Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Malo drugačiji komentar

(inspirisan tekstom Tarika Mujačića: Vjera i djeca)

Piše: Mediha Selimović

******

-Sad ćeš vidjeti svog Boga!, reče Mitra držeći dijete u jednoj ruci, a u drugoj poveći tanki štap. Branko je plakao, a djevojčica je stajala uz ogradu i posmatrala. Bilo joj je žao što će Branko sad vidjeti svog Boga.

Ušla je u kuću, stisla donju usnu i upitala majku:

- Je li Bog štap?
- Bože sačuvaj, šta to pričaš? , iznenadi se majka.
- Pa rekla Mitra da će Branko sad vidjeti svog Boga. I unijela štap u kuću.
- Niko ne može vidjeti Boga. Bog je nevidljiv. On vidi nas, ali mi Njega ne možemo vidjeti.
- Vidi li i mene?
- Naravno, sve vidi. Njemu se ništa ne može sakriti.
- Pa što je rekla da će on vidjeti Boga?
- Zato što je glupa! , reče majka iznervirano.
- A kakav je Bog?
- Tobe jarabum, dijete… šta ti je?
- Bog je jedan, Bog je veliki i Bog je moćan. Bog pazi na nas. Zato moramo biti dobri.

Djevojčica shvati da nije lijepo postavljati pitanja o Bogu. Bog se može naljutiti… kao mama, kao tata, kao teta Mitra…

Rasla je tako bez vjeronauke, ali je morala znati da Boga ima. I da On sve vidi. Zato se ne smije krasti i lagati. Bogom se smiješ zakleti samo onda kad sigurno govoriš istinu i kad je sve zaista tako bilo, kako si ispričao.

Marica je imala teško djetinjstvo. Otac joj je bio alkoholičar. Bilo je mnogo djece u kući i više su bili gladni nego siti. Rasla je samo nekoliko kuća dalje od Branka, od djevojčice i svih ostalih komšija koji su za tadašnje uslove i vremena imali pristojan život. Njen život je bio daleko od toga. Agresivan i skoro uvijek pijan otac je vikao i vrijeđao sve oko sebe. Često su se čuli povici iz kuće, psovao je svojoj ženi četničku majku, a ona bježeći u sigurnost bašte njemu njegovu ustašku.

- A šta je četničku? upita djevojčica opet svoju majku.
- Odkud ti to, govori?, viknu majka usplahireno.
- Franc se dere! odgovori djevojčica tiho, osjetivši instiktivno da je pitala nešto što nije smjela.
- Nikada više da to nisi uzela u usta, nikada, jesi li čula! To je gadno, to se ne smije!, zaprijeti majka, sestra dva visoka vojna oficira SFRJ i nevidljivo produžena ruka neke poluideologije.
- Nisam ja…
- Znam da nisi ti, ali ne smiješ to ni ponavljati. Ni pred kim! Nikada. Skot jedan, sram ga bilo… i Bog svašta drži!, nastavi majka ljutito.

Vrijeme je prolazilo. Išlo se u školu. I Branko koji je jednom vidio svog Boga, djevojčica koja ga nije vidjela, ali je znala da On sve vidi, Marica i sva ostala djeca iz komšiluka su išla u školu. Tamo su ih učili da nema Boga i da su ljudi nastali evolucijom… sve potkrijepljeno slikama krapinskog čovjeka kao zajedničkog pretka svih nas. Kod kuće su roditelji pobijali tu teoriju.

- Samo ti uči i kad te pitaju, odgovaraj tako kako traže. A Boga ima, svi oni znaju da ga ima, ali moraju tako pričati! govorili su roditelji djeci. U tom komšiluku djeca su išla na vjeronauku. Neku u crkvu, a neki u mejtef. U školi nisu pričali o tome. Samo djevojčica nije išla nigdje. Niko je ništa nije učio. Gledala je ponekad vježbanke svojih prijateljica sa nastave vjeronauke. Neke su pisale arapska slova i učile razne sure, a druge su marljivo savladavale sve od rođenja Isusova do njegovog uskrsnuća , preko Očenaša i pripremale se tako za Krizmu i Prvu pričest. Eh, kako im je djevojčica zavidjela na onim divnim bijelim haljinicama, kao vjenčanicama, bijelim cipelicama i vjenčićima na glavi… kad se kao princeze vrte u krug i sav svijet oko njih. Kako je Bog širokogrudan prema njima? Šta bi ona sve naučila za tu bijelu haljinicu?

Ali mama joj nije dala. I iako se o tom nije puno pričalo, u zraku je lebdjelo da je bijela haljinica nešto što njoj nije namjenjeno. Ni od ljudi, ni od Boga.

Jednog dana sjedila je tako sa Maricom na klupi u dvorištu kad je ona iznenada upitala: Vjeruješ li ti u Boga?

- Vjerujem!, reče djevojčica.
- Zašto?
- Pa vjeruje moja mama. Tako…
- Čudi me da tvoja mama vjeruje u Boga. Ja sam mislila da je ona pametna žena.
- A kakve to ima veze s Bogom?
- Ima. U Boga vjeruju sam primitivci!, reče ona. Nema Boga. Da ga ima bio bi pravedan. Bog je laž, Bog je prevara . Njega su izmislili bogati da plaše sirotinju.
- A vjeruje li tvoja mama u Boga?, upita djevojčica.
- Moja mama je glupa. Ona nema pojma sa životom. Da išta zna ne bi živjela sa onim luđakom od mog oca. Oni jedno pričaju, a drugo rade.
- Jesi li ti ikada išla u crkvu, jesi li imala Prvu pričest?
- Koju crkvu? Da su se mogli dogovoriti u koju, možda bih i išla. A jesi li ti išla u džamiju?
- Nisam nikada. Nisam ni ušla u nju.
- A bi li voljela?
- Ne znam. Djeca su pričala da je hodča strog. A mama je rekla da je nepismen , da je papak i da on nikada neće odgajati njenu djecu.
- Eto vidiš, ja mislim da je ona pametna žena, zato me čudi da vjeruje u Boga. To nikako ne mogu povezati s njom.

Djevojčica je bila je šesti razred, a Marica je bila osmi. Poslije razgovora s njom djevojčica uđe u kuću i reče majci:

- Marica se čudi da ti vjeruješ u Boga. Mislila je da si pametna žena.
- Eh, ako je to kompliment… ,odgovori joj majka.

Dijete joj ponovi razmišljanja Francove kćerke.

- Ona je očajna, reče majka. U toj kući je Bog zaboravljen davno, još od njenih roditelja i zato im nije dobro. Nije dijete krivo. Sine, ima nešto što je jače od nas. I što sve pokreće, po nekom principu. Zato treba paziti na ponašanje. Ne treba biti zao, ne treba podmetati, lagati, krasti , varati i ogovarati… Jer, sve se okreće i vrati kad se najmanje nadaš. I to tamo gdje najviše boli. To ti je Bog. I nemoj mi više postavljati takva pitanja.
- A što ja onda ne idem u džamiju?
- Hoćeš li?
- Neću, samo pitam.
- Ne mogu da zamislim da te uči onaj dunđer, ona mahala od čovjeka! reče majka opet ljutito. Bilo je očigledno da o hodži iz okruženja nije imala neko dobro mišljenje.
- Moram li ja vjerovati u Boga?
- Ne moraš, ali bi trebala. Ljudima koji vjeruju u Boga je lakše, oni imaju objašnjenje za sve. A ti, baš ti nemaš ni jedan razlog da ne vjeruješ u Njega. Dao ti je sve. Da znaš kako je meni bilo u tvojim godinama…

I onda jednog dana… Bog je uzeo skoro sve što je dao. Ženu koja je vjerovala u Njega dobro je napatio. Tri teške operacije… Sarajevo, Ljubljana, Beograd, Zenica…heptanoni, metadoni… muke… vriske, cike…one prave…Božje…

U knjigama su se samo Božanstva tako mučila. U jednoj od mnogo neprospavanih noći, slušalo je dijete kako ta Žena u mraku i bolu naglas i nekontrolisano uzvikuje: Bože, zašto? Ima li objašnjenja? Gdje sam pogriješila?

- Ukaži mi samo na momenat: zašto? Zašto nama?
- Bože, ima li te? Gdje si? Daj mi od dva selameta jedan da ne patim ni sebe ni ovu djecu!

Djevojčica je rukama zatvarala uši da ne čuje majku. Da ne čuje vrisak. I proklinjala je Boga, tog istog kojeg ta bespomoćna žena toliko doziva.

- Nema te, nema te, nema te… Zao si, ako te ima. Nepravedan si. Kako možeš…? Ako te ima Bože, ti si štap. Mitra je bila u pravu, kad je držala štap u ruci i govorila Branku: Sad ćeš ti vidjeti svog Boga. Ti si jedan običan štap, koji udara i ošine tamo gdje najviše boli. Ti nemaš osjećaja… Bog je štap! Udara, mlati, bije…Ne volim te, ne voliš me. Nema te, nema te… U pravu je bila i Marica, izmišljen si da te se plaši sirotinja. Izmislili su te oni kojima je dobro i koji sad mirno spavaju.

Iz druge sobe se po ko zna koji put orilo: O Bože… daj mi od dva selameta jedan, ne mogu više…

I onda joj je Bog dao selamet. Onaj koji mu se učinio prikladnim. Djevojčica je stisnula zube i obećala sebi da nikada neće kao njena majka pitati: Zašto?

Jer zna…
Zato što ga nema…

*****

- Ovo je sine, Ilmihal. Ovdje imaš Fatihu i bilo bi lijepo da to naučiš i proučiš svaku noć prije spavanja svojim roditeljima, reče stari komšija jednog dana i tutnu joj knjigu u ruku.

Ja znam da vi ništa ne znate učiti, ali to je dobro znati. I radi vas i radi duša vaših roditelja. Oni će to na onom svijetu očekivati. Sevap je.

Ona klimnu glavom. Stari čovjek je bio hadžija, vjernik. Pravi. Nije se usudila da mu kaže:

- Neću! Nema sevapa, nema Boga i nema duša. Znaš li ti gledati čovječe? Gdje ti ovdje vidiš Boga? Pogledaj nas, osvijesti se…

Ipak je odgoj jači od prezira. I huje. Opet samo klimnu glavom i odloži tu knjigu – jedan Ilmihal za početnike.
Dani su prolazil. Nije više bilo vriske i dozivanja Boga, ali su noći i dalje bile duge. Preduge. I strašne ponekad.
Jedne duge i strašne noći, djevojčica ustade i upali svjetlo. Dugo je gledala u zid ispred sebe. Odjednom joj se iz grudi glasno ote: Bože, zašto? A obećala je da to neće nikada pitati.

Na polici je i dalje stajao Ilmihal. Stari komšija je rekao: Uči, oni to očekuju!

- A šta ako stvarno očekuju? Majka je rekla da vjera za sve nudi objašnjenje. Jednom je rekla da se na Boga ne smije plakati…

Otvori obilježenu stranicu i pođe čitati: Bi-smi llāhi r-rahmāni r-rahīm…
Još jednom, pa još jednom, pa još jednom…
Sutradan opet…
Pa opet…
I pođe spavati.

Te noći, sa Ilmihallom u ruci i Fatihom na usnama djevojčica je sklopila mir sa Bogom. Nije ga više okrivljivala, nije plakala na Njega i nije nikada više rekla da ga nema. Poželjela je svom dušom i srcem da ga ima i da svaku noć prenese njenu molitvu roditeljima, jer tamo negdje oni su to možda trebali i očekivali.

I tako se Bog polako vraćao u kuću iz koje je izašao. Isto to dijete koje mu je zalupilo vrata, samo ih je ponovo otvorilo.

Dobro došao Bože!
Majka je bila u pravu: S Bogom je lakše…

U vjeru ili nevjeru ne smijemo dirati, tu odmah nastaju konflikti. Što je meni vjera, nekom je nevjera i obratno. Ima ljudi koji vjeru tako atraktivno nose sa sobom bez riječi, da prosto poželite da budete kao on/ona i onih nadobudnih (nije bitno novih ili starih) vjernika koji u svom mazohističkom ritualu već preuzimaju ulogu Boga i susreću vas sa riječima: Izvini, ali moja je dužnost da te upozorim… jer ti ćeš odgovarati za svoju djecu/ženu… Ili, ma… on samo nosi ime, ali sa tom i tom vjerom nema ništa zajedničko…Ili, bolje ti je sjedi pa nauči… tu piše to i to…

Pravi vjernici su uvijek bili nenametljivi ljudi. Nisu nas plašili vatrom, kijametskim danom i svim ostalim strahotama ovog svijeta, jer su svjesni činjenice da nam prvo valja kroz strahote i kijamete ovog dunjaluka. Obično oni koji nas upućuju na to da je ovaj svijet prolazan i samo mala priprema za onaj vječni na kojem ćemo živjeti po zasluzi, trebali bi da hodaju usranih gaća već sada, zato što im je na ovom svijetu predobro. Ni teška posla, ni poderane grbače, ni stresa, ni siromaštva, ni straha hoće li zadržati krov nad glavom… uhranjene masne guzice, dobra auta, uredno potkresane bradice i prazne priče… o prolaznosti. Čudna mi čuda…

Kad vjerski poglavar nad pognutom glavom srebreničke Majke, koja slomljena najgorim mogućim bolom čeka da ukopa poneku kost svog djeteta , u tom momentu pola sata priča o bezviznom režimu za građane BiH i hvatanju naših političara po evropskim aerodromina… zapitaš se: Gdje je vjera u onima što nam je serviraju? I kad je Bog zadnji put posjetio ovog čovjeka?

A za svako dijete je ispravno ono što mu roditelji nametnu. To je nepisano pravilo. Djeca nemaju pravo izbora, a kad ga steknu, obično je kasno… jer su se tim nametnutim već formirali.

Meni bude žao kad vidim kako se osmogodišnjim djevojčicama izvlače pramenčići po kosi, kako su im gola leđa u majičicama do pupka i kako već imaju svoj FB profil sa pozama Britney Spears… misleći pri tom kako im roditelji kradu nešto od djetinjstva, ali ne mogu na to uticati. U toj kući je to normalno, kao što je obavezna vjeronauka, pa možda i pretjerivanje normala u nekoj drugoj.

Ali, ko sam to ja da određujem šta je za koga dobro, gdje je pretjerao, a gdje nije?

Nek‘ nam je Bog na pomoći, svima!

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)