Zenica Online – novosti i price iz Zenice

CRTICE IZ MINULIH VREMENA (za pouku mladima)

Piše: Enver HASANBAŠIĆ

Ispričaću vam ovdje jedan mali istinit događaj koji primjerom pokazuje štetnost ekstremnih političkih stavova, makar oni bili i revolucionarni. O crnilu fašizma se sve zna, zato ću ovdje ponuditi jednu osudu staljinističkog poimanja komunizma. Sreća pa se vremena mijenjaju…

«Dokle moje sjećanje dopire, u našoj maloj žutoj kući u Novoj Zenici, u neposrednoj blizini željezare, u dnevnom boravku su bila okačena tri portreta: Tito u sredini, s njegove desne strane Đuro Pucar-Stari, a s lijeve Staljin. Jednog dana primjetih da Staljina nema na svom mjestu. Priupitah majku gdje je nestao, ona mi samo prstom pokaza prema poklopcu otvora na plafonu. Kao da nije smjela naglas reći da je Staljin završio na tavanu.

Sjećam se da su se ljudi iz naše ulice povremeno okupljali u našem dvorištu ili u dvorištu komšije Lincnera. Svako bi donio svoju stolicu, posjedali bi kao u kinu, a onda su im neki ljudi, pa i moj otac, nešto što nisam razumijevao, dugo objašnjavali.

Nekoliko godina kasnije, idem ja u školu, vidim narod se veseli, na zidovima zgrada stoji kredom ispisano UMRO STALJIN, a ja se sve pitam kako se to ljudi mogu veselit a čovjek umro.

Negdje u to vrijeme, imao sam tada 9-10 godina, priđe mi na odmoru u školi moj dobri jaran Eniz. Kaže:
- U moje sestre umrla beba, trebam na dženazu a mene strah samog. Bil’ i ti iš’o sa mnom?
- Hoću, kažem ja, samo dok se javim roditeljima.

Negdje oko podne, odem ja kući, pojedem nešto na brzinu, i bez da išta kažem majci, zaputim se prema Blatuši. Blatuša se tada zvala Koreja, jer se u njoj stalno ratovalo. Trbuhom za kruhom, iz mnogih krajeva Jugoslavije su došli ljudi na izgradnju željezare. Napravljene su radničke barake u kojima su bile smještene brojne porodice. Ta izmješanost, tjeskoba i alkohol su činili svoje, redovno su padale žrtve proleterskog suživota.

U jednoj od tih baraka su živjeli Enizovi. Kad sam joj se približio, vidio sam djecu kako bojažljivo vire uz jedan ćošak barake, pogledavali su hodžu koji je na jednom stolu, u dvorištu iza barake, kupao bebu.

Uputismo se iz Blatuše prema starom greblju kod Drvenog mosta. Ne idemo kroz čaršiju, nego željezničkom prugom, bliže je a i diskretnije. Uz hodžu, tu je samo otac umrle bebe, Eniz i ja. Hodža i otac naizmjenično nose mali tabut uspavanog meleka. Prvi put sam u društvu jednog hodže pa ga znatiželjno pogledujem i pažljivo slušam šta priča.

Dok su nakon dženaze hodža i otac zatrpavali mali mezar, Eniz i ja smo znatiželjno virili kroz prozorčić na jednoj maloj kući u sredini greblja. Zaključili smo da je unutra neko sahranjen. Priđem ja efendiji i pitam ga šta predstavlja ta kućica a on mi lijepo objasni da je tu sahranjen jedan dobri čovjek, da je bio toliko dobar da je zaslužio da ima poseban mezar.

Dođe večer, legoh da spavam, ali san nikako na oči. Strah me je, stalno mi ispred očiju prolaze slike kojekakvih kostura i mrtvaca. Zovnem majku koja je spavala u susjednoj sobi i pitam je za dozvolu da pređem u njen krevet. Legoh pored nje, ali i dalje sve isto. Uzalud se ja prevrćem, iste slike su mi stalno pred očima. Vidi majka da sam uznemiren pa me pita šta mi je. Da si olakšam duši i u nadi da će me ona ohrabriti, ispričah joj kako sam proveo poslijepodne.

Umjesto očekivane utjehe, začu se njena grdnja:
- Pa jesi li ti lud, otkud ti to da budeš u društvu jednog hodže?! Znaš li ti da si dijete komuniste? Šta misliš da te je neko vidio u hodžinom društvu kako bih ja prošla?! I nastavila je još dugo da ronda, ronda….

A ja jadnik ništa nisam razumijevao, mislio sam da joj je majčinska ljubav važnija od tog vražijeg komunizma.

Sada ipak razumijem, nju je tu večer bilo vise strah od tog komunističkog bauka nego mene od mojih kostura i mrtvaca.

Slični postovi

• January 1, 2012 -- 2011 sumarum (6)
• December 14, 2011 -- Podrška Zemaljskom muzeju u Sarajevu (5)
• October 21, 2011 -- Zenička čaršija polako umire (11)
• August 24, 2011 -- Umjetnosti moja draga (3)
• August 11, 2011 -- Saneli Redžepagić (5)