Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Novogodišnja sarma

Uvod napisala: Hana Kazazović

Postoji jedan tekst koji je meni simbol nove godine. To je tekst Miljenka Jergovića objavljen u “Historijskoj čitanci”. Zove se Novogodišnja sarma i znam da ste ga sigurno već čitali. I pored toga što ga znate želim da ga ovog prvog dana 2011. godine podijelim sa vama, da ga skupa pročitamo i podsjetimo se na ono što je doček nove godine bio nekad. Da je vrlo slično i sada shvatila sam juče kada sam na kasi u prodavnici ispred sebe gledala kako teta kupuje 2 velike tegle majoneze, salamu i jaja

NOVOGODIŠNJA SARMA – Miljenko Jergović

Vedar je dan iza zaleđenih prozora. Kada bi sad zatvorio oči, sve zaboravio, pa ih opet otvorio, činilo bi ti se da je vani kraj jula. Tako je plavo nebo, kristalno čistim i providnim čini se zrak; kao da nismo u Sarajevu i kao da nije posljednji dan decembra, nedjeljno jutro, deset je sati, u kući mir i gluha tišina usred koje se ništa ne može dogoditi, nitko u takvoj tišini ništa ne radi osim što majka, možda, para džemper jer je to jedini posao na svijetu koji se ne čuje.

U kuhinji će za pet ili deset minuta provriti sarma, prva novogodišnja, i bit će to prvi pravi zvuk ovoga dana, zvuk koji će trajati i koji će te blago iz jedne uvesti u drugu godinu tvoga života. Uključuješ televiziju, prednovogodišnji program, Zana pjeva kao da plače, na sveže mleko miriše dan, a po bijeloj sceni šaraju kamere vođene okom Miljkovića i Dimitrijevića, prvih pravih autora naših video-spotova, a nakon Zane pojavljuje se grupa Bioritam, nešto grozno sarajevsko, neuspješno koliko samo Sarajlije neuspješni mogu biti, a tip nafrčkane plave kose slaže ljutitu facu i pjeva o tome kako su mu ukrali novčanik. Taj spot grupe Bioritam vrtit će se po našoj televiziji još godinama, kad god se pojavi neka rupa u programu i kad god urednici televizije ne budu znali šta da puste, sve dok jedne sezone jednostavno ne iščezne, ne ostavljajući za sobom nikakvog traga, osim sitnog ožiljka u kolektivnoj nostalgiji.

Naime, čovjeku je draže sjetiti se loših i glupih, a bezazlenih, slika i glasova jer je njih baš temeljito zaboravio i jer u sjećanju više i nisu tako loši i glupi. Tome danas i služe grupe Bioritam i Radio, Bonton baja, Super 98,Sonori iz Bajmoka, S vremena na vrijeme, Naya i Parlament. One podsjećaju na taj jedan prednovogodišnji dan, možda na kraj godine 1981. ili 1982. i na vrijeme koje smo provodili gledajući kroz prozor i čekajući da provrije sarma i da se na sve strane rašire zvukovi koji će nas ponijeti u budućnost. Tišina dugo traje, ali samo po tišini znamo da nam zivot nije baš tako kratak, po tišini i po čekanju u čekaonicama, pred šalterima, s pogledom na ulične i kolodvorske satove koji stoje kao što stoji vrijeme u Bergmanovim filmovima. Mimo toga život je kratak i sasvim je malo mjesta za sjećanja.

Nakon što provrije sarma, odnekud se pojavljuje majka, pojavljuje se majoneza, mrkva i grašak, kuhana jaja i sve ono što je potrebno za rusku salatu jer nema Nove godine bez ruske salate, tog jela najodvratnijeg od svih upravo po tome što ga poluprobavljenog još danima viđamo po gradskim ulicama i haustorima. Od djetinjstva si stvarao predrasudu da se nakon Nove godine ne povraća od alkohola jer nijedna ulična povraćotina ne liči na alkohol, a sve izgledaju kao ruska salata.

Kada dođe popodne, majka te šalje u posljednju histeričnu kupovinu. Žene u bijelom već peru podove samoposluga, kasirke su nervozne, neki brko lupa na zaključana vrata i pokazuje prazne boce od piva, kasirka odmahuje rukom i nešto viče, on se ljuti, a onda joj upućuje one molećive osmijehe sarajevske pred kojima i najtvrđe srce popusti, osmijehe koji možda i jesu ispunjeni lažima, ali im uvijek podlegneš od straha pred nečistom savješću. Brko zahvalan ulazi, trpa u metalnu korpu svoje pive, puno piva, onoliko piva koliko je potrebno da ne ostane ravnodušan pred Novom godinom i ne ispadne budala pred vlastitim televizorom koji se toliko raduje i svako malo pokazuje Miću Orlovića kako visoko u zrak podiže čaše sa šampanjcem, a potom i Cuneta Gojkovića, koji baš svake Nove godine pjeva Kafu mi draga ispeci i drhti mu podbradak u ritmu vibrata, tako da pjevačeva glava više nije glava čovjeka, nego postaje muzički instrument, recimo neki egzotični afrički bubanj u obliku debeljuškaste glave vanzemaljca.

Novogodišnja sarma trajat će danima. Jedna uzrečica kaže da je sarma najbolja sedmi dan. To, naravno, nije istina, ali nije ni smišljeno kao istina, nego kao utjeha, a utjehe su uvijek laži. Utjeha za ukućane koji će još dugo jesti novogodišnju sarmu je tim efektnija što će svi oni dobro znati da u svojoj nevolji nisu sami i da je u danima nakon Nove godine grad pun onih koji ne jedu ništa osim sarme. I sreća je što još nikome nije palo na pamet da je ruska salata najbolja sedamnaesti dan. Dok ostatke ruske salate bacaju u zahodsku školjku, svi sigurno pomišljaju kako su, Bože, tako nešto uopće mogli jesti i kažu da neće više nikad, ali takva će obećanja trajati do sljedeće Nove godine, kada će se opet bez razmišljanja od jaja, mrkve, graška i majoneze praviti najtradicionalnije od svih tradicionalnih jugoslavenskih novogodišnjih jela. Dok bude Jugoslavije, bit će i ruske salate, a poslije će biti već kako kome bude suđeno.

Slični postovi

• January 1, 2012 -- 2011 sumarum (6)
• December 14, 2011 -- Podrška Zemaljskom muzeju u Sarajevu (5)
• October 21, 2011 -- Zenička čaršija polako umire (11)
• August 24, 2011 -- Umjetnosti moja draga (3)
• August 11, 2011 -- Saneli Redžepagić (5)