zenicaonline@gmail.com

Esntreger

Piše: Miro Vinduška

Esntreger – šta li je sad to?

Mogao sam da postavim kao nagradno pitanje ali ću radije nešto napisati o tome .

Kao prvo, riječ je nastala od njemačke riječi i ja je pišem kako mi izgovaramo. Riječ je nastala od “essen” što znači jesti, a “träger” je nosilac nečega, kao npr. na biciklu ili na krovu automobila. Moja generacija zna o čemu se radi ali ja ovim ostalim da malo pojasnim.

To je nosač šerpica koje se nanižu i koje se uklapaju jedna u drugu dok gornja ima poklopac. Mogle su stati četiri šerpice (aluminijske što je u to vrijeme bio “luksuzni” materijal). U jednoj je bila supa, u drugoj glavno jelo, u trećoj salata, pa u četvrtoj zahlada ako se šta našlo. Najčešće su bile tri jer su se kolači kao zahlada jeli samo praznicima ili nedjeljom.

Esntreger je za nekoga obična stvar, pomagalo, nešto što smo svakodnevno upotrebljavali. Za mene je to veoma bitna stvar iz jednog perioda života. Stvar može biti tretirana kao simbol radničke klase, u vrijeme izgradnje naše zemlje poslije 2 svj. rata i sl.

Poslije pada jednog uređenja i prelaskom na drugo ljudi dobiju neku novu volju i nadu za nečim boljim, uostalom drugačijim od predhodno. To se ne bi moglo reći za za ovaj poslijedni prelaz koji je i ono malo volje ugasio.

Naime, velika žeđ za napretkom i promjenama je novonastalom sistemu donijela dodatno žrtvovanje naroda što preko propagande što od same želje istih da napokon uzmu stvar u svoje ruke.

Zašto je esntreger za mene značajan i zašto ga smatram simbolom jednog vremena urezanog u moje djetinjstvo?
Stanovao sam u Novoj Zenici , 300 m od kapije 3 Željezare. U blizini te kapije bila je Vatrostalna zidarija gdje je moj otac radio i termoelektrana. U krugu željezare su stanovali radnici u kolonijama. Oni su imali privilegiju u odnosu na nas van kapije. Izgradnja je donijela i danonoćni prekovremeni rad, udarnički, tako da moj otac nije imao vremena da trkne na ručak nego sam mu ja nosio na kapiju. Oni koji su stanovali u krugu, mislim na djecu, mogli su ocu odnijeti esn treger pravo na mjesto gdje je radio. Mi izvan kapije smo morali i sat vremena čekati dok otac nije ugrabio priliku da dođe po ručak. Nebrojeno je puta znao sve to vratiti a da ništa ne pojede, što je mene znalo naljutiti zato što sam džaba čekao pred kapijom. A nije baš uvijek bilo lijepo vrijeme, počesto sam pokisao ili dobro promrzao.

Znalo se desiti da padnem u žurbi i prolijem sve pa trči nazad ponovo. Za mene je to bio zadatak koji nije smio da omane. I sad me leđa zabole kad se sjetim kako sam iskrivljen nosio esntreger da me ne sprži po nozi od vruće supe. Kad se sjetim koliko truda i napora smo uložili za bolje sutra koje su ovi današnji sve popljuvali. Oni ne znaju za esntreger, motiv, za trud. Oni se samo bore za svoje sitnosopstveničke interese. Ovi današnji vlastoljupci čak ni ne daju šansu narodu da pokaže koliko voli svoju zemlju, da bi rado čekao na svoj esntreger pred kapijom.

Za nekog će ovo biti kao osvrt na neku davno upotrebjavanu stvar ali za mene je to simbol jednog vremena koje je budilo neku nadu za bolje. Onog kojeg više nema a koje sam ja doživio i proživio.

About the Author

Related Posts

  1. Mirsad Đulbić

    Bravo Miro. Baš si me na jedan lijep način vratio u ta neka izuzetno teška, ali u sjećanjima izuzetno lijepa vremena. Sve si tako lijepo ispričao, da naprosto vidim i sebe. Da se pohvalim, ako je to pohvalno, da mi sva ta vremena još titraju pred očima. Nekad mi grunu suze, kad se sjetim, koliko se radilo, koliko se gradilo, a neki šupci, s oproštenjem, koji misle da je sve započelo s njima, sole nam pamet o nekim njihovim uspjesima.

    Ja sam imao emajlirani crveni esntreger sa četiri šerpice, sve do 2002. godine i potom ne znam gdje je završio. Prepustimo čitaocima ZO-a i ovoga posta da nagađaju šta je bilo u šerpicama.

  2. Tommy

    Kada citam postove u kojima se ljudi sjecaju lijepih starih dobrih vremena (na ciju nam pomisao naviru suze), cesto se zapitam sto je se to zapravo promijenilo: vremena, ljudi, ili i jedno i drugo?

    Evo nekoliko primjera na sto mislim kada to kazem:

    Danas mnogi misle kako zivimo u puno nesigurnijem vremenu nego prije raspada Jugoslavije: “Sakom udario prodavacicu i oteo 35 KM”, “Maloljetnik uboden nozem u autobusu”, “Opljackana baba koja je zivjela sama”, “Podivljali vozac usmrtio pjesaka”, samo su neki od naslova koje smo vec navikli vidjeti na naslovnicama novina. Ono sto bih ja volio cuti od onih koji to pamte je kako je bilo prije 40 ili 50 godina? Koliko je, na primjer, bilo nasilja u Blatusi pedesetih i sezdezetih godina? Jeli bilo vise ili manje nego danas? Po pricama ga je bilo vise i sa tragicnijim posljedicama. Pa nije Blatusa dobila ime Koreja zato sto je bila poznata po proizvodnji Samsung televizora! E sada, dali su ljudi i tada govorili kako zive u teskim i nasilnim vremenima, ili su to jenostavno prihvacali kao dio zivota?

    Ili osamdesetih godina kojih se ja inace dobro sjecam, bukvalno svako vece je bilo barem 3-4 jace tuce ili pred pivnicom, ili pred lamelom, ili pred Boss-om (zavisno gdje je se raja okupljala), a pogotovo po obskurnim mjestima gdje su se okupljali Zenicani iz prigradskih naselja. E sad se ja pitam zasto to tada niko nije smatrao za neki veliki problem, mada je po mome miljenju, sansa da dobijes po nosu bila puno veca nego danas?

    Jesu li se to vremena promijenila, ili smo se mi samo poceli vise bojati sto vise citamo novine i inetrnet portale?

    Izvinjavam se sto sam skrenuo s teme, ali nisam mogao da ne reagiram na Mirsadov komentar.

  3. blentoven

    @ Tommy : ne bih se baš složio s tobom bar kada je nasilje u pitanju. Ovo vrijeme je gore deset puta od onoga u bivšoj državi. Vjerojatno zbog sporog i neefikasnog sudstva ili neučinkovitosti policije ali nasilje koje se događa u Zenici ali i u čitavoj regiji ima alarmantan oblik. Pišeš o tučama pred Bossom i Pivnicom? Danas takvih ima bar pet dnevno ali to nikako nije vijest i na tuče se više niko ne obazire. Čak ih ni Avaz neće zabilježiti ako nema mrtvih ili bar teško ranjenih. Svaki upaljeni balavac ima pištolj i ne smiješ se ni očešati od njih ako nećeš da imaš olova u sebi. U onoj državi kada se desi ubistvo godinu dana se prepričava a u ovoj je samo za Bajram prije tri godine bilo tri ubistva u krugu od 300 metara (ubijen Loris, izboden na smrt neki dečkić od 18 godina pred Opatijom i na Mokušnicama sin makazama izbo majku). O violentnom ponašanju narkomana da ne pričamo. Tuku i otimaju od svih, od djece do bespomoćnih staraca. U mojoj ulici živi jedan momčić od 17 godina koji je, bar ja tako mislim, “guinessov rekorder” po broju djela. Sa 17 godina nakupio je 89, što pljački što obijanja stanova i auta. U onoj državi bi mrdeljo na trećem u najgorem slučaju. Svaka trafika sada ima noćnog čuvara a prije su mogle biti otvorene i niko nije smio krasti… mogao bih napisati još mnogo toga ali mislim da je i ovo dosta
    pozdrav, Damir Vučak

  4. ptica-selica

    @Tommy
    u pravu si kad kazes da je nemoguce bilo da je u ”nase vrijeme” bilo sve med i mlijeko, I nije bilo, Bilo je tuca, bilo je ubistava i kradje, pa nije badava zatvor bio pun sve godine.
    Moje misljenje o onom vremenu i zasto je bilo bolje, je tesko objasniti, zivim vec duze vrijeme vani na onom zapadu za kojim mnogi ceznu, a to su oni koji zive na nasim prostorima. Mnogo mi je lakse povuci paralelu izmedju ong sto je bilo i sto je sad, kad god dodjem u Ze vidim da se u Ze ”zivi” na isti nacin kao i ovdje, stom razlikom da su materijalne mogudjnosti mnogo skromnije.
    Sta mi pamtimo iz tog doba su radne akcije,na koje nas vjeruj niko nije tjerao,ljetovanja i zimovanja sa izvidjacima,vjeruj mi to su bila vremena. Nas Celik koji je igrao prvu ligu ex YU, Kosarkasi, Ragbijasi,koji su takodje igrali na visokom nivou. igrati u nekom sportskom drustvu bilo je za svako moguce a uspjeh je zavisio od pojedinca samog. A sta je naj veca razlika ”novo-staro” je neka sigurnost koja je jednostavno bila prisutna, svak je znao sta smije a sta ne. Medjusobno postovanje i respekt,a najvaznija stvar u svemu SVI SMO BILI ISTI,prijatelstva koja i dan danas traju su dokaz toga.
    A mozda lezi i problem u nama starijima koji ne zele prihvatiti cinjenicu da se u zivotu sve mijenja 🙂 (starimo 🙂 ) Koliko su ona vremena bila bolja-losija tesko je to uporedjivati i ne treba to uopste raditi. pozdrav

  5. miro vinduska

    evo da se malo nadodam.U pravu si Tomy.Tukli smo se i mi.Svaku igranku sam zavrsio u tuci,Tukli smo se i opet druzili.Bilo je drugacije ,nacin dokazivanja muskosti,ali nismo maltretirali stare ,nemocne.Ako bi me komsija zaruzio postidio bih se.Ako mi je opalio samar nisam smjeo reci ocu jer bih i od njega dobio.Rado smo komsijama pomagali unijeti cumur u podrum otici u kupovinu a nismo bas bili” cvjecke’.Mi smo pozitivno gledali na zivot mada nije bio lak.Bili smo u svemu organizovaniji.Ni kod nas nije bila ekonomska situacija nista bolja ali se znalo sta se smije sta ne.Licno sam se pozelio “pokefati’ sa nekim ali ovdje gdje ja zivim nesmijes nikome mater opsovati a da te ne kosta jedne kazne minimalno u visini dnevnice.Probaj neko dijete lijepo upozoriti da nesto ne radi pa ces vidjeti sta sve iz njega ne izlazi u vidu psovki prijetnji i sl.evo jedan primjer.Svake godine kad dodjem obidjem kraj i komsije gdje sam stanovao.Neke godine parkiram na parkingu kod paviljona i vidim neki djecak od nekih 5-6 godina skace po krovu od auta.Ja ga lijepo skinem i pokusam mu objasniti da to nije fino sto radi ali sam se ubrzo pokajao.Mali me ispsovao uzeo kamen i hoce da me udari.Jos gore sa balkona jedan covjek osu na mene drvlje i kamenje,kao ono ,sta se ti mjesas nije tvoj auto itd.Da se ne bih morao derati pridjem blize ispod balkona da mu pokusam objasniti u cemu je stvar a on ti na mene baci neku vazicu staklenu.Ja pozelenio ali sam se uspio suzdrzati.Okrenem se i krenem kad ugledam neki cvjek sjede u onaj auto o dveze se.Tad mi nista vise nije bilo jasno.Auto nije uopste od onog galamdjije.Prosudite sami.Moj komsije bivsi bokser aso type je sve to posmatrao i toliko se bio naostrio da ode onome na vrata da sam morao sat vremena da ga smirujem.Ne bi mi ni uspjelo da sam nije otisao u kucu da popije tabletu koje mu je doktor propisao da uzima protiv depresije.A da ti ne kazem kako se ljudi inace i djeca odnose prema meni nekako zajedljivo cinicno,neznam prave rijeci da pronadjem mada mogu reci sa obzirom na ranije da sam bio respektovan gradjanin tog naselja.Zato sa ponosom napisem nesto iz vremena koje je bilo sasvim drugacije i puno zanimljivije i ljepse.Tekst na koji se nastavila diskusija ima za poentu da se malo prikaze vrijeme nakon nekog slicnog vremenu koje se ne tako davno odigralo.pozdrav

  6. Mediha

    Ovo je jako lijepa prica iliti sjecanje naseg Mire na vremena u kojima je egzistirao i jedan esntreger. Ja tu spravu nikada u zivotu nisam vidjela i zahvalna sam za ovu pricu, jer sam nesto i naucila.
    Nosenje hrane ocu na kapiju me podsjetilo na na trud starijih zena (iz vremena mog djetinjstva) koje su muzevima ujutro pakovale rucak ili veceru, zavisno od smjene u kojoj su radili, ispracajuci ih sa kafom, cajem i zamotuljkom hrane na posao.
    Cinjenica je da se vremenom promijenio standard, da niko vise ne nosi hranu od kuce i da je u svima nama lagano umrla skromnost. Postali smo bahati, zahtjevni i totalno neskromni. Meni licno je dovoljno samo da uporedim odnos prema hrani (narocito u Bosni), nekada i sada. Moja majka je od starog hljeba pravila przenice, poparu, dvopek i sve iskoristavala do maksimuma, iako mi nismo (dok su roditelji bili zivi) nesto posebno skromno zivjeli.
    Ali, hrana se nije bacala.
    Ja priznajem da se ne ponasam ni blizu kao moja majka. Bacam pocesto i svaki put se pri tom sjetim roditelja i rata. Ali…
    Razlika u bivsim vremenima nije ocigledna samo na nasim prostorima. I na Zapadu ljudi pricaju isto. I ovdje su stariji gradili zemlju poslije 2.svjetskog rata, bili polugladni,vrijedni i istrajni. Danas se osjecaju nesigurno, na meti su kriminalaca,narkomana, cesto opljackani u stanu, na ulici, pri izlasku iz banke… I isto kao i mi nostalgicno pricaju o “dobrim, starim vremenima”.
    Ne vjerujem da je prije bilo bolje, ali je bilo drugacije i mnogo sigurnije. Vlastiti primjer:
    Moj otac je umro u 40-oj godini zivota, majka tri godine kasnije sa 39 godina. Tata je iza sebe imao samo 18 godina staza i mi smo primali penziju. Od te skromne penzije smo se moj brat i ja iskolovali i prezivjeli, svake godine kupili ogrev za zimu, knjige i sveske za skolu i ponesto od garderobe. Nismo bili gladni (jedino zeljni mamine kuhinje). Odrzala nas je skromnost.
    Eh, pitam ja vas kako bi to izgledalo danas? Zamislite dvoje djece koji zive sami u porodicnoj kuci, imaju minimalnu penziju od 298 KM i moraju sve ono sto smo mi morali nekada. Da li bi im to danas i pored pameti i skromnosti poslo za rukom, a da pri tom nikada nigdje i nikome ne pokucaju na vrata, nesto zatraze, posude i slicno?
    Zato moj glas ide u prilog proslim vremenima. Nije bilo danasnjih izazova, ali nije bilo ni narodnih kuhinja. Bili su, eto, esntregeri sa supicama, corbicama, kaljama i pitama (pretpostavljam).
    Onda nas nije bilo sramota biti skroman. Danas se svi trude da pokazu mnogo vise od onoga sto realno mogu. Skromnost nema prodju, niti vrijednost. Moto je: Zivjela prezentacija “praznina i frustracija” namirisanih mastom ukradenom iz tudjeg svijeta.
    Ipak… zivjet’ nam je i prihvatiti vremena koja su nas snasla kako to najbolje znamo i umijemo.
    Price o skromnosti ce zivjeti onoliko dugo koliko i mi zivimo i onda ce ih zamijeniti neke druge, takodje interesantne…

  7. sunce aprila

    Po sigurnosti prosla vremena su billa malo drukcija, nije bilo straha kretati se u bilo koje doba po gradu. Meni je, takodje u sjecanju npr. kampovanje na Jadranu -osamdesetih- ostavljali smo sve u satoru: pare, cekove -jos nije bilo kartica, dokumente, po citav dan na plazi, i nikad nisam cula da je nekom nesto nestalo. Mozda smo mi postali nostalgicni s godinama, a mozda nam je zaista bilo bolje nego sad.
    Hvala za lijepu pricu.

  8. Mike

    Nevjerovatno, prvo pricamo o serpama,loncima i poklopcima. Onda zavrsimo sa makljazom. Tipicno balkanski.

  9. seltik

    @Mike,moram priznati dobra primjedba,jednostavno morao sam ovo napisati.

Leave a Reply

%d bloggers like this: