Tuesday, December 14th, 2010 at 14:37
Visited 868 times, 1 so far today
ŽIVOT PO ZAPADNJAČKI
Piše: Senad Tatić
Nakon nekoliko predivnih godina provedenih u Aziji i trosedmičnog boravka u rodnom gradu a koji je protekao kao dlan od dlan, trebalo se spakovati i krenuti u novu avanturu zvanu Amerika. Konačno je došao i taj dan o kome mnogi sanjaju i koji toliko priželjkuju, da ih izgleda ništa ne može pokolebati u uvjerenju da tamo negdje sa druge strane bare teku samo med i mlijeko. Put nas je od Sarajeva prvo odveo do velikog evropskog avio raskrsća Minhena. Tu smo se morali nakratko zaustaviti jer je nastavak putovanja bio predviđen tek sutradan. Smještaj i prenoćište smo potražili u jednom lijepom, zelenilom okruženom hotelu, udaljenom nekih 4-5 km od aerodroma po imenu Movenpick. Po ulasku u hotel odmah primjećujemo da se bliže Božićni i Novogodišnji praznici jer je hol prepun ukrasa, ručno izrađenih figura i mnoštva suvenira. A unutra atmosfera topla nekako prijateljska, domaćinska, kao da smo nekim dragim ljudima banuli u kuću.
Kako je hotel udaljen oko 35 km od centra grada, odlučili smo da ostanemo tu gdje jesmo, pa smo i večeru potražili tu u skromno uređenom hotelskom restoranu. Salatni bar je bio sasvim pristojan, hrana razovrsna a nije falilo ni ukusnih peciva svih mogućih oblika kojeg su pekli u pećici u sklopu restorana. Nakon niza godina proživljenih na azijskom tlu, i stečene navike da za svoj novac dobijete nešto što zaista vrijedi toliko koliko ste to platili, ovo je bio prvi susret sa zapadnom civilizacijom i njenim sistemom vrednovanja.
Ja se obično izaspem i spreman sam čak napustiti objekat kada vidim da me neko namjerava namagarčiti, pokušavajući mi prodati nešto po ko zna koliko puta većoj cijeni od one normalne. Ali ima situacija kada nemate izbora i morate se pomiriti sa onim što vam je ponuđeno. Po principu “uzmi ili ostavi”. Tako su nam tu noć, dobrodošlicu u neki novi, sasvim drugačiji svijet požejeli jedna bečka šnicla sa zdjelicom salate i neizbježnim pomfritom i teleći gulaš sa prilogom od krompira i gljiva. Sve lijepo servirano, malo slanije nego smo navikli ali svakako jako jako ukusno. To zadovoljstvo zaliveno sa čašom pive i džin tonikom koštalo je, sa ne baš velikom napojnicom, 60 EUR-a. Ne da je mnogo, nego je mašala. Dok plaćamo, razmišljam o pričama koje po svoj prilici nisu daleko od istine, kako su neke zemlje po prelasku na EUR-e kao sredstvo plaćanja jednostavno zamijenile samo naziv domaće valute dok je iznos ostao isti. Zamišljam kako bi to bilo da kojim slučajem mi u Bosni i Hercegovini uđemo u EU i na postojećim cijenama zamijenimo naziv KM sa EUR. Tada bi se velika porcija ćevapa sa cijelom lepinom plaćala umjesto dosadašnjih 5 KM, isto 5 ali EUR-a. Mala ali značajna promjena – jednostavna igra brojki i slova.
Ne baš previše umorni, siti i napojeni zaspali smo ranije nego što smo planirali i mnogo ranije od onog kad obično idemo na spavanje. Nije prošlo malo, kad začuh kako se otvaraju vrata od malog sobnog frižidera. Uz jedva razumljivo “O bože kako sam žedna…” čujem suprugu kako otvara flašu od pola litre kisele vode. Zatim slijedi pohlepno ispijanje poslije kojeg mi doda flašu da se i ja napijem. Do tog momenta nisam ni bio svjestan koliko su mi se usta osušila od one bečke šnicle i rumenog pomfrita. Halapljivo iskapih ono što mi je preostalo a što ni u kom slučaju nije bilo dosta, jer sam nakon pola sata ponovo ustao i iskapio sadržaj još jedne manje flašice. Ni onako snenom nije mi promakla misao kako je lijepo kad si žedan uvaliti pola slavine u usta i piti do mile volje onu našu domaću vodu. Toga naravno ovde nema jer nikom ne pada napamet da pije vodu direktno sa česme. A i što bi kad je voda skoro pa džaba, pola litre 4,5 EUR-a a ona duplo manja 2,5 EUR-a. Odmah vam je jasno zašto kuhar nije štedio so i u trenu svatite da se i ovdje radi o jednoj “nenamjernoj” grešci.
Ujutro smo se onim istim hotelskim mini-busom kojim smo i došli, a kojeg zovu i šatl, prebacili do aerodroma. Za razliku od bilo koje azijske zemlje gdje je ova usluga besplatna, ovdje smo za oba pravca (nekih 8 km) platili 36 EUR-a.
Da ipak nije sve tako crno pobrinuo se automat za sokove i vodu instaliran u sklopu aerodroma. Vodu morate piti, ali isto tako morate je i kupiti jer nije dozvoljeno nositi je sa sobom. Ubacio sam 2,5 EUR-a i pritisnuo željeni broj. Automatska ruka se pokrenu, uze flašicu i krenu prema rupi kroz koju će stići do mene. Ali tu negdje zape, malo se još promeškolji i spusti postiđeno na dno kutije sa pićem. Začuh kako mi automat uredno vrati moj novac. Pokusao sam ubaciti kovanice još nekoliko puta ali vodu ne dobih. Taman kad sam se sa izvora htio vratiti praznih ruku, automat mi, kojim li čudom, izbaci orošenu flašicu hladne vode. Strpljen spašen a uz to i bajdalije. Drago cigi kad mu i muha džaba uleti u dupe. I dok zadovoljno predajem toliko iščekivanu vodu svojoj žednoj supruzi sve nešto razmišljam o lekciji broj 1 kursa koji bi se mogao zvati “Život po zapadnjački” a koju smo upravo na početku svog puta uspješno savladali:
Samo nek’ je pošteno pa ko koga za*ebe!
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Gost kolumnist
Tags: Senad Tatic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/12/zivot-po-zapadnjacki/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Mediha
December 14, 2010 at 15:14
Hahahaha…
A sto se slatko nasmija! Sretno Senade, sretno Aida!
Prva lekcija je podloga za sve ostale. Kad svladas bukvar, prelazis na citanku i tako redom…
Zapadnjaci su maheri u tome da ti dadnu platu i uzmu je prije nego sto se okrenes oko sebe. U cijenu svake usluge inkludirani su koraci, naklon, osmijeh, zrak, otvoren prozor i sta sve ne. U principu najmanje je kostala becka snicla.
U Rimu i Parizu smo placali tako sve sto pojedemo i popijemo (papreno) + nekih 12 € koje nismo pojeli i popili. Objasnili su nam da je to za sto koji smo zaposjeli. Znaci, samo sto sjednes i pomaknes stolicu, platis.
O uslugama taksija bi se tek moglo pisati, tako da i Zapad podhitno treba jednog ili nekoliko Ferida.
I da, ovo sa preracunavanjem je tacno. Sto je kostalo 1 KM, sad zaista kosta 1 €.
Ali eto, neka bude i u BiH tako, daBogda da ljudi i kod nas placaju porciju cevapa 5 €, ali da imaju platu od 1000 € ili penzioneri minimalnu penziju od 744 €. Naravno, sve to samo ponekad i ne sa toliko vode koliko ti, Senade, mozes popiti
Mirsad Đulbic
December 14, 2010 at 15:16
Pravo dobro! Voda skuplja od piva. Naše udruženje je bilo oktobra 2008. g. u Makarskoj. U hotelu, koji je sa četiri zvjezdice, pola litra vode je 27 kuna (3,70 €). Boca vina od 7,5 dcl ito nebrediranoga je bila 99 kuna (13,60 €), a brendirana vina su bila iznad 40 €. To smo “naučili” prve noći. Ja sam se tada začudio, kada mi je prišao jedan Norvežanin i ponudio se da umjesto mene popije meni namijenjenu čašicu pića za dobrodošlicu. Nakon večere mi je sve bilo jasno.
Ja bih ipak opet u taj hotel, jer je sve ostalo izuzetno dobro. Zaposlenici maksimalno ljubazni, a hotel ima sve šta treba za “ubijanje” vremena.
Istina, na piće smo tada išli u Makarsku
DinoZE
December 14, 2010 at 15:18
Iskreno ne izgleda mi bas to nekako skupo,uzme li se u obzir da se nalazite na jednoj od najvecih zracnih luka u Europi i da jedete u hotelu Movenpick koji ima 4 zvejzdice udaljen 35km od grada.
Dvije snicle za pomfritom, dvije salate, jedan longdrink i jedna piva a prije toga peciva. Izadze jelo izdmezu 15-20EUR to je uredu za lokaciju.
A sada pice iz hotelskoga minibara to je uvijek skupo. Ko se od mlijeko oprzi i u jogurt puse-))
Ali kao sto rekoh sa obzirom da se nalazite na aerodromu mislim da su cijene solidne.
DinoZE
December 14, 2010 at 15:41
@Mediha
Zar je i u Rimu tako, eto igrom slucaja jos nisam mogao tamo otici ali sam bio dosta puta u sjevernoj Italiji.
Konkretno u Veneciji sto blize muzici ili sto blize napolju gdje raja prolazi tako kafa sve skuplja.
U Firenci ima tkzv Coperto znaci naplata viljuske, noza i tanjira u restoranu. Naracis jelo pise na meni 12EUR a dodze racun 16 EUR, kao moramo prati tvoj tanjur itd.
Uglavnom fin nacin za zaraditi kes.
A ako neko od vas bude isao restoran “Dubrovnik” u Ze pogledajte da na karti pise da je Copert uracunat u cijenu, kao opravdanje za malo vece cijene-))
Capricorn
December 14, 2010 at 16:05
Pa, aeorodromske/hotelske cijene su uvijek vece od uobicajenih. I na onom nasem truhlom aeorodromu je piva, ni manje ni vise – nego cijelih 6 maraka.
S druge strane, kad vec pominjete Rim i Pariz, sukladno potraznji, oni to i naplacuju. U dijelovima Pariza, odakle se ne vidi Toranj, moze se popiti kafa za dva evra, sto je isti slucaj i po obroncima Rima.
S trece strane, hotel s cetiri zvjezdice moze da uzme prilicnu svotu za jedan obicni obrok bilo gdje na Svijetu, a kamoli u Njemackoj.
S cetvrte strane, ako neko moze platiti 100 evra za noc u hotelu, nece mu biti frka ni platiti 30 evra veceru.
S pete strane, cijene u zenickom Dubrovniku su preniske, obzirom da je to jedino mjesto u gradu gdje znas sta ces dobiti.
S seste strane, sve te cifre bacaju u sevdah svakog bosanca, pri tome zaboravljajuci da ti ljudi imaju plate po 3-4000 evra mjesecno.
Sa sedme strane, bilo kakva poredjenja sa Evropom i BiH su suvisla:)
miro
December 14, 2010 at 16:44
kad sam bio u Pragu u centru grada u kaficu-podrumskom platio sam pivo 8 eura ,u jednom hotelu 3 zvjezdice podalje od centra isto pivo 2 eura.Preko puta u prodavnici ista piva 20 centi.mozete zamisliti kad me je krenulo.sjeli mi na klupu u park ispred hotela i udri po naski(ili muski).Na sajmu automobila u Amsterdamu pola litre vode obicne 3,5 eura a konzerva piva 3.Pomislih gdje ste hercegovci turite slauf u blagaj na buni i samo puniti.eto biznisa.
Mediha
December 14, 2010 at 19:57
Da Dino, tako je i u Rimu, a mozda i u svakoj evropskoj metropoli.
Moze im se, hoce im se.
Miro me asocirao na Prag. I kod njih je isto. Kafa u centru nas je kostala 6 €. U jednoj pizzeriji smo narucili pizze, a oni nam dok su se pekle servirali sitna pizza peciva i neki sos. Prijatelji i mi naravno grickali i umakali, dosle i pizze, pice, pa poslije i racun. To sto su nam servirali kao predjelo bez da smo narucili ( a ipak pojeli,hahaha ), naplatili su nam 10 €.
Cinjenica je da u svakom gradu negdje na obroncima mozes popiti kafu i pice jeftinije, ali ko to ode u neku metropolu da obilazi obronke. Ni ono sto zelis vidjeti ne stignes u tih nekoliko dana, a kamoli jos razlagati grad na njegove sastojke. Za to bi, ipak trebalo malo vise vremena i novca, nego sto to prosjecan stanovnik Evrope ima. Ja se ocigledno druzim samo sa prosjekom, u mom okruzenju, nazalost, niko nema ovu platu od 3-4000 € mjesecno.
Ali, eto… od svega najskuplje moje iskustvo sa svjetskim carsijama i aerodromima nosim iz Bodruma. I sad mi pozlije kad se sjetim. Mislim da je to najskuplji aerodrom na svijetu.
Naravno da ne poredim, ali se volim kao i sav nas narod malo iscudjavati, kad zato imam priliku