Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Pjesme moje majke

Piše: Mediha Selimović

Desi li vam se ponekad da ustuknete pred nekom svojom izjavom ili postupkom, jer odjednom u onom što ste izgovorili ili uradili ne vidite sebe, nego svoje roditelje?

Kad sam bila mala, a posebno u pubertetu nisam željela biti kao moja majka. Smatrala sam da je dobra, ali stroga i da traži puno. Njoj ništa nije moglo promaknuti i bila sam ubijeđena da zna čitati misli. Pogledi su joj govorili vise od riječi. Da sam kao dijete znala kakve moći ima rentgen ili ultrazvuk, sigurno bih je tako nazvala.

Moja majka je bila istrajna, izuzetno vrijedna i zahtjevna žena. Lako je izgovarala kritiku kad nešto nije u redu. Mislim da joj diplomatija nije bila jača strana. Rado je čitala sve što joj dođe pod ruku, neke knjige je čak naručivala od svog brata, jer ih je on lako mogao dobiti iz vojne biblioteke u Beogradu. Vrlo šarmantno je knjigu znala preprišati, tako da poslije njene priše niko od prisutnih nije želio čitati istu.

Ipak, sad kao zrela žena mogu reći da ja ne znam kakva je u suštini bila moja majka. A tako bih rado znala! Voljela bih da sam roditelje stigla proanalizirati, upoznati njihove slabosti, strahove i želje, osjećaj za vrijednosti i mnogo toga što sad rado upoznajem kod ljudi.

Čega su se plašili? Šta su prezirali? Je li moja majka bila samouvjerena? Šta je cijenila? Kakav je bio moj otac? Možda i nije bio tako blag kakvog ga pamtim, možda je nekada i povisio glas, možda je ipak njegova bila zadnja, samo na onaj način koji djeca ne poznaju…

Voljela bih se identifikovati ne samo kroz ono što sam sama stvorila, nego i kroz ono što sam naslijedila, što nosim u sebi, u genima i iz kuće. To uopšte nije lako, kad nemate ništa opipljivo ispred sebe. Identifikacija kroz sjećanje nije realna. Možda i potreba za istom u ovim godinama nije normalna, ali eto… mene nešto tjera da opipam i povežem.

Znam da sam imala dva djetinjstva. Jedno sa roditeljima i drugo bez njih. Bila su to toliko različita djetinjstva i vjerovatno u današnjim vremenima bi vođenje duplog djetinjsva za psihijatre i psihologe bio dobar izazov za pisanje jedne disertacije.

Nekada davno to nije bilo tako. S nama se nisu bavili ljudi od zanata, iako su mogli, trebali, morali… Očigledno je mentalno zdravlje krajem 70-tih i početkom 80-tih godina bila na nekom sasvim drugačijem nivou, jer kako objasniti činjenicu da dvoje djece koje žive sami sa majkom na umiranju nisu nikome upadali u oči po drugačijem ili posebnom životu. Pa i poslije majke…

Centar za socijalni rad je bio obaviješten da su nam umrli roditelji i po službenoj dužnosti su ušli u kuću. Ne znam kako je danas, ali nama su tada popisivali svu nepokretnu imovinu satima, počev od posuđa do ćilima i slika na zidu. Jedan socijalni radnik je procjenjivao vrijednosti nekretnina, po vlastitom osjećaju i sluhu. Bio je oduševljen jednom slikom u ulju i dugo je piljio u nju. Ta slika još uvijek visi na zidu spavaće sobe mog brata i svaki pogled na nju me vrati baš na tu scenu. Potom je opipavao jednu debelu, tkanu serdžadu, djelo moje nene, a miraz moje majke. Procijenio ju je kao jako vrijednu. I da ne nabrajam dalje… Jedino pravo bogatstvo koje je ostalo iza mojih roditelja nije bilo na spisku. Upisano je u drugu evidenciju, evidenciju djece bez roditelja sa potrebnim starateljstvom. Dobrovoljca sam sama našla u teta Fatmi i njenom mužu. Pitala sam ih vrlo hrabro da li pristaju da budu moji staratelji kad dođu oni iz Centra za socijalni rad iz prostog straha da nam ne nametnu bilo koga po službenoj dužnosti. Pristali su bez riječi. Doduše, zbog potpisa i lakšeg preuzimanja penzije naših roditelja, odlučili smo zajednički da službeno starateljstvo za dvoje maloljetne djece na papiru, preuzme njihova kćerka koja je tad radila u socijalnom, pa samim tim lakše mogla odraditi sve birokratske poslove oko regulisanja penzije, preuzimanja iste i ostale neophodne papirologije.

Centar za socijani rad nije bio protivan i tako smo mi zakonski dobili mladu starateljku od dvadesetjednu-dvije godine. Moja starateljka je svo vrijeme bila i moja prijateljica. Penziju je poštar ostavljao kod njenih roditelja, a oni je do dinara davali meni i tako sve dok nisam napunila 18 godina. Sa punoljetstvom sam ja postala zakonski staratelj mom bratu do njegovog punoljetstva. Tako smo završili sa deponovanim spiskovima naše nepokretne imovine i ostalih nebuloza. Sjećam se dobro kako sam ih jednog lijepog dana apetitli poderala i bacila u kantu za smeće. Centar za socijalni rad nas nikada nije posjetio. Nije valjda bilo razloga za to, jer se nismo čuli, nismo bili problematični. “Vrijednosna” serdžada više ne postoji, slika visi, skupocjeni servis za ručavanje je takođe u vlasništvu brata kao i kuća, a ja imam samo “nevrijedne stvari” u svojoj kolekciji. Centar za socijalni rad i ja nismo imali isti osjećaj za vrijednosti. I dobro je da je tako.

Ovo pišem, zato što sebe sve češće uhvatim kako rovinjam baš po tim svojim razlišitim djetinjstvima. Tražim. Tragam. Da mi je nešto, a ne znam šta. Nisam ja osoba koja za svaki postupak traži objašnjenje i ne nadmudrujem se sa sudbinom. Nisam ni pristalica Marfija, Gray-a i ostalih ubjeđivača koji zaradiše dobru lovu tvrdeći da skoro na sve u životu možemo imati uticaj, tako što ćemo u mozak dozirano i svjesno upuštati samo pozitivne misli.

Ja volim sve emocije i puštam im na volju kad me prihvate. Muž kaže kad se smijem da se čuje do lifta. Odgovaram mu da se ne smijem dovoljno glasno, lift nam je blizu. Mogu vala i pričati, mogu i šutiti, mogu slušati, mogu patiti, mogu plakati i za svaku tu emociju uzmem sebi vremena. Plakanje obavljam najtiše što mogu i nikada u društvu. Ne volim kolektivno plakanje, najljepše mi moje nasamo i sa sobom. Pošto u datim trenucima nije lako naručiti samoću, ja pri emociji plakanja upražnjavam taktiku iz djetinjstva. Plačem u kupatilu ili WC, tamo gdje se već nalaze mokri čvorovi. Ima neke logike, jel’de? Na tu iz očiju ispuštenu vodnjikavu, slankastu materiju na kraju jednostavno pustim vodu, pa se vratim u kolotečinu. Pali uvijek.

Kao što rekoh, ja nešto tražim. I to u ovim svojim godinama. Mislim da znam zašto tažim. Ja bih napokon da se oslobodim i da zbacim taj teret prošlosti sa sebe i to nepovratno, ali da bih ga zbacila, moram ga uvezati u cjelinu. To je najteži dio posla.

U porodičnoj kući na spratu se nalazi jedna soba koju ja zovem sobom uspomena. Jedini komad namještaja koji je ostao još iz prošlosti nalazi se baš u toj sobi. To je tamno smeđi regal, visokog sjaja iz tri dijela. Majka ga je uvijek glancala nekim sredstvom za čišćenje namještaja, a mi onda morali paziti kako otvaramo ladice da na njemu ne ostaju fleke od prstiju.

U tom regalu stoji mnoštvo stvari iz tog nekog perioda mog života. Prije 20-30 godina sam dosta toga pobacala, djeci iz komšiluka podijelila silne i dugo skupljane salvete, razglednice, značke, albume, romane, časopise i sl. Bacila sam neke knjige, sveske, skripte i ko zna šta još. Ni ne sjećam se više šta sam sve uništila, kao što se više ne sjećam ni šta sam ostavila da preživi i iz kojeg razloga. Boga pitaj koliko godina već nisam ušla u tu sobu, sobu uspomena. Sigurno 12-tak. Pri ovoj posljednjoj posjeti kući učinila sam to. Nekako nesigurno, kao Alisa u zemlji čudesa, otvarala sam dio po dio i držala u rukama neke zaboravljene stvari. U jednom ćošku uredno stoje dnevnici koje je pisala uplašena djevojčica. Razmišljala sam trenutak da li da to uopšte otvaram. Bezveze sam razmišljala, ipak se ta djevojčica i ja dovoljno poznajemo i obje smo znale da će to biti otvoreno.

Najviše tog je napisano dok je majka ležala u koševskoj bolnici na zračenju. Nemoguće, koje emocije može imati dijete od 13 godina! Koji strahovi, koja razmišljanja, koji bol?! Dosta je napisano u imperativu, kao da sam u svom tom dječijem očaju pokušavala preuzeti ulogu Boga i narediti činjenicama da se preokrenu u našu korist: Ti, mama, moraš ozdraviti! Ti se moraš vratiti kući! Mi moramo sretno živjeti! Ja te moram imati!
Nekog drugog dana sam napisala: Danas sam dobila tri petice, ali nisam ih imala kome pokazati. Pokazat’ ću ti kad dođeš. A ti samo ozdravi da budeš s nama!

8. marta sam napisala: Kupili smo ti poklon, čeka te na stolu u sobi. Svidjet će ti se.

10. marta sam napisala: Danas nam je dolazila teta Milka. Pravila je palačinke, pa nam je donijela. Ja sam pojela četiri.

Iako su suze tekle niz obraze, osmjehnula sam se sjetno, pa možda i zadovoljno. Čuj, četiri palačinke? Ja pojela četiri palačinke? Gdje li je teta Milka sad? I njena Dragana i Aco? Zadnji put sam je vidjela prije dvadesetak godina, radila je kao kasirka u samoposluzi u produžetku Zeničanke. Eh, kako bih joj rado sad pročitala ovaj pasus sa 4 palačinke. Mora da sam bila gladna.

Dnevnici poslije očeve smrti su sablasni i to nisam mogla ni listati. Samo par stranica me dovelo do nedostatka zraka. Ostavih i otvorih dio gdje stoje uredno složene neke gramofonske ploče. Što ih nisam nikada bacila?
Kroz ruke mi prolaze singlice i LP koje je kupovala majka. Držeći ih u rukama dozvah atmosferu iz dana lijepog djetinjstva, drveni gramofon se nalazio baš u tom srednjem dijelu regala na polici. Opet sam se osmijehnula i poželjela da to pokažem kćerki. Šta li bi ona sad rekla na singlicu od Džo Maračić-Makija i pjesmu: Srce ti je kamen? Ili Arsena Dedića: Čovjek kao ja, pa Mikija Jevremovića s pjesmom: Putnice. Čudno je kako čovjeku nekada može biti lijepo i sa potokom suza što se slijeva niz obraze. Čak su mi se i riječi sa tih singlica vraćale u sjećanje i mamin izraz lica dok je to slušala, pa i moje kolutanje očima ne shvatajući šta je to dirljivo u pjesmi o kamenu. I da se zbog tog glupog napajanja s neke česme i studenca mora sutiti dok suludi lik u obliku Mikija Jevremovića ne otpizdi svoje. A sad, čak i otpjevuših: Putnice, odavde mnogi krenuše kao ti, tamo gdje tuđe je nebo, tamo suza zri, putnice ovdje se mnogi vraćaju kao ti, ako si umoran sjedi, ako si žedan, pij…

U sobi srećom nema starog gramofona. Još bih se bacila u sevdah i krenula možda sa Ljupkom Dimitrovskom i onim: Čekam te jučer, čekam te danas, čekam te, čekam, dan i noć… O Bože, šta smo sve slušali! Možda zato i imam smisla za muziku baš kao slon. Pošto i slonovi vole note, prinuđeni su valjda da razvijaju vlastiti osjećaj za iste. Kod mene je to lagana jeza, a bogme kad pjeva onaj dečko Jelić iz našeg grada i blago puštanje na ventilu. Ne postoji muzički stručnjak koji bi me mogao ubijediti da to što mene pokrene nije dobro. A ako bi me pitali što je to dobro, ja bih samo slegnula ramenima. Nemam pojma i nemam objašnjenja. Ljupka je gluho bilo daleko od dobra i lagane jeze, ali eto moja mama imala i to u kolekciji.

Našla sam i par sevdalinki, Mehu Puzića, Safeta Isovića, Slobodana Lalića, pa i Lepu Lukić. Okrećem naslove po rukama i prvi put u životu postadoh svjesna činjenice da su skoro sve te pjesme našle mjesto u srcu moje majke upravo zbog riječi. I spoznah po kojoj mustri pjesma dopire i do mog srca i mozga. Po istoj! Kao što rekoh, nemam smisla, imam samo individualni osjećaj i moja muzika mora imati riječi.

Moja majka je u ovim pjesmama pronalazila sebe i svoj život. Bila je siroče, u drugom svjetskom ratu je kao dijete ostala bez oca i nije ga se sjećala. Imala je teško djetinjstvo. Moj otac je bio iz dobrostojeće porodice i oženio je baš nju… pretpostavljam da ja upravo iz tog razloga sad u rukama drzim ploču: Volim majko siroticu. Ali, da li je mogla naslutiti tada da pored nje rastu budući siročići, čekajući da ih neko ne zavoli i otrgne od ove grozne muzike?

Da li je mogla naslutiti da će njena kćerka kao i ona patiti za tim famoznim “kamenom”, kao što je ona patila za svojim, tvrdim hercegovačkim? I da će poslije 34 godine poželjeti da posluša Mikija Jevremovića i Putnika? Nije sigurno, ali eto… događa se…

Vec danima razmišljam o sobi uspomena i pitam se da li mi je ulazak u nju trebao. Vjerovatno jeste. Ništa nije slučajno, pa ni to da sam se odlučila otvarati nešto za šta sam mislila da je zauvijek zatvoreno. Samo sam mislila…

Podigoh slušalicu i okrenuh broj.
- Hallo, ja sam!
- E, ćao! Šta ima? Jel ‘sve u redu?
- Jeste, jeste…
- Pa što ovako kasno?
- Uh, izvini, zaboravila sam da si ti ranospavaoc.
Negooo… samo da te upitam na brzaka, imaš li koga da ti pomogne da izbaciš onog sjajnog monstruma iz sobe na spratu?
- Pa naći ću… nije problem. A što ti monstrum sad naumpade?
- Ma ‘nako. Kontam da je zaista vrijeme da se izbaci iz kuće, zajedno sa sadržajem. Koji će nam…?
- Eh, ako ti kažeš da je vrijeme, onda smo zakasnili sigurno četvrt stoljeca.
- Živ čovjek nikad ne kasni.
- Opuc’o te neki minus?
- Ma nije, oslobađam se balasta u životu. Istanjila mi grbača, ne podnosi teret.
- Bravo! Dobro došla u prezent!
- Hvala, mogao bi i ti napraviti koji korak unazad iz tog svog futura, onako balansa radi. Znači, bacaš sjajnog monstruma?
- Bacam i to rado. Vrloooo radoooo.
- Ok! Hajd’ da te ne zadržavam, idi spavaj.
- Idi i ti, valja sutra u radne pobjede.
- Laku noć!
- I tebi. Ćao!

Spustih slušalicu. Ne spava mi se. Pogledah kroz prozor, pa ponovo priđoh radnom stolu. Otvorih posljednju ladicu iz koje su uredno virili složeni dnevnici jedne djevojčice i ploče, pjesme njene majke. Zadovoljno je zatvorih opet. Sjajni monstrum iz sobe uspomena leti napolje, ova ladica vjerovatno neće nikada… Nema objašnjenja i u redu je tako.

Ipak se negdje moraju pohraniti strahovi, strepnje, tuge, gubitci, porazi, bolovi i pjesme. Pjesme o putniku koji se vraća svojoj česmi i pjesme o ljubavi jednog čovjeka prema sirotici…

Da, zaista ima ljudi koji nesebično i iskreno zavole siroticu i sirotica koje čitav život vole samo jednog čovjeka… kao što ima putnika koji se uvijek vraćaju svom studencu… i kao što ima starije djece koji u sebi odjednom pronađu izgubljene roditelje.

I za sve to nema objašnjenja, jednostavno je tako…

Događa se.

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)