani, nečujni i izgubljeni.

Negdje oko 10 sati je puškaranje utihnulo i začuli su se povici. Glasni muški povici koji su se približavali. Vojska, jasno mi je. Pitam se samo kakav nas scenario čeka?

Preživjele izbjeglice Prijedora, Kozarca, Jajca… su pričale da nema ništa strašnije od vojske na vratima. I to je tačno. Nepovezane misli, nepovezane radnje… Šta sad? Ljudi nisu miševi da se sakriju u mišije rupe.

Zgrabih dijete i pođoh je zamotavati u deku. Luđački sam odmicala ugao od zida da je sakrijem. U glavi mi odzvanja: Vojska pretura kuću, odvodi, ubija, pali… Samo da mi je sakriti dijete, da nju ne pronađu. Sve što je više guram iza tog ugla za sjedenje, toliko se ona jače izmiče i plače.

- Hoću tati, hoću tati!, vikala je panično.

A tata je samo blijedo gledao i stajao kao kip ispred nje.

Prvo razbijanje. Dreka. Začulo se: Tekbir! Allahu ekber!

Otvorismo vrata i ugledasmo četu vojske u maskirnim uniformama. Dvorište zadimljeno, puno čahura. Smrdi barut. Na drugoj kući od moje razbijeno staklo na vratima. Marijina kuća je bila već odavno prazna, jer je ona odmah s početka kijameta otišla sinu u Zagreb. Neki su imali crne maske na licima. Priđoše mužu, a ja ga uhvatih za ruku. Jedan mi pokaza puškom da se odmaknem. Bez riječi.

- Daj ličnu! reče mužu.

- U kući je, odgovori on.

Ja se kao po naređenju okrenuh i iznesoh njegovu ličnu kartu.

- Pa što se kriješ, ha? Čekaš da ti se oslobodi zemlja? Takvi Muslimani su nas do‘vdje i doveli. Brani Jajce, brani Visoko, brani Vitez, brani Zenicu… a vi ženama uz suknju.

Muž šuti. Vlada zakon jačega. A jači je onaj koji nosi oružje. Pa makar bio i žilavi horoščić.

- Ima li ovdje još muslimanskih kuća?, upita.

- Ima, ovo su muslimanske kuće sad, slaga moj muž.

- I ova do tebe? A na dvije vode?

- Ja, i ona.

Pogledaše nas podozrivo i otrčaše dalje.

U kući do nas, na dvije vode , koju preskočiše zbog krive informacije, živio je moj komšija Stipo, njegova žena Ana, kćerka, sin, snaha i dvoje unučadi. Utrčah u njihovo dvorište. Iz garaže proviri Mirjanina glava.

- Izlazite brzo, trčite nama!, povikah.

Njih sedmoro se na brzinu ukrcaše kod nas. Posjedaše po podu spavaće sobe. Svi smo odskakivali po desetak centimetara od zemlje. Djeca su tiho jecala. Niko ništa nije govorio. Zamotavala sam djecu u deke i stavljala ih na krevet, misleći da ću se svakog momenta srušiti.

Odjednom se opet začu vriska i cika, ovaj put iz Draginog dvorišta. Vojnici su ga izveli iz kuće i prislonili uza zid. Pitali su ga gdje mu je sin. Njegova kćerka je vrištala na sav glas. Komšije koje se nisu zvale Drago, izletile su i pokušale da reaguju.

- Pustite čovjeka, nije ništa kriv. Živi u svom na svom, govorili su.

- Čovjek je o sebi pri sebi, ne dirajte ga. Mi komšije nemamo problema jedni sa drugima, ako nam ih vi sad ne napravite, nastavljali su.

- Glupi muslimanski merhamet, uzvikivao je jedan zajapureni uniformisani horoščić. Znaš li ti ko je na tebe svo jutro puc’o?

- Znam da nije Drago, reče Ejaz. Jer, da jeste, ne bi ga sad našli u kući.

- Nije on, jest njegov sin za njega.

- Nije ni sin, sin je u Njemačkoj već odavno.

- Interesantno je da sad izlazite iz svojih kuća da ih branite, šta misliš da li bi on tebe stigao odbraniti da su ti ovdje ušli oni „njegovi“ što popališe Ahmiće?

- Vjerovatno ne bi, ali ne bi im ni rekao da me ubiju. Ne dirajte čovjeka koji živi svoj život kao i svi mi.

Komšinica Mensura je izbezumljeno stajala na kapiji i pošla zapomagati. Da bi pokazala svoj identitet i zaštitila sebe, a opet pomogla komšiji uzvikivala je:

- La ilahe illallah djeco, ne dirajte nam Dragu.

- Tobe jarabum s tobom ženo. Idi u kuću! Za La ilahe illallah i svoje godine mogla bi se malo propisnije ponašati.

- La ilahe illallah, ostavite čovjeka na miru! vikala je Mensura i dalje ne obazirući se na ironiju takozvanog vojnika sa amblemom (para)vojne formacije.

Nažalost, ni molbe komšija, a ni La ilahe illallah nisu pomogli. Dragu su ipak odveli na „razgovor“ u Muzičku školu. Sutradan je vraćen kući. Kao i drugi ljudi sa kojima su vođeni takvi razgovori, malo je o tome pričao.

Mnogi drugi su u paničnom strahu završili negdje u Lašvanskoj dolini. Osvanuo je dan koji se komotno mogao nazvati seobom stanovništva. Hrabriji su ostajali i dočekivali te takozvane kontrolore kuća. Kad su na Zmajevcu tri vojnika došli na vrata moje prijateljice Ele i njenog muža Joze, ona im je otvorila i rekla:

- Uđite, ali predhodno izujte obuću. Meni u kuću nikad niko nije ušao obuven.

I momci se izuli. Nakon 10 minuta se obuli i izašli. Vjerovatno u toj grupi nije bio kržljavi, izopačeni horoščić. Poslije svih priča kasnije, mislim da je Ela bila jedino biće kojem su u tom svemu pale na pamet cipele. Meni su se mogli pokakiti na sred kuće, ja ne bih ni riječi progovorila. Ona je još s njima i popričala, pitala ih odakle su. Bili su iz sela nadomak Orahovice, vrlo mladi, mlađi od njenog sina i u principu prava slika onih najsiromašnijih i najizmanipulisanijih u cijeloj priči. Mobilisani adolescenti za odrađivanje najgorih rabota, dok su se imućniji i pozicionirani „ratnici“ uglavnom šepurili po centru grada čuvajuci logistiku. Hoću da kažem, u našoj državi je uvijek bila najjeftinija sirotinja.

Vojska se poslije vratila da sasluša i mog muža zato što ih je slagao rekavši da je to do nas muslimanska kuća. Iako su vojnici bili Boga pitaj odakle, nije im manjkalo na domaćim suflerima i dostavljačima pravih informacija. Stipinu kuću su pregledali i ništa sumnjivo nisu našli u njoj. Našu hvala Bogu nisu, jer da jesu našli bi ih svih sedmoro u našoj spavaćoj sobi. Sedmoro sumnjivih zato što nose imena koja nose, živeći u svom na svom.

Nemoguće je kako se ljudi mogu izmanipulisati i zaluditi za kratko vrijeme. I šta od čovjeka u ratu možete proizvesti? Ipak, do danas mi je ostala nepoznanica zašto nas niko od onih koji su znali da će se ujutro zapucati (a bilo ih je dovoljno) nije upozorio i rekao: Sklonite se negdje.

Možda sedam dana prije tog okršaja, pričala sam sa jednim drugom iz osnovne škole, čija je kuća bila nadomak Careve vode. Sretoh ga sa ženom i djetetom kad sam išla s posla. Nisam znala da ima toliko dijete, pa se iznenadih. U školi smo ga zvali Trkaća kokoš. Bio je simpatičan, pričalica.

Nekoliko dana nakon okršaja, ugledah smrtovnicu sa njegovom slikom zalijepljenu na stubu kod Beka. Zastadoh skamenjena.

- Poginuo u rovu iznad tvoje kuće!, ironično me obavijesti jedan komšija u prolazu, dajući mi do znanja gdje je školski drug okončao svoj život. Slegoh ramenima i ne rekoh ništa. A i šta bih? Sin tog komšije je kao pripadnik Armije poginuo još početkom rata i znam da je bio ogorčen. I njegov bol, kao i svačiji drugi bio je vrijedan poštovanja. Kako bih ja njemu u toj situaciji objasnila da majka mog školskog druga lije sad njegove suze, svjesna činjenice da joj je dijete iskorišteno za „nešto“ od čega njoj kao uspomena ostade samo bol, praznina i životarenje do kraja. Isto kao i njemu i njegovoj ženi. Jednom mi je dok smo išli na posao, a nedaleko od nas na Bristu roknula granata, bacajući se u jarak pored puta kao i ja, ironično rekao:

- Pa vi opet „sakrivajte Hrvate“ u svoju kuću. Ovo ti je zahvalnica za rad i trud.

Uzalud se bilo s njim natezati i bilo šta objašnjavati. Svi smo mu bili za nešto krivi, a posebno „onaj moj“ što radi za UNHCR. Nisam mu uzimala za zlo, bilo mi ga je žao. Uvijek kad bih ga vidjela mislila sam: Ne daj Bože razumjeti ga!

Život se nastavljao u ratnoj klasici, došlo je samo do izmjene igrača u timu. Nije više bilo barikade na Županovom brdu. Neke komšije su išle da vide rovove u Podbriježju, iskopane iznad nažih kuća. S nevjericom su gledali u te rupe i pitali se kad se to desilo i koja im je namjena bila? Za napad ili za odbranu?!

Uposlenici vojarne su nestali. Preko noći je zgrada Vatrostalne dobila nove stanovnike, malo tamnije puti i drugačijeg maternjeg jezika. Imali smo neke nove face u komšiluku, za koje su mnogi tvrdili da su nas odbranile od toga da postanemo Ahmići. I zato smo im trebali biti zahvalni. Da li su se oni negdje borili, bila nam je nepoznanica, jer su uvijek bili tu. Jedino što smo vrlo dobro znali je da upražnjavaju redovnu jutarnju gimnastiku trčeći našim ulicama i uzvikujući: Tekbir! Allahu ekber!, a nakon manje pauze:

- Za koga?
- Za Allaha!
- Protiv koga?
- Protiv Vlaha.

Osim stida i nevjerice da nam se to dešava i da smo skoro svako jutro prinuđeni slušati topot divljih koraka i ne manje divljih faca, ništa pametnije i plemenitije nismo mogli osjećati u tim trenucima. Bespomoćno slijeganje ramenima i šutnja, nas običnih smrtnika kod svoje kuće, pred nekim divljanerima koji se svakodnevno obučavaju kako da nam utjeruju strah u kosti. I to, sa uspjehom.

Glad je ubijala polako, ali sigurno. Dobro je rekao Irfan. Kijamet u Bosni. Zatvorena struja, zatvorena voda, zatvoreni putevi. Pusti mrak. Sve se svelo na golo preživljavanje i kopanje mogućnosti da se preko nekog konvoja izađe iz zemlje. Svejedno gdje, samo dalje od ovog tamnog vilajeta, od ovog očaja bez vidljivog kraja.

Drago se nije olako prepustio tamnom vilajetu. Na vrijeme je još kupio kravu, od garaže napravio štalu i tako svojoj porodici olakšao život u tim belaj vremenima. I ne samo porodici. Imao je on svoju obavezu i preko puta kuće. Komšinicu koja je u njega gledala kao u dragog Boga.

Pred kraj godine odlučio je Drago da proda kravu. Nije imao zemlje i nije živio u tipičnom selu, tako da je kravu koja je spašavala nekoliko života, bilo teško održavati i hraniti. U selu nadomak Gradišta je našao mušteriju. Seljak je kupio kravu i izbrojao mu nešto preko 1000 njemačkih maraka.

Sljedeće noći, uz prvi mrak na Dragina vrata je pokucao neki mladić. Otvorio je, dok je iza njega stajala njegova žena.

- Kojim dobrom mladiću?

- Jesi li ti Drago?

- Jesam.

- Ti si juče prodao kravu, a nisi rekao da je krava steona. Vratićemo ti je.

- Krava nije steona, rece Drago. A vratiti je možeš kad god hoćeš. Nije problem. Nego, ko si ti? Tebi nisam prodao kravu? Čiji si ?

- Gospođo, mogu li dobiti malo vode?, reče mladić toplo obučen i sa kapom nataknutom do očiju.

Žena uđe u kuhinju i natoči kriglu vode. Krenu prema ulaznim vratima i ugleda muža kako pada. Vrisnu iz sveg glasa i ispusti kriglu koja se razbi u hiljadu komada.

Komšija Asim upali vanjsko svjetlo i izleti iz kuće. Jedino što je uspio vidjeti je čovjeka u bijegu preko bašte i Dragu kako leži na vratima svoje kuće.

Vrisak se širio munjevitom brzinom. Željko i moj muž potrčaše u pravcu Draginog dvorišta. Neko je već zovnuo hitnu pomoć. On je ležao svjestan svega. Kako rekoh, bio je grdosija od čovjeka i bilo je jako teško podići ga i unijeti u kola hitne pomoći. Svo vrijeme je razgovarao dok su ga komšije unosile u hitnu i bio je pri svijesti. Čudovište s kapom je pucalo u njega iz sačmarice. Nije bilo krvi, samo rupa i rana.

Sljedećeg dana probudili smo se s viješću da je Drago u bolnici umro. Sačmarica je raznijela njegovu utrobu. Nije mu bilo spasa.

Po ko zna koji put tajac i nevjerica. Tu među nama ubiše čovjeka na pravdi Boga. A zašto? I ko je sljedeći?

Pitali smo se da li se radilo samo o kriminalnom činu. Očigledno je to bio neko ko je znao da je Drago prodao kravu i imao pare u rukama. Kraj je 1993 godine, godine bjesnila i umiranja na rate. Umiranja od gladi, od metka, od granata, od zapuštenih bolesti bez pravih lijekova, umiranje od svega i svačega… Nikad ljudski život nije bio bezvrijedniji. A 1000 maraka je u tom momentu bilo brdo para. Možda je priča o kravi bila samo povod kojim ga je Čudovište namamilo na razgovor, a ženu poslao po čašu vode da je skloni. Kad savlada Dragu, mislio je vjerovatno da će lako savladati ženu i uzeti novac. Nije računao sa vriskom , razbijenom kriglom i komšijom koji je sve to čuo pa upalio svjetlo i izašao napolje. Zato se dao u bijeg.

Policija je uzimala iskaze, tražila opise , a navodno i ubicu Čudovište. Sva istraživanja su pokazala da čovjek koji je kupio kravu, kao i njegova porodica nemaju ništa s tim.

Neki su inzistirali na činjenici da je Drago ubijen iz nacionalističkih poriva. Policija je tvrdila da se radi o kriminalnom činu ubistva zbog koristoljublja. Kako god bilo, žalosno je da Čudovište nikada nije identifikovano i da se vjerovatno svo vrijeme kreće i živi normalno među nekim drugim ljudima. Možda i danas svaki dan prolazi cestom pored te kuće idući na posao i s posla?

Irfan je plakao kao malo dijete. Nigdje nije bilo goriva i bilo je pitanje kako transportovati Dragu do groblja u Podbriježju. Podbriješko groblje se nalazi na brdu i podaleko je. Nema prevoza, a nema ni mrtvačkih kola.

- Ne brini, sinko!, reče Irfan njegovom starijem sinu. Ja ću ga odvesti na vječni počinak.

Irfan je imao traktor i za ne daj Bože i koji litar goriva. Nakon više od dvije godine upalio je svoj traktor i došao pred Draginu kuću koja je bila puna ljudi. U dvorištu i na cesti stajale su komšije. Tišina. Ružan osjećaj. Pored mene stade jedna starija žena.

- Faljen Isus, ‘ćeri!

- Uvijek faljen bio!, odgovorih joj, malo pomućenog pogleda.

- I ne plakala, `ćeri draga. Vidiš šta nam dušmani rade? Dok nas sve ne protjeraju neće se smirit‘. Ne daju nam balije providna dana. Malo im što su nam ove mudžahedine dovukli , pošli su nas i ‘vako uništavat‘ ko kerove na kućnom pragu.

- Jah, baš kao kerove!, rekoh i odmaknuh se od nje. Udarila mi na damar, pa mi najprimjerenije bilo da joj jednostavno okrenem leđa. Ne znam jel‘ skontala da su „balijska“. Svejedno, ja sam samo bila sita tih ličnih teorija zavjere. I tog permanentog „protiv svakoga“.

Irfan je upalio traktor na kojem se nalazio kovčeg s Dragom. Povorka je u tišini i polako išla za Irfanom. A Mensura je preko puta Dragine kuće naslonjena na svoju kapiju jecala glasno.

Možda je i govorila: La ilahe illallah, ode nam Drago. Od jecaja to nismo mogli čuti.

Irfan je među poslednjim stao iznad Draginog groba i naglas rekao: Počivaj u miru, jarane!

Jaran mu prvi put nije ništa odgovorio.

A i da je mogao, šta li bi mu rekao?

- Kijamet, moj Irfane, baš kijamet. Ovom se belaju nisam nikako nadao.

*****
Priča, likovi i imena su istiniti. Nadam se da mi se to neće uzeti za zlo.

Sjećanje na ove nemile događaje pišem s nadom i željom da nam se kijamet NIKAD više ne ponovi i da nam zlo NIKAD više zdrav razum ne pomuti.

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)