zenicaonline@gmail.com

ENDŽI

Piše: Miro Vinduška

Jednog kišovitog dana neke 1988. godine riješio ja da malo slikam da se zabavim jer po takvom vremenu nemam volje nigdje ići. Usput upalim TV i vidim košarka, žene. Uvijek sam više volio da gledam dame na TV nego momke, bio to tenis, skijanje i sl. Valjda mi bolje leže na moj karakter. Igrala je Bosna i ne znam ko. Malo bacim pogled, malo slikam. Odjednom mi zapara uši često spominjano ime koje me natjera da malo više obratim pažnju na utakmicu. Neimarlija, pa opet Neimarlija, spominje spiker.

Gledam ja, cura najmanja na terenu, a sve ide preko nje. Driblinzi i pasovi su bili tako dobri da sam prestao slikati. Bio sam oduševljen igrom te djevojke te sam pratio kad će se opet pojaviti na TV. Napokon neki novi talenat koji će, po mom mišljenju, zasjeniti već poznatu Raziju Mujanović iz Tuzle. Još sam jednom imao priliku da je gledam ali je igrala samo jedno poluvrijeme.

Pošto je situacija u zemlji bila sve lošija i lošija i sam sam se zabavio aktuelnim problemima tako da sam izgubio kontakt sa sportom na TV-u i nisam imao više šansi da vidim tog novog talenta.

Rat je već naveliko zahvatio YU pa se već osjetilo da i kod nas dolazi. Jednog dana dobijem poziv od CZ da se mobilišem što sam bez razmišljanja prihvatio. Postojeći komadant je prepustio meni dužnost jer je želio napustiti grad. Ubrzo su počele pristizati izbjeglice pa smo dobili zadatak da prikupljamo potrebne stvari za njih. Mobilisali smo jednu prodavnicu u kojoj smo ostavljali prikupljene stvari. U tom svom silnom košmaru bio sam primoran da što brže podijelim dužnosti. Moja jedinica se sastojala mahom od mladih djevojaka i nešto odraslih žena, sa ponešto muškaraca koje sam odmah postavio za komandire.

Odjednom ugledam djevojku sa tehničkim rukopisom gdje vodi spisak robe. Stupim u kontakt, ono u smislu “U koju školu ideš da tako fino pišeš”.

“Završila tehničku, građevinska”, reče.

“Dobro, od sad mi dođeš k’o sekretarica”, rekoh.

Pogleda me i tako mi je izgledalo kao da ce reći “Odjebi, majstore”. Na brzinu da se popravim upitah je za ime.
“Dženana Neimarlija”, reče.

“Dobro”, kažem i samo što sam se okrenuo da vidim dolazak ekipe “Zetela” trznuh se.

“’Ajd samo mi još reci da igraš košarku za Bosnu”, našalih se.

“Ja , igram”, reče, opet sa nekim čudnim hladnim pogledom.

“Nikad nisam mogao ni sanjati da će mi se pružiti prilika da tako brzo upoznam buduću zvijezdu BH košarke”, velim ja opet. Opet onaj pogled i kao da hoće da kaže “jel to ti mene uzeo na trehu, matere ti?”

Nakon obavljenog snimanja zamolim je da navrati u MZ da završimo neke spiskove. Nakon par minuta pojaviše se njih nekoliko da dovršimo započeto. Kradomice je posmatram, neobičan tip, možda zato što je već postala neko ili ko zna šta. Ja ne volim da neko radi nešto ako ne voli tako da sam joj u jednom momentu prišao i rekao ako joj se ne radi u CZ da, što se mene tiče ne mora, jer već ima dovoljno obaveza u sportu kojim se bavi.

”Ja sam se dobrovoljno prijavila, ako nemate ništa protiv”, reče. Smiješeći sam podigao palac i otišao na telefon.

Ubrzo smo i mi dobili izbjeglice iz Jajca pa je naša dužost bila i o njima da se brinemo. S vremenom sam uspostavio malo bolji kontakt sa svojim pripadnici(a)ma. U svoj toj nevolji se nađe malo vremena i za šale. Kao što je to kod nas običaj odmah se, zavisno od ličnosti, navika i karaktera, dodijele i poneki nadimci. Kako sam ja imao uzrečicu “rodio daidža, oko amidžino” nadiše mi ime “daidža”.

Kako sam primijetio veliku odgovornost i odanost poslu kod Dženane često sam joj znao reći “Ti si moja zakletva” i tako je prozvasmo “zakletva” mada sam ja, pošto su joj incijali N.Dž počesto zvao Endži, po onoj pjesmi Roling Stonesa.

Uz sve veće zahuktavanje rata pojedine organizacije odluče da za mlade ljude organizuju razne vidove zabave. Cilj je bio spriječiti pojavu straha i depresije da mladi što manje misle na stanje koje ih je zadesilo. Tako su moj bivši komšija iz Travničke Arčon Slobodan – Arči i Dženana pokrenuli školu košarke. Podržavajući takve vidove akcija i ja sam se djelimično uključio skupljajući novac od preduzeća da bi se škola mogla održavati. Kako je još nekoliko mojih pripadnika i djece mojih prijatelja počelo trenirati išao sam redovno i na treninge.

Rado se sjećam lijepih trenutaka kado smo po snijegu igrali nogomet, pripadnici CZ, medicinsko osoblje iz skloništa i poneke izbjeglice. Koliko toliko da tumorno vrijeme razvedrimo. Sve to vrijeme se i prijateljstvo između mene i N.Dž. učvršćivalo. Došlo je vrijeme rastanka. Mnogo prijatelja i mojih pripadnika CZ kao i izbjeglica je došlo da me isprati. Bio je to težak rastanak za mene. Kemo, Dženanin momak, mi je obećao da ćemo održavati kontakt. Kemica je bio i prva ljubav N.Dž.

Redovno sam se dopisivao sa njom i podržavao je kod odluka u nastavku karijere. Tako je otišla kod brata u Varaždin koji je igrao u Varteksu i preko nekih prijatelja završila u Mađarskoj.

Redovno sam dobijao razglednice sa priprema reprezentacije BH sa potpisima igračica a u svojoj zbirci rekvizita imam i jedan dres. Vrijeme je odmicalo a desila se i ljubav sa nekim dečkom iz Koprivnice koji je izvršio samoubistvo što se možda i odrazilo na dalji nastavak događaja.

Napokon sam dobio Holandsko državljanstvo i sa velikim nestrpljenjem krenuo u rodni grad, nestpljiv da sretnem stare prijatelje. To je bilo o prvo moje razočarenje. Veoma malo prjatelja sam susreo.

Kako sam bio malo izgubio kontakt sa Dženom riješim je potražiti kući. Susret starih prijatelja sa velikom razlikom u godinama bio je ipak dirljiv. Dogovorimo se da izađemo na kafu. Polako smo izmjenjali poslijednje dogodovštine i sve sam više primjećivao da nešto ne štima. Čudan pogled koji je negdje zavšavao u daljini govorio mi je da se nešto događa u toj mladoj osobi. Pokušao sam da pomalo izokola nekim pitanjima saznam nešto više ali mi nije uspjelo.

Jedan dan me nazvao punac i rekao da je Dženana sebi okončala život. Bila je veoma vezana za majku koja je poginula u autobusu u nesreći na mostu kod Kaknja i to je bila kap na ono što je ranije tištilo.

Ovo pišem 16. januara jer je to bio datum njenog rođenja, kao i kod moje sestre. Ravno 10 godina će se navršiti 5. decembra ove godine od tragedije, ali se jedna osoba, poštena u duši i vrstan sportista nikad ne zaboravlja. Zenica je izgubila mnogo gubitkom osobe koja je još mnogo godina mogla biti uzoran sportista ili sportski radnik.

Možda sam ovo sjećanje prerano napisao ali me jednostavno podstaklo. Obično kad neko umre priča se o njemu sve najbolje. Ja neću ništa reći o njenim dobrim osobinama, nego o lošim, a njih jednostavno nije imala. Slava joj.

About the Author

Related Posts

  1. mahir

    Uvjek kada neko umre,pogotovo tako mlad,se javi osjecaj,da je sve kod takvih stvari nedoreceno.Lijepo ispricano.

Leave a Reply

%d bloggers like this: