Sunday, February 27th, 2011 at 14:13
Visited 870 times, 1 so far today
Jesmo li robovi i zarobljenici prošlosti? I dokle ćemo to biti?
Pripremila: Hana Kazazović
Prije nekoliko dana sam pisala svoj prvi tekst za “Buka magazin”. Tekst pod nazivom Samo nek’ se dijete ne drogira u kojem sam iznijela neka svoja razmišljanja na temu zašto živimo ovako kako živimo. Ukratko rečeno (kome je mrsko da čita sve tamo, a bilo bi dobro da pročita svako ko misli komentarisati ovo što ovdje pišem) navela sam 3 teze po kojima živimo i koje nas koče u daljem razvoju:
1. Samo nek’ ne puca, dobro je
2. Nek’ ima brašna, ulja i šećera, lako ćemo za ostalo
3. Super mi je dijete, samo nek’ se ne drogira
Danas odem da provjerim je li neko nešto komentarisao i nađem na komentar koji me ostavio bez teksta i koji sam odlučila prenijeti ovdje, samo da ne bi ostao zavučen među komentarima i samim tim nezapažen.
Prvo je Biljana napisala u vidu pitanja:
Ne znam za jela od brašna, ulja i šećera, ali imam komšinicu koja pravi 7(sedam) jela od vode, brašna, soli i ulja… Popisaću recepte, zlu ne trebalo…
Ali, prije nego što bih pitala psihologe, evo pitam ekonomiste, da li istinski može da neko napravi neku poštenu studiju o tome kako uspijevamo hraniti, školovati, oblačiti, liječiti (ne nužno ovim redoslijedom) naše porodice?
A čak i nezaposleni imaju mobilne telefone, internet, satelitske antene… O.K. i treba da imamo sve što i ostali svijet, no kako uspijevamo?
Ofucano, ali pitam se koliko JA koštam državu?
Ono malo računanja koliko znam uvijek mi pokaže da državi i te kako dugujem…
A na to je Darko napisao sljedeće, a to je ono što se meni jako svidjelo i što me natjeralo na razmišljanje.
Evo, ja ću ti objasniti kako;
Mi konstantno uzimamo od budućnosti, od djece koja se nisu ni rodila, zato je ovdje sadašnjost i prošlost mutna.
Ne trebaju nam eksperti jer ih na papiru ima i više nego što ovaj narod može podnijeti. Problemi se preventivno rješavaju, a ne kad su oni tu, jer kad su tu umanjene su šanse da se riješe smisleno, bez tenzija sa mogućnosti zdravog razuma. Naši problemi nas zaskaču u većoj količini od naših mogućnosti i mi se non-stop snalazimo i to na račun budućnosti. Nama država uzima više nego što daje. Kad se nakupe problemi imamo rat i tu ne trebaju eksperti to je vidljivo svakom sa strane, a mi nismo u stanju nikakve pouke izvući iz prošlosti, zato mi u njoj živimo i zato nam je ona stalno u životu i na sceni. Nema snage niko da joj se isčupa iz kandži, i ako dodamo da takve slike i situacije njeguju stranci koji nam se uvijek “miješaju u brak” sve je kompletirano kako ne želimo, a na vidiku se ne vidi ništa što je dobro.
Naš život i naša država u kojoj živimo je jedna velika improvizacija, a improvizacija je samo za privremenost koja ne bi trebala biti trajna, jer nema kako rekoh takve snage da to promijeni.
Mi se vraćamo u istoriju i tu živimo naše mazohističke živote samosažaljevajući se i tako učeći svojim primjerom sljedeće generacije koje nikad ne dođu do pravih spoznaja, nego samo do onih koje imaju na “meniju”. Možda i 10 vijekova je tako ovdje i sila koja bi to mogla da promijeni bi morala biti ogromna da zagrebe po samom dnu ovih naših nevolja, jer se samo tako može promijeniti polaritet stvarnosti ovakvog stanja. Ovdje se nesreća stalno nastanila i postala je gotovo struktura naših genetskih kodova, a tek tu da bi se nešto promijenilo morali bi da uključimo sve moguće autoritete koji da budemo iskreni ovdje i nemaju uslove za rad, jer to puno košta i jer treba željeti napraviti korake u tom pravcu. Mi živimo onako kako nam stihija kojoj ne znamo ni imena ni porijekla ni trajanja odredi. I tako trošimo i trošimo, a kad iskrsne problem, varamo, lažemo, kumove, žirante, rođenu djecu, vlasti, sami sebe, varamo strance koji nam kako kad i šta žele. U tom metežu imamo kratkotrajnu korist, ali nas se na kraju svi zastide i dignu ruke od nas. A, ne imati iskrene prijatelje ili ih imati pa obmanuti je isto što iskopati sebi rupu u koju ćemo uspasti i vječito biti nezadovolji i moliti se Bogu da nas neko odatle izvuče.
Mi imamo mnogo problema istorijski određenih, ali i našom nesposobnošću da to za početak shvatimo i da počnemo da ih otklanjamo da bi budućnost postala izvjesnija.
Mi smo robovi i zarobljenici prošlosti, a budućim generacijama ne pravimo uslove da izađu iz toga, nego naprotiv; trošimo njihovo, a to je najskuplji mogući način plaćanja, pa rekao bih, naše nesposobnosti da promijenimo našu sudbinu u pravcu na kojem bi se konačno ukazale zrake sreće na dalekom horizontu.
Ja sam na ovo ostala bez teksta i mislim da je vrlo istinito (koliko god se nekom svidjelo ili ne). Ponoviću samo ovaj dio:
Mi smo robovi i zarobljenici prošlosti, a budućim generacijama ne pravimo uslove da izađu iz toga, nego naprotiv; trošimo njihovo, a to je najskuplji mogući način plaćanja, pa rekao bih, naše nesposobnosti da promijenimo našu sudbinu u pravcu na kojem bi se konačno ukazale zrake sreće na dalekom horizontu.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Kolumne
Tags: Kolumne
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/02/jesmo-li-robovi-i-zarobljenici-proslosti-i-dokle-cemo-to-biti/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.







Mirsad Đulbić
February 27, 2011 at 22:03
Čitao sam oba teksta. Ja sebe nikako u izrečenim definicijama i mišljenjima ne nalazim. Moja deviza je: svako novo jutro je jedan poklon života, kojega treba čim bolje iskoristiti da slijedeći dan bude još bolji. Iako sam na zalasku života, pa često i u zdravstenim krizama, ja ipak razmišljam i radim za buduće vrijeme, svoje, svojih bližnjih ali i društva u kojemu sam (ovo zadnje u granicama svih mogućnosti, koje imam).
SELTIK
February 27, 2011 at 23:29
Djecko je to genijalno opisao,da popapli su nam sadasnjost i u dobroj mjeri i buducnost.U prevodu na materijalisticki jezik sta mogu ja i ostali mnogobrojni sunarodnjaci ocekivati u vidu penzije ako ce se tako i u buducnosti zvati?odgovor je nista jer ako su popasli sve nama nece ostati nista.Naravno zivim i radim vani gdje je barem zeru pravicnije i ocekujem moju pravednu fetu za trud koji sam ulozio ali i te kako ocekujem da naplatim i moj trud koji sam ulozio radeci u Zenici.Hoce li mi opet neki nehljeb napisati sta se vise javljas ti iz dijaspore a uz to zoba i moje i svoje istovremeno a bogme i od svojih unucadi vec.