Monday, January 10th, 2011 at 10:56
Visited 1975 times, 1 so far today
Zimski san
Piše: Mediha Selimović
Foto: preuzete odavdje
Ne volim zimu. U Beču je ne volim zbog hladnih vjetrova, a u principu je ne volim zbog oblačenja i svlačenja. Sad kad je djetinjstvo daleko iza mene, kad nema sankanja i ostalih zimskih radosti, ja zimu doživljavam kao ogroman teret. Čim ustanem ujutro i počnem sa oblačenjem, dođe mi da se vratim pod jorgan i kao medvjed odsanjam svoj zimski san, a da neko drugi umjesto mene navlači na sebe gaće, potkošulju, štrample, čarape, hlače, rolku, džemper, kaput, kapu, šal, rukavice, čizme i izlazi u hladna i mračna jutra da bi preživio. Što je najgore, taj posao jutarnjeg oblačenja, čeka te poslijepodne u vidu svlačenja. Samo je redosljed drugačiji, da bi čovjek došao do samog sebe, istuširao se i raskomotio u neku kućnu tarlahajuću kombinaciju.
zagadjena-zenica
Zato sad mrzim zimu i na razglednici.
A tek što mrzim zimu u Zenici!
Doputovala sam umorna. Imadoh jako turbulentan mjesec iza sebe, visoki napon u stanu, tj. strujnom ormariću mi je uništio nekoliko kućanskih aparata u sekundi. Nemojte misliti da u ovim “uređenim” državama sve štima i da mi je troškove te havarije koja nije prouzrokovana mojom krivicom snosilo neko od osiguranja koje plaćam. Razlog jednostavan: upravo “to” nije pokriveno osiguranjem stana. U redu, to mogu shvatiti, ali ne mogu shvatiti da se osiguranje zgrade ne smatra odgovornim, jer se strujni ormarić nalazi u mom stanu. Pitam ih da li meni i pripada, mogu li ga iznijeti iz stana ako iselim? E, to ne može, kažu mi. I eto, mene koštalo, prvo straha, pa energije, pa novca i na kraju ujeo vuk magarca. Radila sam skoro dva mjeseca džaba. A ne živim u Bosni. Bosanci misle da to samo kod njih ima. Ima svugdje, vjerujte mi na riječ.
Uđoh u hladan stan. Grrrr… Grijanje smo dali ukloniti, da ga ne plaćamo uzalud za 7 dana zime koje provedemo u istom. Cijevi od grijanja su samo ružna dekoracija po ćoškovima, ništa od njih. Važno je da mi tu dekoraciju uredno plaćamo, da se ne bi ganjali po sudu. Istog dana odemo da kupimo onaj električni radijator i postavimo ga na zid. Malo po malo, otkravih se i sjedoh ispred televizora. Imam 6 programa i naravno uključim TV Zenicu. Danko Travar vodi intervju sa Selvedinom Avdićem. Lijepo brate… Upijala sam svaku izgovorenu riječ, nekako mi Selve sve iz duše govorio, baš onako kako ja volim. Narodski, bez uvijanja i dokazivanja da je pametan. Bilo mi žao kad se završilo. Da sam ja bila Danko ili urednik TV Zenice ne bih mu dala da do ujutro izađe iz studija, sve dok se ne onesvijesti od pričanja i razmišljanja.
Zadovoljno se protegnuh na sofi.
- Eh, ovo meni fali u onom Beču, rekoh mužu.
U Zenici ja imam neki program ili bolje rečeno nepisani scenario po kojem živim tih nekoliko dana godišnjeg odmora. Znam već godinama da živim pogrešno kad dođem, jer meni bi to trebao biti odmor, a godišnji nije jurcanje i zujanje tamo ovamo, s ovim i onim, ovome i onome… Navikla sam ljude kad dođem da budem s njima, najmanje budem sama sa sobom, sa dobrom knjigom, novinama i tišinom, što normalni ljudi sebi na godišnjem odmoru priušte. I tako svaki put avanturističko putovanje ka udaranju na vlastite granice.
Ustanem ja tako svaki dan, obučem sve one predhodno nabrojane artikle na sebe i izađem. Doduše, ne trčim na posao, ali drhtuljim. Hladno u Zenici. Izlazim obično zato što treba da se vidim sa nekim, pa da popijemo kafu ili što treba da nekog obiđem. Nekad izađem i iz vlastitih potreba, u potrazi za hranom, ali svaki izlazak se svodi na ono: jedva čekam da negdje uđem, jer se smrzoh. I onda kad se skrasim i sjednem, počinje drugi belaj. U Zenici je sve turobno i sivo, zrak smrdi opasno nezdravo i taman se obraduješ kafici, čaju i priči sa nekom dragom osobom daleko od tog smrada i smoga, koji se silom prilika kod nas zove zrakom, sjedneš u neki objekat pa se počneš gušiti od druge vrste smrada.
Svaki, ama baš svaki objekat u Zenici je toliko zapušen i smrdljiv, da vrlo lako možete dobiti trovanje duhanom, ako ste makar djelićem osjetljivi na grlu kao što sam to ja. Svaki put sam sjedeći tako sa poznanicima, prijateljima i rodbinom otpuhivala, kašljucala i gušila se, dopingovala se pepermint bombonicama, zaljevala vodom i gledala kako se “zrak” može makazama rezati. Doduše, malo je osoba sjedilo sa mnom, a da nisu dobrano doprinosili tom ugođaju obostranog gušenja usputno kukajući kako je zagađeno i kako se u Zenici ne može otvoriti prozor. U Zenici imate Mittal napolju, Mittal unutra. Tako gledajući svi smo mi Indijac, ako nas ne guši on, gušimo mi sami sebe.
Mnogi objekti sa tako nezdravom i lošom ventilacijom su novijeg datuma i zaista me čudi da niko nije poveo računa o tome da bi neki ljudi rado došli na kolač i kafu, da je klima malo bolja. Imala sam priliku naručiti i zagristi kolač sa okusom dima. U izložbenoj vitrini izgleda lijepo i primamljivo, ali pošto je vitrina sa jedne strane otvorena, to malo plavičasto, gusto zlo se uvuklo i u kolače. Neću imenovati objekte, ali bi bilo dobro kad bi se vlasnici pojedinih osim na dobit, osvrnuli malo i na kvalitet.
Ako ikada postanem obrtnik ugostitelj otvoriću jednu malu, ugodnu kafanicu u kojoj će biti zabranjeno pušenje. Naravno da mora biti mala, jer u Zenici ne bih ni imala mušterija za veliku.
Nova godina je bila nešto poput jednog običnog pazarnog dana, jedne srijede u Zenici. Nije bilo gužvi i redova. Nije bilo ni penzija, plate svakako nemaju svi i kupovine su bile svedene na minimum. Na pijaci promrzli prodavci, vagaju robu na -7 stepeni ukočenih prstiju. Ispadaju im markice iz ruku, ali cupkaju u mjestu i dalje.
U Titovoj sve isto. Mali buvljak u centru grada, jedna me teta uhvatila za rukav u prolazu i nudi mi štrample.
- Hvala, rekoh.
- Ma daj samo pogledaj, ne moraš kupiti.
Pogledah, lijepe štrample, sa raznim mustrama, leptirićima i scradima, u svim bojama i samo 5 KM…
- Lijepe su, rekoh, ali ja to ne nosim.
- Pa ko će nosit’ ako ne’š ti, reče teta malo ljutito.
Moj muž se nasmija i reče:
- Namirisala te.
- Kako misliš, namirisala me? Nemoj da sad kupim one jedne sa sve leptirićima i prošetam ih pored tebe.
Sjedila sam sa mnogo ljudi. Stanje se od ljetos promjenilo drastično i na gore. Da li što je zima, što je sve nekako sivo, ružno i tužno, ne znam… ali već nakon nekoliko dana udarila mi je Zenica na supstancu. Samo dvije lijepe priče sam ponijela sa sobom. Prva je bio ovaj intervju sa Selvedinom Avdićem. Nije on pričao bajke, naprotiv… spominjao je našu ružnu nedavnu prošlost i ovu učmalost od danas, ali na neki pitom način. U vremenima poput ovih to može biti lijepa priča. Meni je bila.
Druga lijepa priča je priča o jednom dječaku. Njegova nana je bila moja prva radna kolegica i on njeno prvo, a tada i jedino unuče. Često ga je spominjala, njegove prehlade, dječije bolesti i bisere. Putevi se razilaze, djeca rastu. Moje starije radne kolegice dugo nema među živima, ali nažalost ni njene kćerke, majke ovog dječaka. Sjećam se jednog svog putovanja u vremenima njene bitke za život. U tom gradu sam zastajala ispred svake fontane i ubacivala u njih novčić sa željom da ta žena ozdravi svom djetetu. Vjerovanja tog grada kazuju da se ljudima tako ispunjavaju želje. Uzalud. Ipak su to samo vjerovanja, ta želja se nije ostvarila.
Sad sam u Zenici čula da je njen dječak završio fakultet i zadrhtala sam od sreće. Univerzum ima svoju jačinu, ipak su snažnije bile želje njegove majke, nego li naše za njeno ozdravljenje. Njena želja je bila da joj sin ne zaluta, da uspije na svom putu i da sigurno korača stazom koju mu je ona pokazala. I eto, to se ostvarilo. Hvala svima koji su mu na toj stazi bili podrška i koji su pomogli da se iz tužne priče razvije jedna lijepa.
Nema finih stvari u Zenici. Taman što ispratimo jednog mladića na liječenje u inostranstvo, osvanuše plakate sa istim slučajem jedne prelijepe djevojke iz Travnika, taman što vam jedan prijatelj kaže da se plaši kako će prehraniti djecu sljedeće godine, zaplače vam drugi koji je poslije 30 godina ostao bez posla i tako u nedogled. Zenicom se šeta more prevarenih žiranata i ljudi sa egzistenicijalnim strahovima.
Poslije nekoliko dana ne znate gdje sta počinje, a gdje se završava. Začarani krug negativne energije.
Srela sam i Amidžu. Nije on moj amidža, niti ikome mom. Jednostavno ga tako zovu čitav život, jer je njegova mama prvo dobila unuče od svog najstarijeg sina, pa onda njega. Bio je amidža svom starijem bratiću i tako je za života postao amidža cijelom svom okruženju. Ja dugo nisam ni znala kako se čovjek zove.
Ide preko Kamenitog mosta, malo mu se pogurila ramena, ali uvijek dotjeran, uredan i nekako otmjen. Pozdravih ga.
- Kako si ti Amidža?
Podiže glavu i pogleda me.
- Ma jesi li to ti, curice moja?
- Jesam, rekoh. Bi mi nešto i drago biti curica sa ovoliko godina.
Pored obostrano klasičnih pitanja o porodici i zdravlju, upita me Amidža šta radim i hoću li se vraćati.
- Ne znam, Amidža. Može li se normalan čovjek sad vratiti u Zenicu?
- Ne može, reče on.
- Kad ste onomad izlazili ti i tvoj muž, ja sam mislio: A ja, budala, majko draga. Kud će? Traže hljeba nad pogačom.Sad vidim da sam ja griješio. Upropastiše nas ovi s vrha i njihovi podanici. Ne vide dalje od nosa, ne isplati im se valjda gledanje u dalj. Ko je otišao odavde, ako je bio vrijedan i radan snašao se tamo negdje, ovdje se bogme mnogi nisu snašli. A zemlja svoja. Ma šta svoja, gora nam je od tuđe. Ima naroda što mu je dobro, ali malo ih je. Ko je ub’o, ub’o je, ko nije i neće. Sve ti je borba za vlastite pozicije, ko može imat’ kakve pozicije, a ovo ostalo jada i bijede diže kredite i zavaljuje se do samoubistva ili infarkta. Ma dijete drago, ni narod nam ne valja ništa. Kakva država, takav narod. Ne radi se ovdje. Sve neki filozofi na kafama, sjede i gledaju kako im se krade ispred nosa. Naš narod se pokvario.
- Ma bježi, Amidža, zar se narod može pokvariti?
- Može, može, sinko. To ti je najkvarnija roba. U ovoj čaršiji ti više ne možeš valjat’, ako valjaš, najgori si. Ljenost na’ka se uvukla u sve, nema se ništa, a sve neki nivoi se ganjaju, neće se svašta radit’, auto svak’ voza, svak’ mobilan i to poskupo mobilan, svak’ bi k’o onaj drugi, a pokrića za to nigdje. Gledam onog svog sina i njegovu ženu, daBogda im na dobro, ne pokrivaju se koliko im jorgan dugačak… ja više razmišljam o njima nego oni o sebi.
- Znači, Amidža, ti se nisi snaš’o?
- Ma kakvi, ja sam ti sad po opredjeljenju nesnađen. Još pogotovu kako sam u penziji. Isto da sam umro. Kome god se za sta obratim, najradije bi mi onu čitulju u džep strpali. Al’ nisam jedini, pa se tješim. Nego, poselami onog svog Glavonju i reci mu da je bio pametniji od mene. Kako on meni u ratu reče:
- Gore nas tek čeka, Amidza, vazda je tako bilo. Pseto jedno, ja živio poslije onog rata, a on ni u guzici nije bio i opet prije skont’o i nabr’o.
Nek’ ste vi meni živi i zdravi. Kad dođete na ljeto, dođite mi brate da sjednemo i ispričamo se k’o ljudi. Volio bih, bogami. A pošto sam ja iskren čovjek, moram ti reći, možda bi ti bilo pametno da koje ljeto i preskočiš. Idi u toplije krajeve, ako nemaš para, digni kredit, tebi će Amidža bit’ žirant.
- Hahahahahaha… što mi to nisi ponudio dok nisi bio u penziji?
- Aaaa, pa nije ni Amidžino maslo za Ramazana, sinko moj. Svašta sam ti naučio u ovih zadnjih 20 godina. A akoBogda imam nijet još 20-tak, tek ćeš onda čuti mudraca iz mene.
Zagrli me Amidža i poljubi u oba obraza.
- Draga si mi, jebo te patak!, reče mi za kraj, mahnu rukom i ode preko mosta. Poslala ga žena na pijacu.
Za sedam dana u Zenici poprimih isto držanje, pogled i razmišljanje koje ima narod u njoj. Hodala sam nekako tromo, kao da mi je neko skinuo osmijeh s lica i posudio onaj pomučeni pogled na ivici plača. U nekim situacijama i s nekim ljudima sam smijeh doživljavala kao grijeh i strogo sam ga izbjegavala da ih njime ne bih uvrijedila.
Hiljadu puta sam se upitala jesam li normalna? Nisam sigurno. Samo budala može platiti i potrošiti popriličnu svotu novca da sebi priušti blagu patnju. I to dobrovoljno.
Zbog čega to radim, ne znam?! Uzela sam sebi kao zadatak da u ovoj godini objasnim neke svoje nelogične postupke, između ostalog i to, šta me to toliko vuče u ovaj haj-nehaj da se sekiram na dobrovoljnoj bazi. Ako skontam, pisaću vam, a ako ne skontam, doći ću opet da gledam crnjak i sebe u njemu.
P.S. Danas sam pročitala intervju sa gospodinom Nebojšom Nikolićem o stanju u Zenici. Jako sam se obradovala. Sve sam mislila da je ovo što sam pisala istina i da sam to stvarno vidjela i doživjela, ali poslije pročitanog intervjua sam se probudila iz svog sna ( valjda zimskog ) i skontala da sam sve sanjala. U Zenici je dobro, samo treba znati gledati. *ebi ga, ja uvijek zaspem u krivom trenutku.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Lotus
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2011/01/zimski-san/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Moje ime
January 10, 2011 at 12:36
Dolazak u Zenicu trebaš shvatiti kao jednu vrstu pokore, koja je bolja, nego na primjer da na koljenima prođeš neki križni put ili ne daj Bože da pješačiš hiljade kilometara od Beča do na primjer Fatime u Portugalu ili Al Akse u Jerusalemu.
spontana
January 10, 2011 at 14:33
Nisam bila u Ze 10 godina.
Sestra mi i zet redovno idu.Kad se vrate ovako ko i ti ispricaju
Ja se ohladim..
Moj suprug je u zadnje vrijeme isao dva puta.
Poslije njegovih donesenih utisaka
ohladim se ponovo.
Sada citam tebe
Ohladih se
haman na duze staze.
Sta mogu
Nije mi vise 20 godina da bih imala volju na prilagodjavanje.
A i vrijeme(20 godina izbivanja iz Ze)
ucinilo je svoje.
Hvala na ovom raportu.
I meni je Ze draga
ali
iz daleka.Ona koju ostavih
ne postoji vise.
SELTIK
January 10, 2011 at 15:20
Pokora je prosla,vrijeme je odlaska na jedan ili vise Beckih balova,opustite se malo uz valcer.
Mediha
January 10, 2011 at 15:49
@ Hocu Drago, vec sam danas rezervisala dvije karte za jedan koncert.
Ovako pokorena valjda sam zasluzila da mi u uho udje i malo drugacije muzike
Ne znam pretjerujem li, ali nikad se jos nisam ovako osjecala u Zenici. Tugu bijem na zimu, valjda ce sa prvim zracima sunca sve biti drugacije.
Nego, ides li ti kad u Zenicu i kakvi su tvoji utisci?
Pozzz.
mahir
January 10, 2011 at 16:47
@mediha Dobro je da imas te drage ljude,i ja sam imao,igrom slucaja sam vec par mjeseci ovdje,ma vala i zi dragi ljudi mi postadose manje dragi.Ostani jedan mjesec,popij nekoliko puta te kafe,sa istim,pa ces vidjeti,postavices sebi pitanje kao i ja zasto su mi ti ljudi i ranije bili dragi,ako imaju interesa zvace te i na kafe i kolace,cim vide da nema interesa ,e samo bi se reklo.Pa preispitas od ranije ta prijteljstva i familijarnost. Nazalost.A prepametni,sve znaju,o svemu,najbolje.Sve sam to vidio jos jako davno i sad mi je neka postfaza.Agrad,nemozes od seljaka zivjet,svugdje su,i u bolnici i opstini i policiji,svugdje,i hajd ti rezonuj sa tim ljudima i o cemu.A lukavi su,nepovjerljivi,surovi,jedna starija zena cekajuci red u parnoj pekari u komsiluku,molila da je puste preko reda,kaze sa infuzije dolazi,jedva stoji,nece dugo,kazu nasi dobri bosnjani,hajde nano imas ti i godina mora se od neceg umrijet.A ona dva dana godisnje ,uz bajram,svi fini krasni cestiti,nemoze se biti musliman samo dva dana godisnje,moze ovdje sve,sve je na foru,prevara.Arano vam je to oko vracanja ,i lososi se uzvodno ne vracaju tako.Gradiska Brod….
Adela
January 10, 2011 at 16:56
Moja prva proshlogodisnja posjeta Zenici u zimskom dobu je bila puna istog iskustva, koje si ti ,ja mislim, opisla u najblazem obliku sto si mogla, znajuci tebe (kroz textove). Mozesh misliti da sam ja pisala
)))))….Amidza je 100% upravu sto se tice ljudi(cast izuzetcima).Ratne i posljeratne godine su ucinile veliku ne samo materijalnu nego mentalnu stetu nasem narodu..al eto ja jos uvjek kontam bit ce bolje. valjda. mora nekad, ali kad i za koliku cijenu ne znam…Znam samo da mi nje bilo lako kad sam srela majku kolegice , koja niti je za penzije niti ima posla i koja na pitanje: Kako ste, odgovara: Da me hoce nesto strefiti sad ovdje pa da vishe nisam na teretu onom djetetu,a ja zatecena ozbiljnoscu rijeci i njenog izraza lice, ne znam kako i sta da joj odgovorim a da je ne uvrijedim….Strahota!!!
Tako da te razumjem u potpunosti… I da nije ono par dragi ljudi dole ja bi Zenicu gledala samo na onim kalendarskim slikama sa ZO
SELTIK
January 10, 2011 at 17:14
Bio sam dva puta u zadnjih dvadesetak dana,radi pokopa bliznjih,malo Zenica malo drugdje,jedva cekam da krenem negdje raditi.
To je moj bal i valcer.
Mediha
January 10, 2011 at 17:39
@mahir: Ja mislim da si ti u pravu, jer se prava vrijednost ljudi vidi tek kad si u nevolji i kad nemas. Ako te tad “drage osobe” ne izbjegavaju i hoce da piju kafu s tobom, pa i da je plate, onda imas srece i prave ljude oko sebe.
Nazalost, kod naseg naroda se sve svelo na banalno davanje onih “paaaraaa”. Kosa mi se dize na glavi od tog jednog i jedinog pojma za davanje.
Ja sam ostala bez roditelja kao dijete i kunem se zivotom da mi nikada niko nije davao “paaaraaa”, ali da mi se ipak mnogo toga lijepog poklonilo. Sama cinjenica da neko misli na tebe kad pravi pitu, da te pozove na rucak, da ti pokloni sitnicu, ubere salatu iz baste, jer si ublijedio, a nista ne ocekuje za uzvrat je pravo davanje. Trudim se da se tako ponasam i sama. Dadnem sto mogu, sto ne mogu ne dajem. I poklonjeno vrijeme je jedan vid davanja kao i mogucnost da nekog saslusas itd. itd.
U BiH se broji samo ziva lova. Sve ovo nabrojano je zajebancija i ne pika se.
Nikad se ne zna sta koga ceka. Ubijedjena sam da ipak medju tim mojim likovima ipak ima nekoliko osobica koje bi sa mnom i u teskim vremenima rado proveli malo vremena. Cinili su to i prije 30-tak godina. A Mediha Selimovic pamti kao slon.
@ Adela: Tacno je da sam ovo pisala u najblazem mogucem obliku, jer jos nisam sigurna u jacinu ovih negativnih emocija koje su me snasle. Strah me bilo da ne pretjeram i uvrijedim ljude koji u toj carsiji jako dostojanstveno i posteno zive… Ne bih voljela da ispadne, mi dodjemo, pa nam nista ne valja, jer ja se nisam u ZE bakcala sa sobom, meni je sve ok, ali kako nam je porodici, prijateljima i poznanicima i sta zive i pricaju… bogme nije lijepo.
Meni je zao sto ti nisi napisala tekst, kao komentar… direkt u sridu, pa ko voli nek’ izvoli.
Da je moj muz pisao ovaj tekst to bi bilo u dvije recenice: Dignite dupe, pobunite se i radite nesto. I ja radim posao ispod svog nivoa i maksimalno sam iskoristen. Nekada sam radio za satnicu od koje nisam mogao ni kiriju platiti…Ako nisi bolestan i nepokretan, nisi za zaljenje, a ni za sadake! I tacka!
Sreca pa mu zena uvijek od te tacke napravi zarez. Zahvaljujuci meni ni on ne pije kafe sam
no name
January 10, 2011 at 23:49
velika je razlika ljeto i zima u zenici…ljeti ima mnogo vise ljudi “od prije” u gradu (mislim na one koji sad zive negdje drugo) pa je sve nekako ljepse…davno je neko rekao, a i ja to koristim, “ne vrijedi mi one zgrade, ulice ili kafici nista ako nema ljudi u njima…” danas, nakon 15-ak godina zivota vani, imam vise ljudi tu gdje zivim koje srecem i kojima se radujem… srecom da je tako, inace nebi nesto bilo u redu sa mnom!!!
da se razumijemo, volim zenicu, u zenici imam ljudi koje volim….i svaki put kad dolazim u nju radujem se kao malo djete, ali isto tako cesto jedva cekam da odem iz nje i to je taj osjecaj o kojem pises…razocarenje!!!
i opet kad dodjem tu gdje zivim, kad se prvo jutro probudim opet mislim na zenicu i odmah mi nedostaje
zajebano je to, jednom guzicom na dvije stolice, a mnogi od nas tako zive!
DinoZE
January 11, 2011 at 09:51
Jeste malo atmosfera tmurna u Ze zimi, valjda zbog kotline i starih tamnih fasada, pa to isto utice i na ljude.
Ali ima u blizni finih izletista Smetovi ili Vlasic, preko zadnjeg vikenda je bilo super na Vlasicu kao i za novu godinu, jeste da nema snijega ali atmosfera je bila za deset. Moze se napraviti i izlet do Sarajeva, obici koji trzni centar tako da ti izleti razbiju tu neku zimsku depresiju.
Kao sto neko gore vec rece sve zavisi sa kojim ljudima si okruzen.
Ne klonite duhom, jos malo pa ce 8 Mart i proljece-))
mahir
January 11, 2011 at 10:38
Covjek valjda nikad i nije otisao,zauvjek,pogotovo ova raja sto je naprasno otisla,skoro pa bez svoje volje.Ima tih dragih ljudi,svako ima nekog takoga,ali rijetko koga mozes vidjeti,da je nekako izbjeci da vidis one sto nisu dragi,a njih bude vise,a nemoguce ,mali je grad.Veliki je seljakluk u gradu,njima je dobro,uspjeli u zivotu,kupili stan U CARSIJI,pa ko u svom selu ,to kad izadje na ulicu to ne ide kuci,mahalaju,gledaju,mjerkaju.Prije je bila srijeda kada se spuste u grad,na pazar,sada su to svi dani u sedmici,a seljak ko seljak,reci ti njemu sta hoces,on svoje pa svoje.a odomacili su se ,rasirili,razgalamili,ne mozes zivjet od njih,a i nacelnik nam je seljak,i i opstinari,i direktori i policajci,puno ih je,a sve su neke komsije rodjaci,u Sarajevu je malo bolje,to nam je plafon,ali nizak nam taj plafon.ono sto se ljudima cini da je uvjek gore nego raniji dolasci,ne cini im se,jeste gore,zato sto definitivno Zenica ide u pogresnom smjeru i vrijeme to pokaze.Dzaba ti Sokrat i Hegel i Fenomenologija duha,seljak svoje pa svoje tupi su,ali lukavi i svasta im moze u obraz stati,nevjerovatno.A sve fol vjernici,jesu…al nebi sada.Poganac ih ..
Zenicanka
January 11, 2011 at 21:13
Trebalo mi je par dana da prozvacem ovaj Medihin tekst. Iskreno tesko je ne otici, a jos teze otici u Zenicu. Vec je sedam mjeseci kako nisam bila u nasem gradu i svakim danom mi fali sve vise i vise, ali me duhovi zadnje posjete jos uvijek muce. Cak sam uhvatila samu sebe kako vise ne citam vijesti iz zemlje u kojoj zivim, cak ni vijesti iz Bosne, nego se samo “vrtim” po zenickim stranicama u nadi da ce neki novi dan donjeti makar nesto pozitivno, radi cega bi rekla “pa eto i nije sve tako crno, nesto je i sivo…”. Iz dana u dan nade je sve manje i manje, a moj bijes i tuga sve veci. Novogodisnje praznike sam provela u zemlji u kojoj zivim u svom toplom stanu sa suprugom i iskreno nikad se nisam osjecala tuznije i usamljenije. Nekako je u glavi ucrtano da svaki slobodni trenutak trebam otici u Zenicu. Svjesna sam da mi nakon svake posjete nasega grada trebaju barem dvije sedmice da dodjem sebi, osjecam se jos umornija i kao da mi je sva godisnja pozitivna energija oduzeta u tih par dana ili sedmica. Moj suprug mi cesto kaze da sam mazohista po tom pitanju, da ne mogu saslusati ili pomoci svima, da ne mogu stalno davati sadaku i plakati svaki put kada mi neko pokuca na vrata sa djetetom u narucju moleci za marku ili koricu hljeba. Priznam da pomalo i jesam, ali opet to je moj grad, to su moji ljudi, to je moja familija i na kraju ja sam takva kakva jesam. Poslije ovoga teksta vidim da je bolje sto nisam popustila na suprugovo nagovaranje da odemo dole, jer je njemu draze da ja oplakujem u januaru (kad vec moram) i da me deset dana poslije povratka iz Zenice slusa kako rondam po kuci radi situacije u nasem gradu, nego da preplacem Bozic i Novu radi ne odlaska dole. Ali neki bjes koji me drzi sedam mjeseci mi nije to dopustio. Jos uvijek mi je gorcina u ustima od zadnje posjete i jos uvijek se pitam sta se to desilo sa ljudima dole. Nikada u zivotu nego do prije sedam mjeseci nisam dala mito nikome, nikada plakala javno i dopustila da me manipuliraju radi zivota meni drage osobe. Naravno da korupcije ima i u zemlji u kojoj zivim, naravo da je ima i kod medicinskog osoblja, ali sve se to “odradi” na neki suptilan nacin. U Bosni se to radi manipuliranje porodice, igranjem sa njihovim osjecanjima i zivcima, samo da bi se izvuklo sto vise, jer ipak veci dio familije zivi vani i cijena je mnogo veca. U tim trenucima sam se milion puta zapitala gdje je nestala ljudskost i duznost pomoci nekome bez obzira na plavu kovertu…
Prvi put sam u julu prosle godine bila sretna sto napustam svoj grad, sto idem tamo gdje rintam kao mazga za svaki euro, sto mi radni dan traje nekada i 13 sati, nakon cega sa suprugom mogu jos maximalno sat vremena popricati, a zatim obuci svoje “prnjice” i leci spavati. Ja iskreno ne znam kada cu opet otici u Zenicu, vjerovatno kada se duhovi zadnje posjete smire, ako se to i desi….
Adela
January 12, 2011 at 19:27
@Mediha: Pozdravi coeka
)… i da znash za neke stvari tacka je vishe nego potrebna ..i iskreno bolje piti kafu sam nego sa svakim 
@ Zenicanka: Mozda ne bi imala te “duhove” da si otishla na Smetove ili Vlashic onda bi bila okruzena s ljudima od kojih duhovi ne klone ili mozda sa istjerivacima duhova..ko zna!!! …ja nekad umjesto sto pomislim Boze sto se ovo desava kontam da mi Bog daje signale da bjezim sto dalje i da se ne okrecem..a daba valjda po prirodi svi mi imamo tog mazohistickog u sebi!! uglavnom zelim “brz oporavak” a najmanje je vazno hocemo li i kad li cemo opet dole..pozz
Mediha
January 12, 2011 at 20:30
@Adela: hvala, evo i co’ek pozdravlja tebe. Nastavite li tako, sami cete vas dvoje pit’ kafu na Smetovima, kazem ti.
@Zenicanka: jako mi je zao zbog loseg iskustva, ocigledno se tu radi o jakim emocijama i bliskoj osobi. Najgore je sto kad imas nekog bolesnog u BiH, ne mozes biti uz njega bar taj period kad te najvise treba, moralno i fizicki… Znam sve, moj muz je zakasnio tacno jedan sat da vidi majku zivu i dugo mu je trebalo da se s tom cinjenicom pomiri.
Ipak, moramo pripaziti sa nasim izjavama, jer kako god da je, nije nam gore i teze nego ljudima koji su tu svaki dan i koji kako tako loze vatru i trude se da nam se domovini ne zametne svaki trag.
I oni bi voljeli da je bolje, ali su ocigledno nemocni. U nasoj drzavi narod moze imati misljenje samo kad izlazi na izbore, u svim ostalim segmentima misljenje naroda nije bitno. Ja im zamjerim sto ne misle kad biraju i sto kad se organizuju neki protesti dodje samo 20-tak osoba da od sebe prave budale. Ostali pametni negdje u budzaku, na jeziku.
Bice bolje, mora…nadam se…zelim…
Pozzz.
Zenicanka
January 13, 2011 at 09:48
@Adela mozda i posjetim nekog istjerivaca duhova pa onda “izljecena” pravac Zenica
)!!! Sada narod zna ono sto je znao i prije deset godina, a to je da ih vuku za nos ali nicija nije do zore sjala 
… Pozz
@Mediha da radilo se o jako bliskoj osobi… U takvim situacijama ne mozes uciniti nista! Vjeruj mi da sam se u tom periodu najvise pitala kako je onima koji zive dole i koji ne mogu dati…Nikada nisam ni pomislila da je nama teze nego njima, onima koji zive dole i kojima su takve situacije svakodnevnica. Oni ma koliko se trudili, bunili, negodovali ne mogu promjeniti nista. Njih nece niko saslusati, oni nemaju mogucnost pobjeci negdje, rondati 10 dana po kuci i onda na kraju zaboraviti na sve do sljedeceg dolaska. Iskreno bila sam malo ironicna prema sebi i svojim duhovima, jer ipak ja imam izbora i ja mogu reci ok necu ici u Zenicu sve dok se neke stvari u mojoj dusi ne promjene. Ja cu ostati u svom toplom stanu u koliko toliko uredjenoj drzavi i citati vijesti iz Zenice svaki dan. Ipak ja imam grijanje za razliku od njih koji ga vise nemaju nego imaju, ja udisem cist zrak za razliku od njih, ja citam vijesti preko interneta, oni slusaju i zive sa tim svaki dan. Mada se nekad razljutim na sve price, uzimanje pozitivne energije i apaticnost nasih ljudi ponekad, na kraju znam da su oni pravi heroji!!!
Bolje Mediha mora biti, jer gore ne moze (barem se nadam da ne moze). Raduje me cinjenica da nikada nije bilo vise tekstova i komentara koji se ticu politicke situacije. Ako nista to je pocetak pokazivanja onima koji misle da su nedodirljivi da narod ima svoje misljenje, da je narod nezadovoljan i da se polako bude iz nekog “zimskog sna” jer do promjena mora doci! Trebat ce jos vremena da i protesti prodju sa vecim brojem ucesnika, da rezultati izbora budu drugaciji, ali i to ce doci na svoje mjesto jer NAROD ZNA (najbolji politicki slogan ikada, koji ironicno navodim ovdje
kozolec
March 27, 2011 at 10:45
Mediha za Oslobođenje
[url=http://www.shrani.si/?1U/9W/4TIHtHxo/mediha-selimovic.png][img]http://www.shrani.si/t/1U/9W/4TIHtHxo/mediha-selimovic.jpg[/img][/url]
kozolec
March 27, 2011 at 10:46
ako link ne radi onda može ovdje
http://www.shrani.si/f/1U/9W/4TIHtHxo/mediha-selimovic.png
zenicaonline
March 27, 2011 at 11:18
@kozolec: Preduhitrio nas
Mi baš kontamo da postavimo to da se vidi. Hvala 
Mediha
March 27, 2011 at 12:12
@kozolec i zenicaonline: Hvala, vidjela i ja.
Da su me sta pitali, zamolila bih da postave dvije slike iz malo novije arhive, posebno sliku Zenice, jer ovo nebesko plavetnilo fakat nije ono sto ja zimus vidjeh i dozivjeh.